U teologiji se zlo ubraja u neodgonetljivu „tajnu zastranjenja“ (mysterium iniquitatis), jer mu ne možemo naći zadnje obrazloženje i jer većina nas gotovo nepogrešivo ljubi i pristaje prije na zlo nego što podržava dobro.


Naime, dok dobro želi samo jedno – da bude dobro i istinito, zlo ima sto lica, neizmjernu snagu prevrtljivosti, bezbroj puteva svoga opravdanja. Zlo participira i živi kao parazit na dobru, prikazuje se zamamnim, istinitim. Iznad svega, zlo je atraktivnije, zavodljivije, izvanjski ljepše od dobra. I nudi se uvijek kao prečica, najkraći i najlakši put do uspjeha i sreće, do rješenja problema. Što je problem veći, zlo rješenje je privlačnošću nasilnije.


Ovaj bi uvod bio potreban ne samo kao teorijska prethodnica mišljenja nego i svakog važnijeg odlučivanja. No ovdje ćemo nešto reći o zloupotrebi vjerskih simbola, osobito križa, jer naši vjerski simboli, osobito oni najvažniji, tek svojim dijelom participiraju na dobru, na vjerskoj istini, a mnogo više na laži i zlu što se u njih gnijezdi.

Kako?

Simbol dolazi od grčke riječi „sim-ballein“ što označava združivanje dviju stvarnosti, nikada nasilno, nikada umjetno. U području religioznoga riječ je o tome da materijalna stvarnost, opipljivi predmet, ne samo ukazuje nego i sadrži transcendentno, sveto, božansko. Zato u religijama postoje ne samo sveti prostori nego i predmeti, kao primjerice križ. Suprotnost simbolu – što se redovito ne uvažava – jest „dia-ballein“, razvrgavanje zajedništva, odnosno „diabolos“, đavao koji se može locirati i u sami simbol, jer zlo, ono dijabolično, i postoji kao parazit, falsifikator i orobljivač dobra.


Najveća dijaboličnost zla skriva se u vjerskim ili uopće u najsvetijim simbolima. Oni pervertiraju iz simboličnoga univerzalnoga zajedništva u dijabolično nasilje. Zlo operira dobrom, patnjom, nevoljama, suženim istinama, strahovima, odsutnošću kritičke i samokritičke refleksije. I pri tome proizvodi nasilje. Najgore je nasilje obučeno u odjeću, formu istine, dobrote ili svetosti.


Dakle, nije ovdje riječ tek o površnom nasilju nego onome koje se zavuklo u najveću svetinju, koje je u području najsvetijeg načinilo mračnu jazbinu što opakim, nebudnim, strašljivim i potkupljivim ljudima djeluje kao svjetlo. Rijetki se odupiru zlu u maski svetoga. Većina odgovara zlom na zlo, kopanjem svoje vlastite jazbine i navlačenjem vlastitog dijaboličkoga mraka na svoje simbole. No, to nije obrana od drugih, nego potvrda svoga zla i straha – svojih izvorišta nasilja.


A nasilje je najveći čovjekov problem, jer se može skrivati i u onome što mu je najsvetije i pri tome u vrlo blagim (svetim) riječima i kulturnim (uljudnim) gestama. Tako je s krstom na Zlatištu, tako je s križevima i drugim religijskim simbolima, većih ili manjih razmjera, posijanih po ovoj zemlji, tako može biti sa svime što smatramo najvećom svetinjom, pa bili mi i ateisti.


kriz na_zlatistu

Nedavno postavljeni krst na Zlatištu (foto: oslobodjenje.ba)


Kad smo kod križa ili krsta, on nikada nije simbol prkosa ili pobjede nad nikim iako to za mnoge praktično jest – od Konstantina preko križarskih ratova do mnogih naših križeva danas. Križ je smislen samo kao uzor za nasljedovanje kako je to Isus tražio, a ne kao ornament a pogotovo ne kao oruđe za prkošenje ili ponižavanje drugih. Isus je rekao izričito da se ne nosi njegov nego „svoj“ križ, kao i da se ni svojim a osobito ne njegovim ne smije opterećivati (a kamoli ubijati) druge. Zato naša nosanja i sađenja križeva često su u potpunoj suprotnosti s Isusovim. Zaboravlja se, također, da na Golgoti nije bio razapet Isus sam. Bilo je još razapetih i tada i u povijesti uopće. Stoga su mnogi križevi potpuna negacija Isusova križa. Više su kopija dijaboličnih znakova „mračnoga boga nasilja“ koji osiromašuje i iskrivljuje svaku patnju i smrt, osobito onu nevinu. Oni su simboli nasilnika i dželata a ne nedužnih patnika.


Koliko smo mi crkveni ljudi, teolozi i kršćani zakazali baš u onome što smatramo svojom najuzvišenijom svetinjom, koliko je samo manipulacije križem?! Nije moralno reći da i drugi tako rade – da i oni stavljaju svoje „prkosne“ simbole, pa je onda i nama to dopušteno. Nikoga ne opravdava zloća drugoga.


Uz to, ako je u kršćanstvu Isusovo uskrsnuće osnovna prekretnica na kojoj započinje vjera a križ (patnja) u uskrsnuću nalazi svoj odgovor, ako je Uskrs ne samo najveći kršćanski blagdan oko čega se i ovih dana propinjemo svima okolo dokazati, ako Uskrsom vjerujemo da uskrsava nada i ondje gdje su patnja, mržnja, smrt (na križu) zatvorile svaku nadu i smisao ljudskoga zajedništva i života uopće, onda naša dijabolična viktimologija – posredstvom križa – još puže u vremenu poganstva i nekršćanstva. Uskrsnuće je obrana čovjeka, a križ – ako se ne shvati kao poruka milosrđa i praštanja – najperverznije dubinsko poniženje čovjeka. Uistinu, kod nas nema uskrsa, dakle, nema ni vjere. Ostaje samo patnja i „prkos“ križevi, spomenici koji unizuju čovjeka.


Možemo li se nadati zemlji bez spomenika, kako se u čežnji izrazio njihov veliki tvorac Bogdan Bogdanović. Teško! Mi ih samo umnažamo. Niti su opomena da ne ponavljamo zlo a kamoli simboli dobra i istine. Degenerirali su u trijumf i prkos najmračnijeg, đavolskoga nasilja, izraz pomračenog uma i nevjerničke instrumentalizacije patnje.


Bez sumnje, ne možemo se pretvoriti u sove i uvijek biti budni pred zlom. Ali valja uvijek iznova predlagati takav humanizam i takvu teologiju koji će raskrinkavati zlo u samoj njegovoj srži, ono najmračnije nasilje – „nasilje nasilja u samoj ideji Boga“ (A. Gesché). Tada će biti manje spomenika a više ljudi.


Tekst je objavljen u Oslobođenju 24.3.2008, a potom u knjizi: Ivan Šarčević, Zečevi, zmije i munafici, Synopsis, Sarajevo – Zagreb 2014.

Fotografija na naslovnici: Lupiga.com