U odlično napisanoj studiji Bošnjaštvo kao promašen projekt Tarik Haverić naučno utemeljeno i metodološki precizno pokazuje kako su politički vođe Bošnjaka u ratu i nakon njega donosili potpuno pogrešne ključne odluke za sudbinu pomenutog naroda i zemlje u cjelini. Lepršavi stil, ubojita logički precizno ustrojena kritika i neoborivi dokazi karakteriziraju ovu knjigu koja bi morala, a neće zbog potpunog urušavanja akademske zajednice u BiH, postati polazište za dalja sociološka, politološka, historiografska, pa i antropološka, a pogotovu kulturološka istraživanja tragičnog rata u BiH i preobražaja bošnjačkog političkog i svakog drugog identiteta što ga je izvela intelektualna i politička klijentela okupljena oko Alije Izetbegovića. Jednostvano rečeno, ta klika nije razumjela povijesni trenutak u kojem se nalazi i iz toga su proizašle tragične posljedice grandioznog promašaja o kojem piše Haverić. No, ono što se ovom autoru čini zanimljivim jeste jedna skoro zanemarljiva opaska iz Haverećive knjige. Nju vrlo lucidno primjećuje i Edin Zubčević u odličnom prikazu naslovljenom Tačka na i, a objavljenom na portalu Nomad. Evo kako ta Haverićeva opaska glasi: „Završavajući tekst o kojem je riječ, primijetio sam da se ‘za razliku od drugih subjektivnih činilaca, lična glupost donosilaca odluka vrlo rijetko uzima u razmatranje u političko-historijskim analizama kao zadovoljavajuće objašnjenje određenog ishoda’."

Haverić pod ovim tekst misli na svoju izvrsnu polemičku knjigu Kritika bosanskog uma (ECLD, 2016) u kojoj je argumentirano i uz vrhunsku ironiju razorio mentalne vratolomije bošnjačke kulturne, političke i vjerske elite. Haverićeva ocjena o ličnoj gluposti donosilaca odluka ne samo da je tačna kada se sa historijske distance sagledaju učinci nečega što sebe samodopadno zove bošnjačka politika nego je plodotvorno polazište za današnje razmatranje sloma liberalne demokratije i njeno pretvaranje u čitav niz autoritarnih sistema.

Liberalna demokratija kao predstavnički sistem vlasti mora ustavom garantirati jednaka prava svim građanima, slobodu govora, zaštitu manjina od svake vrste majorizacije, funkcionalne institucije sistema, pogotovu kontrolu represivnog aparata države i čitav set drugih prava i sloboda koje štiti sistem od svake zloupotrebe moćnika na vlasti. Uz to ona mora strogo razdvojiti izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast kako bi se moć decentrirala u državnom aparatu. Danas, u preslojavanju svjetskog poretka, uz rast militarizma, autoritarizma, konzervativizma, desničarskih ideologija s pratećim rasističkim ideologemama, retorikom i praksama te nizom ratova čiji je vrhunac po zločinima genocid u Gazi – nje, jednostavno, nema. Librealna demokratija je mrtva, a njeno mjesto zauzeli su autoritarni poreci koji neprestano proizvode ratne sukobe i napetosti kako bi prigrabili što veći komad moći. Oni su otporni čak i na dugotrajne proteste građana, gdje su najočitiji primjeri protesti studenata u Srbiji, milioni ljudi na ulicama svjetskih gradova koji su tražili zaustavljanje genocida u Gazi, te milioni građana na ulicama gradova u SAD-u pod sloganom No King protiv Donalda Trampa, njegovog samovlašća i bezočne agresije na Iran skupa cionističkim režimom Benjamina Netanjahua. On je, podsjetimo, bez uztezanja uveo smrtnu kaznu za Palestince i to vješanjem te filofašističke narative kojima je premreženo izraelsko društveno polje.

Autoritarni vođe se međusobno vole i podržavaju. Orban se npr. divi Putinu, Orbana u sveca uzdižu Vučić i Dodik, a svoju slugarensku ljubav iskazuju i Erodanu, koji hapsi stotine hiljada Turaka što ih proglašava opasnim po državu samo stoga što su mu politički protivnici. Cjelokupan zapadni svijet drhti pred luđakom iz Bijele kuće, umiljava mu se, uvlači u onu stvar, dok on agresijom na Iran vodi čovječanstvo u energetsku, ekonomsku i izvjesnu krizu hrane koja će nas sve gotovo smrtno pogoditi zbog toga što neće uspjeti ovogodišnja sjetva, jer nema dovoljno umjetnih gnojiva zato što je zatvoren Hormuski moreuz kroz koji idu sirovine za njihovu proizvodnju. Energetska kriza već razara svjetsku, a naročito evropsku ekonomiju. Njen udar, međutim, tek slijedi, dok evropski vođe, izuzimajući španskog premijera Pedra Sančesa, ispod glasa kao protestiraju, a u stvari su ništa drugo do obični Trampovi podanci, potpuno potkapacitirani za dužnosti koje obavljaju. Drugim riječima, zapadni politički establišment pokorio se Trampu, postao njegov poslušnik i običan sluga, a uistinu djeluje jadno i bijedno pred strašnim lomom dosadašnje političke paradigme.

Nju, naravno, nije slomio Tramp, ali jeste razgolitio njen lom suspendiravši čitav niz institucija i prava, npr. uvođenjem carina koje je poslije poništio Ustvani sud SAD-a. Ako je tačno, a mnogobrojni izvori su to potvrdili kao i smjene američkih generala, da je odbacio upozorenja CIA-e i Generalštaba vojske SAD-a kako su izraelski podaci o iranskoj nukleranoj prijetnji netačni, onda je sasvim jasno da je luđak iz Bijele kuće preuzeo sistem. Okruživši se poslušnicima, on je postao sistem. Kao i Netanjahu, kao i Erdoan, kao i Putin, kao i Vučić, kao i Lukašenko te čitav niz drugih političkih spodoba koji žude za moći i kraljevskim ovlastima.

Da demokratija može dovesti senilne ljude na vlast koji se, ako se sjećate scene sa Bajdenom na jednoj pres-konferenciji, pozdravljaju s vazduhom i to čine gotovo nekoliko minuta pred kamerama, onda je jasno da nešto nije u redu s tim predstavničkim oblikom vlasti. Ili, sjetite se kako je Tramp u jeku pandemije korona virusa tražio od ljekara da ljudima ubrizgavaju dezinfekcijska sredstva i da ih ovi piju kako bi se izliječili od bolesti. Ako u vojno najjačoj zemlji svijeta na izborima može pobijediti takva neobrazovana budala, a može, onda je demokratija besmislena. Sjetimo se, i Hitler je demokratskim putem došao na vlast. Da, nažalost, demokratija omogućuje najrigidnijim ideologijama i političkim huljama da dođu na vlast. Ali, morala bi ih spriječiti da sasvim preuzmu sistem i svedu ga na svoju političku volju. Međutim, to nije više izuzetak, nego postaje gotovo pa pravilo.

Sa slomom liberalne demokratije pao je i projekat globalizacije, a tek ekonomisti trebaju objasniti šta se zbiva s neoliberalizmom kao ekonomskom doktrinom. Zbog nje su bogati postali još bogatijima i moćnijima, a nepravednom raspodjelom svjetskog bogatsva koje se koncentriralo na Zapadu, zemlje globalnog Juga – negdašnji Titov, Nehruov i Naserov pokret Nesvrstanih zemalja koje su u drugoj polovini dvadesetog vijeka odbile poslušnost vojnim blokovima NATO-a i Varšavskog ugovora – još su više osiromašile.

Sve to ukazuje da usred današnje velike tragedije izazvane američko-izraelskom agresijom na Iran, te ranije ruskom agresijom na Ukrajinu, uz genocid u Gazi, moramo svjetsku političku stvarnost opisivati novim pojmovima. Sadašnji se pokazuju neprikladnim za novu političku pradigmu. Da, tačno je da smo umjesto unipolarnog svijeta, u kojem su SAD činile što im je volja, uništavajući mnogobrojne zemlje zbog svojih ekonomskih interesa, dobili nastajanje multipolarnog svijeta, ali SAD su u njemu i dalje najjača vojna sila i idalje čine što god im padne na pamet.

U ovom, metaforički rečeno, svjetskom političkom limbu autoritarizam je u modi. No, šta znači taj pojam, ako pod isti opseg značenja staju raznolike političke pojave: Erdoan i Putin npr., Tramp i Orban, Lukašenko i Vučić itd. Autoritarizam je, kaže jedna od uopćenijih definicija, politički sistem u kojem se vrši zloupotreba vlasti kako bi se ostvarila kontrola nad državom. Autoritarnost karakteriše nedostatak podjele vlasti, odsustvo slobodnih i poštenih izbora, te represija nad medijima i civilnim društvom. Autoritarni lideri svoje postupke često pravdaju potrebom održavanja stabilnosti i reda u zemlji. Međutim, ovdje se ništa ne govori o ideološkim podlogama autoritarizma. Čak ni to kad ih se opisuje kao desničare i konzervativce nije dovoljno za preciznu definiciju pojma. Ono što je svima zajedničko jeste preuzimanje sistema i ukidanje razlike između izvršne, zakonodavne i sudske vlasti uz legitimnu upotrebu sile, gušenje medijskih sloboda, ukidanje individualnih prava i suzbijanje kritičkih i opozicionih stajališta, nametanje vlastite političke moći ne samo državi nego i kompletnom društvu. No, iza toga stoje veoma različite ideologije, Erdoanov konzervativni islamocentrični nacionalizam, Putinov ruski s osloncem na pravoslavni pseudomisticizam, Orbanov nacionalizam s idejom obnove Ugarskog kraljevstva, Netanjahuov cionizam s filofašističkim narativima o stvaranju Velikog Izraela itd. Ali, još niko nije ponudio valjan odgovor na to šta je to Trampova ideologija i njegov MAGA pokret. Na prvi pogled to je ideološki kalambur rasizma, nacionalizma, konzervativizma, kvazireligije itd. Nacionalizam, nadalje, zove u svoje okrilje u potpunoj mjeri rasizam, mizoginiju, klasni jaz s osloncem na interese buržoazije koja ga podržava. Jednom riječju, autoritaizam je fenomen koji je nužno teorijski precizno opisati kako bi se on pojmio i mogao predočiti društvenom polju.

No, vratimo se naslovu teksta. Zašto u njemu stoji ta odrednica luđaci? Pa, ponajprije zbog Trampa, mada za njim ne zaostaju ni druge autoritarne kreature. Trampove izjave su prepune kontradicija, čak sulude, međusobno suprotne, ispunjene lažima i često poptuno glupe. Njegovi potezi su iracionalni, a njihova nepredvidivost pokazuje da ne postoji neka ozbiljna strategija iza njih. Kolokvijalno rečeno, prije podne govori jedno, poslijepodne drugo, dok laprda gluposti smjera nešto treće, ubija vlastite građane, mrzi migrante i imigrante, ucjenjuje zemlje, otvoreno ponižava tuđe lidere, kao npr. onog jadnog slugu, saudijskog princa itd. Sve to pokazuje da čovjek koji je podržavao Netanjuha u genocidu nad Palestincima i prije koji dan prijetio Iranu novim ratnim zločinima, nakon onih koje je već izveo – ne može pojmiti realnost. Otud i dolazi do mnogobrojnih rekacija američkih kongresmena koji traže da se Kongres SAD-a pozove na dvadeset i peti ustavni amandman i Trampa proglasi mentalno nesposobnim za obavljanje predsjedničke dužnosti.

Luđaci su spremni da žrtvuju sve kako bi uvećali moć, ostali na vlasti i proveli svoje nakaradne ideje. Ubijanje ljudi za njih je jednostavno običan posao. Erodan nemilosrdno ubija Kurde, Tramp imigrante, danas Irance, a već sutra možda Kubance, moguće i Grenlanđane. Vučić nemilosrdno tuče studente na protestima, Putinu nepodobni ljudi kao naglavce skaču s prozora višespratnica, a o ratnim zločinima nad Ukrajincima da se i ne govori. Netanjahu je posebna priča. Genocid u Palestini, ubijanje Libanaca, rat sa jemenskim hutistima, zločini nad Irancima, razaranje energetske infrastrukture uz Trampovo sugeriranje da njihovu državu i građane treba vratiti u kameno dobra – slika su Netanjahuove ratnozločinačke vlasti.

A to znači da se autoritarizam ne koncentrira samo na jačanje unutarnje moći, gdje je nasilan i ubilački, nego i ono spoljnje. Dok je Putin agresijom na Ukrajinu uzdrmao svjetski poredak, Tramp i Netanjahu su agresijom na Iran regionalni rat pretvorili u globalnu ekonomsku, energetsku i izvjesnu krizu hrane. Propali projekat liberalne demokratije izrodio je luđake koji su spremni ići izvan svake moguće granice razuma. Na jednoj izraelskoj komercijalnoj televiziji, Kanalu 14, kako prenose mediji, otvoreno se govorilo o bacanju bombe na Iran koja ubija ljude a čuva zgrade, i to u prisustvu izraelskog ministra sigurnosti Ben-Gvira, koji je uz osmijeh, umjesto osude, rekao da treba zbrisati iranski režim. To pokazuje normalizaciju ratnih zločina do maksimuma, odnosno banalnost zla, kako bi rekla Hana Arent. Da, luđaci su preuzeli sistem, a čovječanstvo tek čekaju iskušenja u pomenutim krizama, naročito onom hrane. Drugim riječima, zlo se utjelovilo u autoritarne rigidno-desničarske poretke u kojima su ljudski životi tek puke brojke, praktički ništice na krvavom papiru.

Enver Kazaz, Prometej.ba