Kulturno-političke manipulacije 'jezicima' narodâ u BiH
Već smo prije govorili o početcima tiskane pismenosti na našim područjima sjećajući se Matije Divkovića i njegova Nauka krstjanskog tiskanog prije točno 400 godina. Nakon njega poznata je cijela epoha bosanskih franjevaca zaslužna za standardizaciju onoga što se danas naziva hrvatskim književnim jezikom, iako svoj jezik oni nisu doživljavali ni zvali hrvatskim. Ovdje ćemo upravo govoriti o početcima i standardizaciji jezika kojeg danas nazivamo hrvatski, a o čijim temeljima vrlo malo ili gotovo ništa ne znamo. Upravo zbog tog neznanja svjesni smo raznih nacional-političkih manipulacija jezikom, napose nakon posljednjeg rata na ovim područjima u svrhu jeftinog politikanstva pod sloganom jedan narod, jedan jezik!
Spomenuta cijela epoha bosanskih franjevaca od Divkovića koji govori o jeziku „slovinskom kako se u Bosni govori“ i Lastrića, „jezik Slavo Bosanski“, te Bartola Kašića, istinskog začetnika hrvatske jezične standardizacije na osnovi štokavskoga dijalekta, koji izričito govori o jeziku bosanskome, ne spominju ili vrlo rijetko upotrebljavaju pridjev hrvatski za jezik kojem se služe Hrvati na području Bosne. Prema tome u Bosni je postojala veoma drevna tradicija naziva bosanski jezik, kojim su svoj govor jednako imenovali pripadnici svih bosanskih etnija sve do kraja 19. stoljeća. Od polovice 19. stoljeća javio se među Južnim Slavenima snažan pokret za kulturno i jezično objedinjavanje, tada samo pod srpskim i hrvatskim imenom, što je unijelo u upotrebu i termin srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. No, taj pokret uvijek je pratila sjena težnje za nacionalnom dominacijom, osobito sa srpske strane, što je rezultiralo u nacionalističku tezu postojanja samo jednog naroda na cijelom ovom području – srpskog, i samo jednog jezika – također srpskog.
Nakon posljednjeg rata situacija je dosad najkompliciranija, jer ratom zaraženo stanovništvo nacionalizmom diktira orijentaciju na tri „jezika“: bosanski, hrvatski i srpski, a svoje obrazloženje temelji na simboličko-političkom planu spomenutom na početku: jedan narod, jedan jezik, iako on, kako veli Ivan Lovrenović, nema osnove i uporišta ni u znanstvenom ni u stvarnosnom smislu. Ako znamo da Hrvati u Hrvatskoj govore s tri vrlo različita dijalekta, te je dogovoreno na razini književnog jezika upotreba štokavskoga dijalekta kao standarda, onda je paradoksalno govoriti o trojezičnosti Hrvata, Srba i Bošnjaka u BiH, jer je upravo bosanska jezična supstanca bila osnovom dojučerašnje srpskohrvatske/hrvatskosrpske jezične norme. Dakle u BiH svi govornici, bez obzira na nacionalnu pripadnost, potječu iz iste govorno-jezične osnove, te su lokalno-dijalektalne razlike zanemarljive. Današnja tendencija stvaranja triju jezika mogla bi imati smisla samo na planu imenovanja jezika: nesumnjivo je da svakom narodu pripada političko pravo da jezik kojim se služi zove onim imenom koji sam odabere, no da bi se umjesto samo te političke različitosti postigla i stvarna razlika "triju" jezika, forsiraju se razlike pod svaku cijenu. Slične tendencije su i na polju književnosti, koje su očituju u nastojanjima da se apsolutizira postojanje triju odvojenih i izoliranih nacionalnih književnosti, što je opreka snažnom bosanskohercegovačkom socijalno-kulturnom kontekstu.
(Zemljovid prikazuje područje rasprostranosti središnjeg južnoslavenskog jezika imenovanog s više nacionalnih imena.)
Na popisu iz 1991. godine ogroman postotak bosanskih Muslimana u rubriku materinski jezik upisalo je: bosanski. Ono što međutim danas bošnjačko-muslimanska politička i kulturna elita forsira kao bosanski jezik, u stvari je nastojanje da se reafirmacijom orijentalizma i arhaizma stvori "nacionalni jezik" Bošnjaka-muslimana. Što se tiče jezične politike među bosanskim Srbima na snazi je potpuno ignoriranje činjenice bosanskohercegovačkog jezičnog konteksta, i sasvim je integrirana u beogradsku panetničku kulturnu politiku. Kod Hrvata je situacija najparadoksalnija. Hrvatska komponenta u bosanskom kulturno-jezičnom procesu stoljećima je bila njegova važna supstancijalna i dinamička snaga, od ranog srednjeg vijeka do danas. Sada se sve to napušta i od strane hrvatskih političkih faktora u BiH se zahtijeva, kao realizacija prava na svoj jezik, svoju kulturu i svoje medije, preslikavanje jezika i cjelokupnog jezično-obrazovnog i medijskog sistema kakav je na snazi u Hrvatskoj, bez ikakve bosanskohrvatske dimenzije.
Što se tiče današnjeg bosanskog jezika kojeg forsiraju bošnjački politički i kulturni krugovi, moramo reći da on nema veze s onim povijesnim bosanskim jezikom na koji se pozivaju i o kojem je prije nešto rečeno. To nije ni ovaj današnji jezik, kojim, usprkos svim nasilnim podjelama, govore svi Bosanci i Hercegovci, kad govore prirodno, organski, a ne politički standardizirano. I jedan i drugi pravi bosanski jezik, onaj povijesni i ovaj današnji govor, imali su i imaju "širinu i dubinu", u njemu se, kao u svojemu, prirodno osjećaju i ogledaju svi njegovi govornici. Ovaj, pak, etnonacionalni bosanski jest samo to što politički i hoće da bude: „politički simbol ograničen tijesnim horizontom jednog etničkog komuniteta, značka identiteta“. (I.Lovrenović)
LITERATURA Ivan Lovrenović - Bosanski Hrvati: esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture.