"Alexamenos se moli svome bogu", karikatura iz 2. stoljeća, Palatin, Rim

Veliki tjedan, posljednji tjedan u Isusovom životu u kojemu će on biti uhićen (četvrtak), osuđen, raspet na križ (petak) i konačno prema kršćanskom vjerovanju uskrsnuti od mrtvih (uskrsna nedjelja), počinje blagdanom Cvjetnice koja obilježava Isusov ulazak u Jeruzalem, prilikom čega ga je oduševljeno mnoštvo dočekalo kličući „Hosana“ („spasi nas!“) i mahanjem maslinovim i palminim grančicama. Priča o Isusovom ulasku u Jeruzalem je kudikamo bogatija značenjem i simbolikom nego što to izgleda na prvi pogled. Ta priča ima jednog neočekivanog skrivenog junaka, koji pomaže Isusu neposredno prije njegove smrti simbolično sažeti bit njegove poruke, junaka koji služi kao bitan interpretacijski ključ njegovog nauka.

Taj junak je ni manje ni više nego magarac, na kojemu je Isus ujahao u Jeruzalem. Magarac i nema baš najbolji ugled u carstvu životinja, kao ni u carstvu epiteta kojima ljudi časte jedni druge: ova se životinja od davnina veže uglavnom uz loše osobine poput tvrdoglavosti, gluposti, nepromišljenosti, lijenosti, ružnoće, neuspješnosti („magarče jedan!“, „magareća posla“, „magareća klupa“, „magareće uši“, „s konja na magarca“). Nedaleko od mjesta u kojem živim nalazi se veliko imanje s velikim brojem ovaca, lama i magaraca i na vanjskom zidu štale s magarcima nalazi se prozor s natpisom „najveći magarac u Austriji“; kad znatiželjni prolaznici pogledaju kroz prozor, ugledaju svoj odraz u ogledalu postavljenom s druge strane. Magarce se dakle u svakodnevici najčešće spominje u kontekstu psina, uvreda i podsmijeha.

Međutim, u židovsko-kršćanskoj simbolici magarac je nešto bolje prošao: magarac je u jedna od dvije životinje kojima se u Starom zavjetu daje mogućnost govora; dok zmija taj dar govora koristi kako bi prevarila ljude, magarac ga koristi kako bi spasio život svog vlasnika Bileama. U Novom zavjetu magarac prati Isusa od početka do kraja njegova života, od prisutnosti u štalici u kojoj se Isus rodio do Isusovog kasnijeg ulaska u Jeruzalem na magarcu. Isusov izbor magarca umjesto konja pri ulasku u Jeruzalem nipošto nije bio slučajan. Židovski narod je očekivao dolazak mesije/spasitelja koji će ih nasilnom revolucijom osloboditi od Rimljana. Svojim ulaskom na magarcu u Jeruzalem Isus parodira sliku trijumfalnog ulaska kralja na konju u grad nakon dobivene bitke. Isus se shvaća ne kao princ na bijelom konju koji junački spašava dan, nego kao netko tko poniznim služenjem čovječanstvu donosi mir, što odgovara drevnom židovskom proročanstvu o knezu mira koji jaše na magarcu. Isusov izbor magarca za ulazak u Jeruzalem usporediv jes odlukom pape Franje da vozi skromniji automobil od prethodnika. Ili s urugvajskim predsjednikom Joseom Mujicom, koji još uvijek vozi 30 godina staru VW Bubu. Ruku na srce, njih dvojica su izuzeci po pitanju voznog parka političara i vjerskih službenika. Ovdje ne mogu a da ne spomenem zgodu s mitropolitom Amfilohijem, poglavarom SPC u Crnoj Gori, koji je na pitanje novinara o neskromnom voznom parku SPC odgovorio: „Neće valjda mitropolit na magarcu da jaše. To bi bila sramota za Crnu Goru.“, i tako pokazao duboko nerazumijevanje simbolike kojom se Isus služio da objasni svoj nauk.

Isus pomoću magarca nastoji parodirati ljudske težnje za moću i predodžbe o onome što je važno i moćno u ovom svijetu. Za njega prava moć izvire iz mirotvorstva i sposobnosti ljubiti i služiti. Srž njegove poruke bila je vizija svijeta novih odnosa među ljudima i novog odnosa između čovjeka, Boga i religije. Takva Isusova poruka bila je u ono vrijeme velika novost i sadržavala je subverzivne elemente koji su dovodili u pitanje vladajući nacionalno-religiozni establišment. Glavni protagonisti tog establišmenta bili su farizeji i saduceji. Dok su farizeji bili vjerski autoriteti, koji su se nakon rata i rimske okupacije odali nacionalizmu i tradicionalizmu, saduceji su bili pripadnici vladajuće stranke, aristokrati i ugledni intelektualci. Isus je svojim naukom doveo u pitanje njihov autoritet i moć u narodu i te dvije grupe ljudi će biti najzaslužnije za njegovu smrt. Izravan povod odluci da ga se ukloni je njegov nastup u židovskom hramu, u kojem je rastjerao hramske trgovce, isprevrtao njihove stolove i tako dirnuo u srž ekonomsko-religioznog profiterstva. Logika kojom su se autoriteti vodili pri planiranju uklanjanja Isusa bila je „bolje da strada jedan čovjek, nego narod“, logika kojom se često vode oni koji kažnjavaju ljude iz vlastitih zajednica i naroda kad se ovi drznu izgovoriti neke neugodne istine.

Pored nacionalno-religioznih autoriteta farizeja i saduceja u onodobnom židovskom društvu postojale su još dvije važne grupacije: zeloti i eseni. Dok su zeloti bili politički revolucionari koji su terorističkim napadima i gerilskim ratovanjem nastojali otjerati rimske okupatore, dotle su eseni bili neka vrsta redovničke zajednice koja se izolirala od pokvarenog svijeta i koja je kroz poštivanje strogih vjerskih propisa nastojala postići vlastito spasenje. Isus se nije priklonio nijednoj od ovih dviju ekstremnih grupacija. Smatra se kako je izdajnik koji ga je predao vlastima, njegov učenik Juda, bio upravo zelot, razočaran Isusom od kojega je očekivao da kao židovski Che Guevarra povede ustanak protiv Rimljana, a ne da jašući na magarcu poziva na mirotvorstvo, nenasilje i ljubav.Tako je Isus nakon idejnog razilaženja s ovim vodećim grupacijama židovskog društva imao sve manje sljedbenika, a sve više opasnih neprijatelja, koji su ga na koncu uspjeli ukloniti. Toliko puta ispričana priča u povijesti čovječanstva: pravednik koji se zalaže za neku novu i drugačiju ideju stane na žulj moćnim autoritetima koji ne miruju dok ga ne ušutkaju. No, ono što ovu priču razlikuje od mnogih drugih sličnih priča je što ona prema kršćanskom vjerovanju završava nevjerojatnom pričom o otkotrljanom kamenu s Isusovog groba i njegovom uskrsnuću.


Tako dolazimo do još jednog čina drame o Isusu u kojem se pojavljuje magarac. Najstariji očuvani prikaz Isusa nije pobožna slika Isusovog lica s njegovanom bradom i lijepim plavim očima, nego karikatura iz doba progona kršćana koja prikazuje Isusa raspetog na križu s magarećom glavom! Karikatura je otkrivena 1856. na brežuljku Palatinu u Rimu, a potječe iz nekadašnje škole za mlade rimske vojnike. U 2. stoljeću jedan je mladi vojnik nožem urezao ovu karikaturu u zid, ne mogavši se načuditi priči svog kolege koji je vjerovao u nekakvog raspetog boga koji je ustao od mrtvih. Karikatura pored raspetoga s magarećom glavom prikazuje čovjeka koji podiže ruke na molitvu, ispod kojega na grčkom jeziku piše: „Alexamenos se moli svome bogu“. Za autora karikature netko tko je raspet na križu ne može imati nikakve veze s bogovima, nego je magarac i on i oni koji ga štuju. Bog, koji umire na križu – najgoroj rimskoj spravi za mučenje, koju su preuzeli od Kartažana i na kojoj su ubijali samorobove i državne neprijatelje? Koji umire u ime Božje – nisu li ga ubili religiozni autoriteti vjerujući da time čine bogougodno djelo? Koji navodno spašava svijet, a ni sam sebe ne može spasiti? Sin Božji, koji trune na rimskoj spravi za mučenje? I koji onda čak nakon takve smrti opet oživi, uskrsne?

Nisu samo Rimljani i Židovi imali problema povjerovati u takvu priču, nego i prvi kršćani; tako u katakombama u kojima su se kršćani skrivali od progona nalazimo mnoge starokršćanske simbole poput ribe ili dobrog pastira, ali ne i prikaze raspeća. A pogotovo ne uskrsnuća, najbitnije, ali i najnevjerojatnije komponente kršćanskog vjerovanja. Kako shvatiti to kršćansko vjerovanje u uskrsnuće Isusovo, temeljni događaj njihove vjere? O uskrsnuću postoje različite teorije, koje ću ovdje kratko navesti. Ponajprije, izvješća samih kršćana o uskrsnuću u evanđeljima djeluju prilično tajanstveno i zbunjujuće. Ne postoje u evanđeljima nikakvi opisi uskrsnuća niti svjedoci koji bi mogli opisati taj događaj. Isusovi učenici na vijest o njegovom uskrsnuću reagiraju s podsmijehom, odbijanjem, nevjericom, sve dok im se uskrsli sam ne ukaže. U izvještajima četiriju evanđelja postoje neslaganja i proturječja oko (broja) ljudi koji su vidjeli uskrsloga Isusa. Ta proturječja do danas nitko nije ispravljao. Da se radilo o nekakvoj zavjeri s ciljem osnivanja nove religije, svakako bi zavjerenici obavili bolji posao u opisivanju onoga za što bi kasnije tvrdili da je ključni događaj u povijesti.

Što se tiče drugih religija, židovstvo ne prihvaća Isusa kao obećanog mesiju koji je uskrsnuo. Nestanak Isusovog tijela iz groba židovski su autoriteti prema evanđeljima protumačili tako da su Isusovi učenici ukrali tijelo iz groba. No, zar bi Isusovi učenici kasnije bili spremni umirati kao mučenici samo kako bi druge uvjerili u izmišljotinu o uskrsnuću? Zar ne bi bilo jednostavnije štovati mrtvog Isusa kao jednog od proroka mučenika čije su grobove Židovi toliko poštovali? Islam drži Isusa za važnog Božjeg poslanika, a pošto muslimani smatraju da Bog nikad ne bi dopustio da njegov poslanik strada sramotnom smrću na križu, u islamu se vjeruje kako Isus nije raspet, nego je Bog obmanuo židove i umjesto Isusa je na križu raspet netko drugi (po nekima, Juda Iškariotski).

Što se tiče onih koji ne vjeruju u postojanje Boga, uskrsnuće se najčešće odbacuje kao nešto što nije moguće po prirodnim zakonima, te se tumači kao jedan u nizu mitova nastalih u brojnim religijama kojima su ljudi kroz povijest nastojali ublažiti strah od smrti i potpunog nestanka. Pri tom treba reći da događaj uskrsnuća u kršćanstvu nije nešto što treba pokušavati shvatiti u prirodoslovno-medicinskom smislu ili na isti način kako shvaćamo povijesne događaje. Isus nije ustao od mrtvih kao neka vrsta zombija, niti ga je Bog uskrsnuo čarobnim štapićem s nebesa. Također, mitovi nisu bazirani na povijesnim istinama, no to pri njihovom nastajanju nije ni bio cilj; cilj je bio ljudskom iskustvu teško objašnjive stvarnosti pokušati slikovito objasniti jednostavnim pričama koje će biti razumljive budućim generacijama.


Zanimljiva teorija o uskrsnuću dolazi od simpatizera tzv. kršćanskog ateizma koji odbacuje vjeru u Boga, ali drži Isusa za dobrog i moralnog čovjeka, čiji primjer ophođenja s bližnjima treba slijediti. Predstavnici kršćanskog ateizma smatraju kao priča o Isusu može savršeno funkcionirati i bez Boga, koji je po njima umetnut naknadnom redakcijom religioznih autoriteta. Marksistički filozof židovskog podrijetla Ernst Bloch je kao ateist smatrao Isusa vlastitim uzorom, koji svojim naukom u biti predstavlja oslobađanje od Boga i religije („samo ateist može biti dobar kršćanin i samo kršćanin može biti dobar ateist“). Ovdje moramo reći kako Isus zaista nije htio osnovati nikakvu novu religiju, ali i kako ga izvještaji o njegovom životu predstavljaju kao pobožnog židova. Uskrsnuće se ovdje tumači tako što su se Isusovi sljedbenici, prvotno razočarani nakon Isusove smrti, polako počeli prisjećati svega što su proživjeli s Isusom i odlučili da njegov nauk žele prenijeti i drugima i tako nastaviti njegovo djelo. Važna je konkretna društvena praksa koja je nastala iz sjećanja na Isusa i kroz tu praksu Isus je „uskrsnuo“ i dan danas je živ. Ovo me podsjeća na jednu repliku Kylea Broflowskog u epizodi South Parka „Imaginationland“, koji smatra da su likovi poput Isusa, Froda, Lukea Skywalkera, Supermana ili Harryja Pottera zaista stvarni, jer su utjecali na naše živote, na povijest i na našu stvarnost puno više nego milijuni ljudi koji su živjeli na zemlji. Tko smo mi da njima i njihovim pričama uskraćujemo stvarnost? Isusov vječni život sastoji se dakle u tome da su njegove riječi, djela, život, njegova osoba zauvijek ostali živi i stvarni u sjećanju i djelovanju njegovih učenika. Bloch poentira: na taj se način kod Isusa kao kod nikoga drugoga poraz pretvorio u pobjedu, tragedija u trijumf, svršetak u početak, smrt u novi vječni život.

No, i ovoj se tezi mogu postaviti neka pitanja: kako objasniti naglu odluku smrtno prestrašenih i razočaranih Isusovih učenika da odjednom napuste svoja skrovišta i počnu neustrašivo svjedočiti o uskrslom Isusu, što je neke od njih koštalo i mučeničke smrti? Što im se to dogodilo da ih je u tako kratkom roku preobrazilo i osposobilo za osnivanje novog pokreta? Kako je iz te šačice autsajdera i njihove apsurdne priče o raspetom bogu kojemu su njihovi suvremenici s podsmijehom docrtavali magareću glavu mogao nastati pokret, kasnije religija s kojom se danas identificira više od milijarde ljudi? Bitni fragmenti odgovora na ova pitanja su revolucionarnost Isusovog nauka, njegovo parodiranje ustaljenih predodžbi o međuljudskim odnosima i načinu na koji bi se trebao nabolje mijenjati svijet (putevima svjetske povijesti jahati na magarcu, a ne na konjima i bojnim kolima), kao i parodiranje ustaljenih predodžbi o odnosu Boga, svijeta i čovjeka („magareći“ Bog koji se solidarizira i suobličava s ljudskom sudbinom do te mjere da i sam iskusi nemoć, bol i smrt, nasuprot savršenstvu bogova koji neosjetljivi na patnju raspolažu ljudima i narodima kao figurama na šahovskoj ploči). Potpun odgovor na gore postavljena pitanja ipak nam izmiče: Isusov život, smrt i uskrsnuće ostaju zagonetan misterij koji nikada nećemo dokraja shvatiti i odgonetnuti, a koji će i u vremenima koji dolaze biti inspirativan, provokantan i fascinantan za mnoge ljude.

Autor: Marijan Oršolić, Prometej.ba