Klupko katalonskog procesa
Katalonski proces otvorio je mnogo pitanja, ne samo ono koje se tiče referenduma i eventualne nezavisnosti
Iako je u jesen 2017. propao pokušaj katalonskog osamostaljenja preko referenduma, „katalonski proces“ zasigurno nije okončan. Centralna vlada iz Madrida nije ga uspjela ni zamrznuti. Štaviše, svojim represivnim odgovorima i oglušavanjem na zahtjeve koji dolaze iz Katalonije čine ga još više živim i zdravim. Također, ne treba zaboraviti da se u pritvoru u Madridu nalazi devet katalonskih političara i političarki kojima je u toku suđenje zbog „pobune, zloupotrebe javnih sredstava i neposluha“.
Prema podacima katalonskog Centra za ispitivanje mišljenja (Centre d'Estudis d'Opinió) broj onih koji su podržavali nezavisnost Katalonije prije petnaestak godina nije prelazio 20%. Međutim, prema (posljednjim) istraživanjima CEO-a, broj pobornika nezavisnosti značajno je porastao u zadnjih nekoliko godina, pa je sada situacija otprilike ili blizu pola-pola.
I
Profesor na madridskom UNED-u Jaime Pastor u knjizi „Nacionalizmi, Španjolska država i ljevica“ navodi kako je Španjolska povijesno oblikovana kao carstvo koje je na početku bilo prva velika moderna europska sila, da bi potom ušla u produženi pad koji je na kraju narušio potencijalne unutarnje osnove koje bi joj omogućile da se konsolidira kao liberalna nacionalna država.
Pastor također navodi da je konačan neuspjeh španjolskog imperija potvrđen u „Katastrofi iz 98“ na kraju 19. stoljeća u Španjolsko-američkom ratu, a time i slabosti procesa izgradnje španjolske nacionalne države u svjetlu etno-kulturne raznolikosti povezane ujedno i sa specifičnostima nejednakog razvoja kapitalizma unutar države. Od tog trenutka, kako tvrdi Pastor, započela je irupcija novih političkih aktera poput perifernih nacionalizama – baskijskog i katalonskog – koji su sve većim naporima nagonili hegemoni španjolski monarhistički, katolički i konzervativni nacionalizam da prizna plurinacionalnu stvarnost države.
1931. godine proklamirana je Druga španjolska republika. No, iste godine proklamirana je i Katalonska republika, ali je ta nezavisnost ubrzo i povučena nakon razgovora katalonske vlade sa centralnom vladom iz Madrida. Ishod tih razgovora bio je dogovor o novom statutu autonomije koji bi imala Katalonija. Ipak, dokument o novom statutu o autonomiji Katalonije odbijen je u španjolskom parlamentu jer su iz Katalonije predlagali da Katalonija postane autonomna federalna država unutar Španjolske republike, dok su u Madridu branili integralnu republiku. Kompromis je na kraju bio da je Katalonija definirana kao autonomna regija unutar Španjolske. Statut je suspendiran 1933. kada je na vlast na nivou države došla desničarska stranka CEDA. Ponovno je uveden tri godine kasnije nakon pobjede Narodne fronte 1936. Nakon završetka Španjolskog građanskog rata 1939., na vlast dolazi fašistički diktator Francisco Franco koji ukida katalonski Statut i inkorporira Kataloniju u unitarnu Španjolsku. U godinama frankističke diktature zabranjuje se katalonski jezik, nameće kastiljski u cijeloj državi i zabranjuje se rad svih stranaka osim Francove Falange.
Po Zakonu o nasljedstvu koji je donio Franco 1947., Francov učenik koji se uvijek rado hvalio svojim razgovorima sa kaudiljom – kralj Juan Carlos Burbonac – dolazi na vlast i ubrzo nakon toga se uspostavlja novi ustav. Po Ustavu iz 1978. Španjolska je podijeljena na 17 autonomnih zajednica (i dva autonomna grada) u koje spada i Katalonija. Kao što je poznato, legalizirane su (i druge) političke stranke, kao i upotreba katalonskog jezika i katalonskih kulturnih institucija. Ipak, Španjolska je još uvijek prilično centralizirana država. Nezadovoljstvo trenutnim ustavom u Kataloniji je veliko i velika većina, ne samo Katalonaca i Katalonki, nego i ljudi u ostatku Španjolske, su također nezadovoljni istim. Mobilizacije koje možemo vidjeti već duže vremena u Kataloniji ne svjedoče samo o tome da je referendum potreban Kataloniji (jer te mobilizacije ne računaju samo sa nezavisnošću, nego su tu i ogromni radnički protesti i štrajkovi te protesti protiv političke represije), već i da je Ustav iz 1978. na aparatima i da je samo pitanje tko će i kada isključiti te aparate. No, stranke konsenzusa koje vladaju Španjolskom od uspostave parlamentarne monarhije to još uvijek ne žele vidjeti.
II
Iako i lijeva i desna artikulacija katalonske nezavisnosti postoje dugo vremena, priča o mogućoj nezavisnosti Katalonije dobila je svoje uozbiljenje (tek) u zadnjih desetak godina. Ona ima svoje korijene u (političkoj i ekonomskoj) krizi nastaloj početkom dvije hiljaditih. Dakako, treba reći da je od uspostave parlamentarne monarhije u Španjolskoj (1978.) pa sve do 2003., u Kataloniji na vlasti bila konzervativna stranka CiU (Konvergencija i unija, unija dvije stranke: Katalonske demokratske konvergencije i Demokratske katalonske unije, koju će kasnije naslijediti današnji PDeCAT). Iako je njena ideologija bila katalonski nacionalizam, ta stranka cijelo vrijeme bila je stranka režima koja je bez problema paktirala sa PP-om. 1996. CiU je sklopila sporazum o koaliciji sa Aznarovim PP-om. Taj sporazum nazvan je „Pacto del Majestic“. Sporazum je podrazumijevao to da Katalonija dobije nešto više ovlasti na području fiskalne politike (iako se sa time započelo još za vrijeme vladavine PSOE-a) i organizacije prometne policije. Istovremeno, PP je podržavala CiU na regionalnom nivou. Međutim, i CiU i PP gube vlast, prvi 2003., drugi godinu dana kasnije. Na državnom nivou na vlast dolazi PSOE, dok se na nivou Katalonije formira tripartitna vlada na čelu sa Pasqualom Maragallom između Socijalističke partije Katalonije (PSC, katalonskog PSOE-a), Katalonske republikanske ljevice (ERC) i Inicijative za Kataloniju Zeleni – Ujedinjena i alternativna ljevica (ICV-EUiA). Maragallova vlada tada započinje proces reforme (katalonskog) Statuta o autonomiji iz 1979. Ono što je ovdje važno napomenuti je činjenica da, prema ispitivanjima CEO-a, broj pobornika nezavisnosti prije 2010. nije prelazio 22%. No, šta se onda dešava pa taj broj u narednim godinama raste iznad 40%?
Kako je već navedeno, nova pokrajinska vlada u Kataloniji započela je proces promjene statuta autonomije. U jesen 2005. katalonski parlament odobrio je prijedlog reforme dotadašnjeg statuta. Prihvaćeni prijedlog ubrzo je poslan na pregled i raspravu u državni parlament koji ga je većinski odobrio. Za prihvaćanje novog statuta o autonomiji Katalonije glasali su svi osim PP-a. Konačni dogovor postignut je između tadašnjeg premijera Španjolske Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera i lidera katalonske opozicije Artura Masa. Nakon njihovih razgovora, retuširano je više od 50% članaka statuta. Kao takav je odobren i na referendumu u junu 2006. 78% glasača je glasalo za predloženi statut. Novi statut stupio je na snagu 9. augusta 2006. Međutim, PP koja je tada bila u opoziciji, protivi se statutu i odmah ulaže žalbu na njega Ustavnom sudu. Dakako, ono što je PP-ovcima najviše zasmetalo je statutarno tretiranje Katalonije kao nacije. Iako ni ono nije bilo potpuno, budući da su Zapatero i Mas dogovorili da se Katalonija prizna kao nacija u deskriptivnom, ali ne i u definitornom smislu (što je također naišlo na negodovanje od strane Katalonske republikanske ljevice koja je željela da taj članak bude definitoran). Osim toga, novi statut dao je Kataloniji više autonomije na polju fiskalne politike, pomorske sigurnosti, kontrole radničkih uvjeta, transporta itd.
Na presudu Ustavnog suda čekalo se skoro četiri godine. Ona je izdata 28. juna 2010. Ustavni sud proglasio je 14 članaka Statuta neustavnim i njih 27 podložnim sudskom tumačenju. Preambuli Statuta koja govori o Kataloniji kao naciji, po navodu Ustavnog suda Španjolske, „nedostaje pravno utemeljenje“. Po njemu je „Španjolska nacija jedina priznata Ustavom“. Takva presuda izazvala je političke reakcije u Kataloniji. Organizacija Òmnium Cultural u julu 2010. organizira protest pod nazivom „Som una nació. Nosaltrem decidim.“ – „Mi smo nacija. Mi odlučujemo.“ Na tom protestu u Barceloni okupilo se više od milijun ljudi. No, još uvijek se na Diadi – nacionalnom danu Katalonije – ne okuplja ni približno masovan broj ljudi kao u posljednjih šest ili sedam godina.
2010. na vlast ponovno dolazi CiU i najviše što traže od centralne vlasti je „fiskalni pakt“, sličan onome koji već imaju Baskija i Navara. Pa, šta se onda događa pa broj pobornika nezavisnosti nastavlja rasti? Ekonomska kriza objašnjava mnogo toga. Čini se da je trebalo dvije-tri godine da Španjolci i Španjolke osjete pravi udar ekonomske krize iz 2008. Godine 2010. Zapaterova vlada uvodi mjere štednje koje će snažno pogoditi stanovnike Španjolske. Posljedice te krize osjete se i danas, a ogledaju se u nezaposlenosti, odlasku mladih, deložacijama itd. Kriza je, istina, pogodila manje Kataloniju i Baskiju nego druge dijelove Španjolske, ali su je i Katalonci i Katalonke itekako osjetili. Sukladno tome, izgleda da je upravo period između 2010. i 2012. ključni za razumijevanje rasta podrške katalonskoj nezavisnosti. Upravo zbog činjenice jer paralelno sa ekonomskom krizom nastaju novi politički pokreti, politički procesi u Španjolskoj se dinamiziraju sa pojavom „Pokreta 15-M“, sa čime se dolazi do promjena na katalonskoj političkoj sceni i u katalonskom društvu.
Grafikon 1: Pitanje je glasilo: „Mislim da bi Katalonija trebala biti...“: Regija u Španjolskoj (smeđa), Autonomna zajednica u Španjolskoj (zelena), Država u federativnoj Španjolskoj (žuta), Nezavisna država (plava). 4,7% je na zadnjim rezultatima odgovorilo „Ne znam“, 1,9% nije odgovorilo. Izvor:
*
2012. se mijenja nekoliko stvari, dvije najvažnije su dolazak PP-a na vlast na nivou države, a druga je CiU-ov independentistički zaokret. PP za formiranje vlasti više nije trebao podršku CiU-a, dok se CiU od stranke „regionalnog nacionalizma“ pretvorila u nacionalističku stranku koja zagovara nezavisnost. Iste godine, Artur Mas ponovno pokušava dogovoriti sa Rajoyem fiskalni pakt koji Rajoy odbija. Tada kreće, kako se čini, veća mobilizacija independentističkog elektorata. CiU, stranka koja je godinama bila „stranka španjolskog režima“ postaje stranka koja otvoreno podržava nezavisnost Katalonije. Kako možemo vidjeti na grafikonu iznad, podrška katalonskoj nezavisnosti u oktobru 2012. bila je na 44,3%. Za samo tri-četiri godine podrška nezavisnosti se uduplala. Najjača podrška nezavisnosti (prije referendumske godine) prema ispitivanjima CEO-a, kako možemo vidjeti, bila je u novembru 2013., 48,5%. U decembru iste godine katalonska vlada objavljuje da će se 9. novembra 2014. održati konzultativni referendum o katalonskoj nezavisnosti. Ukratko, izlaznost na referendumu je bila 37% i 80% glasača je bilo za odcjepljenje od Španjolske. Ostatak priče manje-više je poznat, 2017. u Kataloniji je održan referendum o nezavisnosti i proklamirana je Katalonska republika koja je suspendirana i primijenjen je članak 155 španjolskog ustava preko kojega je centralna vlada iz Madrida suspendirala autonomiju Katalonije kako bi se, kako je govorio Rajoy „vratio ustavni poredak“. Pohapšeni su organizatori i organizatorice referenduma, tadašnji predsjednik katalonske vlade Carles Puigdemont otišao je iz zemlje i raspisani su novi izbori. Na novim izborima ponovno su pobijedile stranke koje podržavaju nezavisnost, a novi predsjednik vlade postao je konzervativac Quim Torra. Predsjednik Òmnium Culturala Jordi Cuixart i osam bivših članova i članica katalonske vlade je u pritvoru u Madridu. Ne treba zaboraviti da se uz Puigdemonta još šest članova i članica bivšeg saziva Generalitata nalazi u egzilu.
Grafikon 2: Pitanje je glasilo: Konkretnije, želite li da Katalonija postane nezavisna država? Izvor:
*
Sada se političkim zatvorenicima i zatvorenicama sudi za pobunu protiv države i prijeti im moguća kazna od 156 godina (zajedno). Bivši član Komunističkog revolucionarnog saveza i urednik ljevičarskog portala Viento Sur Martí Caussa piše da će svatko tko objektivno sagledava događaje koji su se dogodili između 20. septembra i 21. decembra 2017. utvrditi da nije bilo pobune, iz jednostavnog razloga jer nije bilo nasilja. Bilo je demonstracija, građanske neposlušnosti, masovnog referenduma, općeg štrajka i proglašenja nezavisnosti bez praktičnih učinaka. Sve su to, kako tvrdi Caussa mirne akcije za obranu slobode koje ne bi trebale biti kažnjavane, a pogotovo ne bi trebale biti podložne tako pretjeranim kaznama.
III
Katalonski proces nakon svega ne treba promatrati (samo) kroz prizmu španjolsko-katalonskog sukoba. Sa „procesom“ je otvoreno mnogo drugih i važnijih pitanja od toga treba li Katalonija biti nezavisna ili ne. Napokon, paralelno sa drugim post-kriznim procesima u Španjolskoj je doveden u pitanje karakter režima iz 1978. koji je zastario i svakim danom je sve represivniji. Očigledno je da većina građana i građanki Katalonije želi novi oblik suradnje sa Španjolskom, nezavisnost ili drugačiji status unutar federalne republike. Gledajući ponovno ankete CEO-a vidljivo je da svega 12,3% Katalonaca i Katalonki podržava monarhiju, dok republiku podržava njih 75,9%. Status quo na duže staze neće raditi. Društvena energija koja podržava, ne nezavisnost Katalonije, nego referendum (i republikansko uređenje) suviše je jaka da bi ju se moglo ignorirati. Međutim, teško da to shvaćaju PP i PSOE, posebno ovi prvi.
Grafikon 3: Za i protiv nezavisnosti. Od decembra 2014. do marta ove godine. Izvor:
*
Režimske stranke i dalje nastavljaju po svome. Iz usta trifachito ekipe Casado, Rivera i Abascal u zadnjih godinu dana više je puta izašlo „golpistas“ nego „buenos días“, time želeći etiketirati sve one koji nisu na njihovoj liniji. Makar ih je zanimljivo slušati kako optužuju druge za golpizam dok istovremeno obožavaju režim koji je na vlast došao upravo državnim udarom. Onaj frankistički dakako. I od takvih je nemoguće očekivati da u bilo kojem trenutku pristanu na održavanje referenduma. PSOE također nije za referendum. U predizbornoj kampanji povodom nedavno završenih parlamentarnih izbora Pedro Sánchez je rekao da „nikada neće biti referenduma u Kataloniji, niti njene nezavisnosti“. Podemos se, recimo to, zalaže za dogovoreni referendum u Kataloniji, ali da bi se on desio potrebno je da se u parlamentu najprije izglasa promjena ustava, potom bi se trebali održati novi izbori gdje bi novi saziv parlamenta ponovno dvotrećinskom većinom morao izglasati ustavne promjene, da bi onda ustav trebao biti ratificiran na referendumu koji bi bio održan na teritoriju cijele države. Drugim riječima, šanse za dogovoreni referendum su, da ne kažemo nikakve, onda barem minimalne. No, nezadovoljstvo odnosom sa ovakvom Španjolskom u Kataloniji je veliko. Sama činjenica da više od dvije trećine stanovništva u Kataloniji podržava drugačije državno uređenje dovoljno govori o tome da ti ljudi žele drugačiji (i) novi odnos sa Španjolskom. Društveni i politički procesi su često nepredvidivi te je stoga sigurno da el procés nije završen. Kamo će se ta dinamika kretati, teško je reći. Federalizacija države i nova republika ili referendum i možda nezavisnost? Nešto treće? Ta pitanja su otvorena. U ovom trenutku, teško je očekivati promjenu statusa quo koji održavaju stranke režima, no na duže staze, zabluda bi bila vjerovati da će se on moći nastaviti reproducirati.
Autor: Darko Vujica, Prometej.ba