Manipulacije prošlošću i žrtvama
Gledajući i slušajući domaće medije često nam zapnu za oči ili uši razna svjetska politička, socijalna, ekonomska, kulturna, medicinska i ina „istraživanja“ prema kojima se naše društvo uglavnom nalazi u donjem dijelu ljestvice vrijednosti ili se uopće ne nalazi. U relevantnost tih istraživanja ne želim ulaziti, ali i ona su pokazatelj stanja kojega smo ili bi bar trebali biti svi svjesni. Međutim postoje neka područja prema kojima smo, po njihovom broju, sigurno u gornjem dijelu ljestvice ili čak u samom vrhu, a po načinu održavanja na samom dnu, a to su
Jedna od takvih manifestacije koja se ovih dana dogodila u Narodnom pozorištu u Sarajevu je obilježavanje 550 godina od kad je Mehmed II El-Fatih uručio Ahdnamu prema kojoj garantira pravo franjevcima i katolicima slobodu vjere. „Ahdnama je povelja o ljudskim pravima, koja ni po čemu ne zaostaje za drugim dokumentima o poštivanju ljudskih prava u svijetu“ (valjda aludirajući na povelju OUN-a o ljudskim pravima), kako je istaknuto na manifestaciji. Međutim, neki povjesničari se neće složiti s konstatacijom da se radi o povelji o ljudskim pravima, pogotovo ne u smislu ljudskih prava kako ih danas poimamo. Primjerice, ugledni povjesničar i poznavatelj bosanskohercegovačkog srednjovjekovlja akademik Srećko M. Džaja smatra da je Ahdnama „legitimirala prisutnost i djelovanje bosanskih franjevaca, dakle u okvirima vrlo skučene islamske tolerancije prema kršćanima, i time omogućila - usprkos raznolikim političkim i financijskim pritiscima, ratnim nevoljama i velikim brojčanim gubitcima - povijesno preživljavanje katoličanstva u Bosni i Hercegovini". Govoriti o ahdnami iz aspekta ljudskih prava je „pseudohistorijska lakrdija, ali i nacionalistička zloupotreba kada se o Ahdnami govori kao o 'dokumentu dijaloga, slušanja, međusobnog poštivanja', kao o 'dokumentu temeljnih vrijednosti Bosne i Hercegovine'. Ahdnama je samo ono što historijski i socijalno-politički jest, ništa manje i ništa više: istovremeno i garancija dozirane zaštite, ali i rječito historijsko svjedočanstvo nejednakosti", smatra povjesničar i književnik Ivan Lovrenović. Osim toga na ovom skupu povelju Zlatna Ahdnama dobio je član predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Teško je dokučiti čime je Izetbegović zaslužio ovo priznanje, prema kojim kriterijima. Dakle, i ovo obilježavanje koje ima svoje povijesno značenje i utemeljenje može lako izgubiti svoj pravi smisao i pretvoriti se u neku lakrdijašku manifestaciju.
Svoj stav o Ahdnami iznijeli smo prošle godine i on se u bitnome nije promijenio. Tekst možete pročitati OVDJE.
S bleiburške komemoracije
Osim ovih i njoj sličnih manifestacija u BiH je obilježavanje žrtava rata uvijek dobar primjer manipulacije i neargumentiranog sagledavanja činjenica. U najvećoj žalosti za najmilijima umjesto da na iskren i dostojanstven način odamo počast svakoj nevinoj žrtvi i tako izrazimo duboki osjećaj empatije, često se događaju ispolitizirane manifestacije na kojima se prikrivajući iza stvarnih i fiktivnih žrtava šalju jednostrane poruke u kojima se iščitava veličanje jednog, a negiranje drugog ili trećeg kolektiva. Prema tome žrtve postaju instrument za jačanje ideologije. Najbolji primjeri za to dolaze iz nedavne prošlosti Jasenovca i Bleiburga, ili još bliže iz Srebrenice. Sva ova mjesta postala su simbol boli, patnje, zla i kao takva lak su plijen za razna politička, nacionalna i religijska instrumentaliziranja, jer čovjek je najosjetljiviji tamo gdje najviše boli. Stoga ako se prepustimo napasti ideologija, onu prazninu što je nastala svakom žrtvom popunit ćemo mržnjom prema drugome, umjesto da osluškujemo što ta praznina ima za reći. A ima mnogo.
Iako se često hvalimo s one tri „multi“ komponente, gledajući načine i odabire događaja ili likova u obilježavanjima raznih dana, posebno dana gradova ili općina, zaključujemo kako je i tu prisutna isključivost i jednostranost. Ona je nažalost plod povijesnih prilika iz kojih su izašli razni „pozitivni“ dani i likovi jednog kolektiva na uštrb drugog kolektiva. Tako se onda može dogoditi da umjesto jednog dana grada ili općine imamo dva dana grada ili općine, čime i ova manifestacija gubi svoj smisao. Jer koji je smisao manifestacije koja će na jedan ili dva dana u godini formalno podijeliti dva kolektiva?
Ukoliko obilježavanja temeljimo ne na isključivostima, jednostranostima i falsificiranjima povijesnih činjenica, nego na trajnim i istinskim vrijednostima koje u svakom čovjeku mogu još više ostaviti prostora za prihvaćanje drugoga i za izgradnju boljeg društva, onda moramo najprije preispitati koja je prava svrha obilježavanja raznih manifestacija. Je li to u svrhu ideologija ili u svrhu izgradnje boljeg sutra?
| I.T. | Prometej.ba
26.5.2013.