Bivši reis Cerić je osebujna pojava na ovdašnjoj javnoj sceni. Uz Harisa Silajdžića vjerovatno najveći javni narcis, često umišlja sebi da ga Bošnjaci vole i uzdižu u zvijezde, poput fudbalskog majstora Edina Džeke. Ali, on je za razliku od efendije Cerića, skroman i odmjeren čovjek bez razmetanja u javnosti karakterističnog za ovog penzionisanog hodžu. Cerićeva sujeta je toliko izražana da bi vjerovatno čak htio biti i Alija umjesto Alije, a danas sigurno prvi u Bošnjaka. Nema šta nije želio postati: član Predsjedništva BiH i evropski muftija, a dobacio je samo do jednog od osnivača propale Bošnjačke akademije nauka, te osnivača i predsjednika propalog Svjetskog bošnjačkog kongresa. U svemu nesposoban, čak lohotan, Cerić dijeli lekcije lijevo i desno, gore i dolje, tamo i ovamo, pa mu se od toga zamanta i čini razne nepodopštine i gluposti. Zbog toga zaslužuje veliki roman ovaj (anti)junak našeg doba, svojevrsni domanovićevski vođa koji svoje sljedbenike vodi u provaliju.

Divim se bivšem reisu – takvu radnu energiju nije imao ni čuveni TAS-ov Golf kec. Samo što se motor ovog auta nikad nije pregrijao ni nakon petsto hiljada pređenih kilometara, a Cerićev mentalni motor pregrije se i zapuši nakon jedne minute rada. Zato i lupa kao Maksim po diviziji, kako voli narod reći za one koji ne znaju šta govore, ali glume da to čine veoma pametno. Jedno takvo lupetanje objavio je jučer, 19. 8. 2026. na portalu Dnevnog avaza koje je ushićeno prenijela Slobodna Bosna. Naslov je genijalan: Kad se razum opije mrzovoljnom predrasudom. Odgovor Kazazu na porugu kišnoj dovi i islamskoj tradiciji Bošnjaka. Čuj, razum se opije. Ovdje se skriva pjesnička ambicija, a iz nje ispadne šlampava slika. Ona mu je očito došla iz frazema – opijen mržnjom, pa je u nevještoj upotrebi jezika sklepao besmislicu o opijanju razuma. Efendija, bolan, ne može se razum opijati, jer se to protivi samom njegovom pojmu.Najjednostavnijim pretraživanjem interneta može se doći do definicije ovog termina. Npr. „Hegel pripisuje formalno-logičke radnje razumu, kojemu se um – kao opći, nadindividualni i viši duhovni princip uređenja svijeta – suprotstavlja i dijalektički ga nadilazi. Dovoljno je, dakle, bilo zaviriti u enciklopediju, ali šta Hegel zna, tu je Cerić da nam kaže po narodski šta je razum i kako se opija. Ali, čime – mrzovoljnom predrasudom. Pa, pobogu, efendija, zar predrasuda kao unaprijed postavljen negativan stav o nekoj skupini nije mrzovoljna sama po sebi. Ovdje smo na terenu pleonazma, što znači da nam je bivši reis loš poznavalac bosanskog jezika u kojem je izmislio i jednu riječ: Hižislav. O tome je odlično pisala Jasmina Bajramović u tekstu Častan Hižaslav! - Cerićeva jezička vratolomija umjesto čestitke za Bajram. Hižislav je u jeziku umro nekoliko dana nakon rođenja u efendijnom oskudnom lingvističkom znanju. Čak se, sarkastično rečeno, dogodio lingvistički pobačaj.

Ali, vratimo se za trenutak opijenom razumu. Prvi put u životu pročitao sam ovakvu besmislicu. Dobro, čovjek može biti pijan. Znam to iz iskustva. Dešavalo mi se, pa me zbog toga Cerićeve pristalice nazivaju alkoholičarem. Eto ih tamo. Priznajem sve što kažu i divim se njihovoj razumnosti, plemenitosti i čovjekoljublju. Ceriću je očito ovo opijen došlo iz tih tračeva, pa mu čestitam na tako divnoj raboti. Priča se da on voli bezalkoholno pivo, time ga, kažu, časte prijatelji. Nije se valjda tim pivom opio pa mu u opijenosti i zanosu sijevnulo: opijen razum.

No, čime sam zaslužio ovu značajnu Cerićevu pažnju. Najjednostavnije rečeno – ironijom. Naime, u tekstu Predizborne laži i maštarijeSDADF-a, tvrdio sam ono što i ptice na grani znaju - da hodže i hodžice učestvuju u izbornoj kampanji. A sad tu tvrdnju zaoštravam: Islamska zajednica BiH je instrument SDA. Od Cerićevog reisovanja do danas, ona je stalno uz ovu stranku i stalno je njena ideološka, politička i propagandna podrška. Religija je oduvijek bila, kako tvrdi Altiser, ideološki aparat države. Islamska zajednica BiH to je u funkciji jedne stranke. O tome je napisano bezbroj tekstova, a postoji bezbroj priča u narodu o hodžinskim hutbama pred izbore. Evo jednog veoma indikativnog primjera uplitanja te zajednice i njenog reisa u politiku: SPAŠAVANJE VOJNIKA BAKIRA: Reis Kavazović primio lidere bošnjačkih stranaka. Ovaj tekst piše Nedžad Latić i zaključuje da je “stvarni cilj reisovog poziva (liderima stranaka, op.a) na sastanak bio je njegov pokušaj da amortizira napade od strane opozicionih lidera na Bakira Izetbegovića i SDA, odnosno pokušaj spašavanja Izetbegovića iz gliba u kojem se našao zbog brojnih afera koje je ova stranka generirala, napuštanja funkcionera i raskola kojih je u posljednje vrijeme sve više.“ Podsjećanja radi, taj sastanak koji se dogodio početkom 2021. godine napustio je Nermin Nikšić. Ali, ozbiljno pitanje glasi: za kojeg đavla u sekularnoj državi reis treba pozivati neke političke lidere na sastanak. Šta, da im očita bukvicu i naredi kako se trebaju ponašati. Je li ih pritom nutkao baklavama i šerbetom, ili možda halvom. (Ovo je ironija, dragi efendija, da se unaprijed razumijemo, da opet ne bi bilo opijenog razuma.)

Da, hodže, jer u sastavu ilmije ima osoba s integritetom, mada se s njima ideološki i politički ne slažem, i da hodžice, jer u redovima ilimije, kao i svakoj drugoj branši, ima i raznoraznih profesionalnih karikatura. Nikakav reis, niti bilo koji drugi autoritet iz Islamske zajednice neće mi određivati šta da mislim o ljudima iz ove profesije. Uz to, zanima me plaćaju li porez na honorare koje dobijaju od vjernika u koverti za npr. molitve na dženazama. Ako porez plaćaju drugi iz različitih profesija, zašto ne bi i pripadnici hodžinske. I još jedno uzgredno pitanje: odakle pravo toj zajednici da prisvaja i kontroliše privatna groblja?

Efendija mi se naljutio i na uzgrednu ironičnu opasku o njegovom učenju kišne dove i Kavazovićevom nedavnom pozivu da se uče te dove. Evo šta sam u pomenutom tekstu napisao, i to u zagradama s velikom dozom ironije, a ne mrzovoljnih predrasuda: „(Uzgred, glasnuo se neki dan reis Kavazović i pozvao ilmiju da uči kišne dove. Tako je radio i bivši reis Cerić. Prvo vide vremensku prognozu, a onda kao zadnji prevaranti narede – učite dove za kišu. Dovama za kišu protiv klimatskih promjena koje su neumoljive i nezaustavljive – to je formula srednjovjekovne pameti dvojice reisa, bošnjački dodatak bjelosvjetskoj hipokriziji u kojoj moćnici koji dobro žive od upotrebe fosilnih goriva tvrde da su klimatske promjene puka teorija zavjere. Na koncu tu hipokriziju ovjerava najveći moćnik na svijetu, Donalnd Tramp, prevarant i ratni zločinac, između ostalog i zbog ubistva raketama onih 168 divnih djevojčica u jednoj teheranskoj osnovnoj školi.)„ Čvrsto stojim iza svake napisane riječi, bez obzira na efendijine smiješne optužbe, između ostalih i onu da sam ćafir. „A gospodinu Kazazu ostaje pravo da ne vjeruje (da po bosanskom rječniku bude ćafir).“ Eto, ono će mi reći šta sam. Ono zna. E kad mi ta pojava to kaže: priznajem. S ponosom. Neću da budem u istom safu s njim. A ovo ćafir u bosanskom jeziku ima dvostruko značenje: nevjernik i drugo, pežorativno, dakle, kao pogrdni naziv za nemuslimana. Na koje je značenje mislio efendija – ne znam. Ali, znam, da su me botovi SDA često nazivali ustašom i četnikom. Neću reći da se efendiji omakao govor mržnje. Eto ga tamo, neka se on s tim nosi.

No, zanimljivo je da oba reisa upotrebljavaju kišne dove u danima kad meteorološke prognoze najavljuju kišu u skoro vrijeme. Cerić je Kišnu dovu, kako se izvještava na stranici Islamske zajednice, proučio 31. 8. 2011. Međutim, ni tada kao ni ovih dana ne bi kiše. Nešto je malo, doduše, poprskalo, ali ništa od plodonosnih padavina u vrijeme suše. Da se ironično upitam: urodiše li plodom dove, ili je dragi Allah odbio oba reisa?

Međutim, moja ironija nije išla za tim da ismije kišne dove, nego oba reisa, zato što su klimatske promjene sve snažnije, a čovječanstvo se, očito, ne bori s njima na odgovarajući način. Užasi toplotnih talasa, veliki požari diljem Evrope i Amerike, riječni vodostaji na minimumu, nedostatak vode – sve to pogađa ljude i čini život gotovo nepodnošljivim. Smiješno mi je bilo da oba reisa s pozicije moći koju posjeduju ne traže borbu protiv klimatskih promjena, nego samo kišne dove. A njihova moć nije mala, mogla bi pokrenuti vjernike da sade šume, a bahate vlasti da čuvaju parkove u gradovima i ne uništavaju zelene površine te ne vrše ekocide na ovdašnjim planinama i ne nacaljuju staklene zagradurine na vjetrokoridorima. Jesu li oba reisa i jednu izustili o ovome? Nisu. Jesu li pozivali u borbu protiv klimatskih promjena? Nisu. Šta su onda oba reisa? Odgovor je jedini mogući: nojevi s glavom u pijesku, kako kaže narod.

A sada efendija njim samim: „Moliti Boga za kišu, a istovremeno uništavati šume, trovati rijeke i rasipati vodu bilo bi licemjerstvo.“

Efendija, de nam odgovori uništavaju li tvoji sljedbenici šume, truju li rijeke, rasipaju li vodu? Jesu li tvoji vjernici napravili ekocid na Bjelašnici, uništili šume, jesu li ugrozili vodozaštitnu zonu u Sarajevu, jesu li šta učinili da efikasno gase požare, ima li planskog navodnjavanja poljoprivrednog zemljišta u vrijeme suše? Na koncu, ko je licemjeran, ja koji upozoravam na nužnost borbe protiv klimatskih promjena i okrivljujem Trampa i njegovu politiku povratka fosilnim gorivima i određujem ga kao ratnog zločinca, ili Vi, uvaženi bivši reise, koji po prvi put nešto smrmljate o klimi kad Vas i Vaše kišne dove stavim pod ironijsku lupu? Što bi rekao Željko Komšić: Ma, hajte, molim Vas.

Ne može Cerić bez patriotizma. Optužuje me da štetim njegovoj voljenoj Bosni. Odmah da kažem: njegova i moja Bosna nisu, srećom, isto. S njegovom neću ništa da imam. O mojoj pišem i branim je od moćnika koji je razaraju. Efendija Bosnu naziva čudom, jer opstaje uprkos vanjskim i unutrašnjim neprijateljima, tj. izdajnicima poput mene koji tobože napadam bošnjačku tradiciju učenja kišnih dova.

Evo šta kaže bivši reis: „Bosna nije samo geografski prostor ni administrativni sklop. Ona je povijesno iskustvo susreta vjera, kultura i civilizacija. U njenom pamćenju zajedno žive ezan i crkveno zvono, molitva i nauka, tekija i univerzitet, sevdalinka i knjiga, razum i duša. Ko iz Bosne želi odstraniti njenu islamsku tradiciju, ne čini je evropskijom. Čini je siromašnijom i manje bosanskom.“

Lijepa i idealistička predstava puna općih mjesta, još da je idealizirao milet sistem, kao imperijalnu strategiju Osmanskog carstva, bacio bi nas sve u domoljubni trans.

A evo šta je svojedobno govorio dok je obnašao funkciju reisa: „ Kome,ba, da se mi prilagođavamo? Nek se oni nama prilagođavaju. Dosta je bilo našeg prilagođavanja. Sad je vrijeme da se oni nama prilagode“ Ove su poruke izgovorene 2008. godine prilikom otvaranja džamije u Hercegovini. Ne treba posebno objašnjavati kome su upućene i ko su ti oni koji se reisovim njima trebaju prilagođavati.

Kad smo već kod prilagođavanja, valjalo bi upitati gospodina Cerića ko je on, ustvari? Je li on ovaj što govori kome,ba, da se prilagođavamo, ili ovaj koji piše o zajedničkom življenju ezana i crkvenih zvona? Kakva je to njegova Bosna kad je zagađuje porukom da je sad vrijeme da se oni nama prilagođavaju? Ima li u ovim njegovim porukama kakve mržnje, odnosno je li mu razum opijen kakvom mrzovoljnom predrasudom?

E zato nas dvojica ne mislimo, na svu sreću, isto o Bosni, a bio bih najsretniji i da živimo u dva različita kosmosa. Ili, što bi efendijin narod rekao: daleko mu kuća bila.

A kakva mu je kuća najbolje govori nekadašnji njegov prijatelj Fatmir Alispahić na svojoj fajesbuk stranici Defter Hefte: "Mustafa Cerić je otetu kuću od Hidrogradnje platio 25.901.- KM ili 121 marku po kvadratu" - javljeno nam je nakon ovog priloga u Defteru hefte 345.

Očekujemo još da nam Doktor Hižeslav Emeritus - u ime vjere, morala, halala - to potvrdi, pa da ga upitamo da li je to haram ili je to preporučeno, da nešto što je narodna imovina, a vrijedi preko milion maraka, bude oteto za samo 25.901 KM?!“

Defter hefte 345, 07.02.2021.

Tako Fatmir Alispahić, a u Danima je svojedobno objavljeno i sljedeće: "Za ovozemaljske pogodnosti reis Cerić se pobrinuo sam. Odmah po preuzimanju dužnosti reisul-uleme, bacio se na pronalaženje odgovarajućeg stambenog prostora za sebe i svoju porodicu, te se smjestio u stan od "6 + više soba, kuhinje i pomoćne prostorije" u današnjoj ulici Hazima Šabanovića. Bilo je to 31. avgusta 1993. godine, da bi šest godina kasnije, zajedno sa suprugom Azrom, postao vlasnik ovog fudbalskog terena od 213 kvadratnih metara i garaže od 23 kvadratna metra!"

Ove rečenice potpisuje Vildana Selimbegović 21. januara 2008. u magazinu Dani, br. 554, a lako se mogu pronaći na stranici sanela.info.

Ima još dosta toga zanimljivog o ovoj osebujnoj bošnjačkoj pojavi. Evo jedne efektne ironične opaske o Cerićevoj kandidaturi za člana Predsjedništva BiH. U odličnom tekstu Mustafa Cerić: Kandidat svoje sujete Emir Imamović piše: „Samopouzdanje općenito nije loše, osim ako se ne radi o onima koji ga imaju u neograničenim količinama. Bivši reis nikada nije sumnjao u sebe, a njegove ambicije su uvijek bile, blago rečeno, nevjerovatne, tolike da se, na kraju, nije mogao odlučiti želi li biti generalni sekretar NATO-a ili evropski muftija.“Tada je naš uvaženi bivši reis osvojio bijednih 33.882 glasa, tj.4,50% od ukupnog broja glasova, što mu je donijelo, a šta bi drugo do - zadnje mjesto na izbornoj listi.

Na koncu tom portretu valja pridodati i podršku pedofilu iz Gluhe Bukovice. O tome i drugim slučajevima pedofilije među hodžicama možete čitati u sjajnom tekstu Gluha Bukovica u Rijasetu Đ. Alibegića.

Tako je našem uvaženom efendiji propalo sve osim stančine koji je kupljen po daleko najjeftinoj cijeni u Bosni. Propala mu akademija nauka, propao Svjetski bošnjački kongres kojeg je lično osnovao i lično zatvorio, propala kandidatura za člana Predsjedništva BiH, propao Hižislav. Ostala mu je samo enormna sujeta i neutaživa volja za moć. U njoj se guši.

Enver Kazaz, Prometej.ba