Bihać : pushbacks, tragači za srećom

Kad su ispolagane sve zakletve i otpjevane sve himne, krećem ka izlazu, prema vitrinama u kojima su skupljeni oružje, pisaće mašine i lule (s duhanom još u njima!). Veoma ljubazna dama u predvorju gdje sam ostavio prašinu moje duše pokazuje mi put ka drugoj izložbi s nacrtanim portretima revolucionara i prema spratu muzičke škole na kome su izložena partizanska junačka djela, uokvirena poletnim maršalovim riječima.

Tako se vraćam u sadašnjost, poslije nešto više od osamdeset godina, u parkić pun lelujavih nota.

U međuvremenu se san Antifašističkog vijeća ostvario, pa bio izdan, uništen i opet se pojavio u novoj stvarnosti zbog koje bi se svi partizani, koji su maločas sjedili kraj mene u stolicama na rasklapanje, okrenuli u grobu. Ništa nije ostalo od bratstva i jedinstva. Opet stojim na središnjem trgu, klupe su najednom opet pune preplanulih mladića koji telefonom žustro razgovaraju na meni nepoznatim jezicima, persijskom, arapskom, marokanskom, pakistanskom. Osjetim šok, iznenadno buđenje iz malopređašnjeg apsurdnog sentimenta: Bihać je nekad bio srce male republike koja je htjela da ujedini sve narode ove regije, a danas je to siroto pogranično mjesto na margini Evropske unije, gdje već deset godina na hiljade ratnih izbjeglica i tragača za srećom stalno pokušavaju ući u Evropu. On je karika u takozvanoj “balkanskoj ruti”. Najednom ih vidim svuda, te mlade momke. U Konzumu, gdje kupuju hljeb i kobasice, u parku među Romima i prosjacima, kraj mene na terasi na kojoj pijem pivo. Naručuju jednu kafu za dvoje, jedan pije kafu, drugi gratis pitku vodu. Obučeni su uredno i imaju izbrijane vratove. Srasli su s telefonom, na njih niko ne obraća pažnju, tu su i nisu tu. Pozdravljaju me klimoglavom, razmijenimo nekoliko riječi na ‘tarzanskom” engleskom i arapskom koji sam malo “uhvatio” u Briselu. I to je sve.

Zašto ih nisam ranije primijetio? Njih nema, ali su svuda. Najviše ih vidim na ostrvima Une, između malih vodopada, oaze u učmalom gradu, može im se prići preko drvenih mostića koji mirišu na katran, mjesta gdje ima puno hladovine, i zelenila, i zraka, a posebno hladne vode, jer se ovdje kupaju mladići, a malo dalje ima jedan restoran koji besplatno dijeli ostatke od objeda. Oni se kupaju, mole, telefoniraju, duvaju, i prije nego što sam toga postao svjestan, evo me među njima. Ni ne pogledaju me, skoro, možda sasmo malo sa strane, a kad im na dva, tri jezika zaželim dobar dan, oni odgovore: “Zdravo, babo. Zdravo, tata.”

Evropa se decenijama bori sa posljedicama vlastitog balgostanja. Kraj Hladnog rata je kontinent načinio većim, raznolikijim i krhkijim. Unutrašnje granice su srušene, uvedena jedna valuta, nema više ograničenja u saobraćanju ljudi i robe, elektronska avangarda je od cijelog svijeta napravila jedno selo, nije više bilo granica u napretku. Evropa, kojom je nekad vladao bijesni bog Grka, suočila se sa samom sobom kad joj je na vrata zalupao sav taj izrabljivani, izmučeni i poniženi svijet. Čarobni izraz: “Sezame, otvori se” je 2015. izgovorila njemačka kancelarka Angela Merkel: Wir schaffen das*, ali ga je povukla nakon više stotina hiljada dosjea.

Moram pomisliti – pjesnička metafora – na plesove mrtvih koje sam gledao, stare freske u srednjovjekovnom Balkanu, ali i na francuske i njemačke zidove u Bergmanovim i Felinijevim filmovima: povorke ljudi koji idu ka nekom cilju, hodaju plešući, plešući posrću, ka cilju koji može biti samo smrt, ali možda to plešući hodaju ka nadi. Na zidovima Muzeja AVNOJ-a vidio sam crteže perom i tušem, povorke žena, muškaraca, djece, ranjenika, vojnika koje naprijed gura instinkt za preživljavanjem, izgnanih iz njihovog postojanja, mučenih kugom rata, a pokretanih nadom u spasenje i sreću.

Moram pomisliti na srpsku golgotu, na sve golgote, golgote svih ratova i nesreća, i vidim mlade i stare ljude, trudnice i njihove majke, djecu i mlade, neustrašive momke, kako u užarenim i zagušljivim šatorskim naseljima na brežuljcima ograđenim minskim poljima i divljim zvjerima sanjaju o boljem životu. Kružim Bihaćom i srećem ih svuda, pravim veće krugove po selima u široj okolini Bihaća, i evo ih svuda, kreću se pored puta, s kesama i ruksacima plešući hodaju ka ruševinama preostalim od davno zaboravljenih ratova, u kojima su nekad takođe živjeli ljudi koji su ostavili sve za sobom i plešući i posrćući krenuli ka utopiji mira.

Roberta Gentili me vodi kroz svijet očaja. Ona godinama živi u Bosni i doktorandica je na univerzitetu u Bologni. Proslijeđuje mi karte na kojima mogu naći ono što tražim, upozorava me gdje bolje da ne idem, objašnjava razliku između pravih izbjeglica i trgovaca ljudima koji se pretvaraju da su izbjeglice. Pokazuje mi put za kampove (“koje možeš posjetiti samo kao da posjećuješ zološke vrtove”), savjetuje koje jezike da upotrebljavam, i obavještava o najnovijim tehnikama odbrane evropske tvrđave od onih koji, ne kao nekad davno, katapultima i topovima žele opljačkati zemlju, nego naprosto tragaju za srećom – takozvani pushbacks.*

-----

*Wir schaffen das - Mi to mozemo (njem,). Prim. prev.

**Pushbacks - U kontekstu migracija, to je (često nasilno) ilegalno vraćanje izbjeglica preko nacionalne granice. Prim. prev.

Johan de Boose, Prometej.ba

S holandskog jezika preveo: Goran Sarić

.