Prije par dana SDP BiH, zapravo njihov delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH, je najavio da će ova partija uputiti inicijativu prema entitetskoj vladi za uvođenje poreza na bogatstvo, a ukoliko dobiju vlast na ovogodišnjim parlamentarnim izborima, porez na bogatstvo će biti dijelom njihovog Plana 10 i SDP BiH će učiniti sve da ga uvede nova vlada. Kako su naveli, stotine milionera (tačnije više od njih 600, a od toga 100 multimilionera) se mora adekvatno i socijalno pravednije porezno tretirati, što bi vodilo ka većoj ekonomskoj i socijalnoj ravnopravnosti. Velik korak za SDP, rekao bih. A možda i za Bosnu i Hercegovinu. No ovaj prijedlog naišao je na nož od dvojice autora koji nisu vrijedni spomena, ali jeste ono što su rekli; jedan da se “SDP vraća komunizmu”, da je prijedlog “nemoralan… problematičan… štetan”, a drugi da se ovim postupkom “ne dolazi do pravednijeg društva” te da je “razlika u bogatstvu ljudi uzvišena pravda” (sic!).

Prvenstveno, SDP se ovim prijedlogom ne vraća komunizmu. Ovaj prijedlog nije komunistički, već upravo socijal-demokratski. Prijedlog populariziran od strane francuskog ekonomiste Thomasa Pikettyja u njegovom “Kapitalu u 21. stoljeću”. Piketty koji eksplicitno kaže da nije marksist i da ne smatra da je kapitalistički način proizvodnje loš po sebi, i koji se zalaže za poduzetništvo, predlaže progresivno oporezivanje kapitala, odnosno bogatstva (imovine, nasljedstva itd.). On naravno ne misli da je dovoljno uzeti dio tog golemog bogatstva i preusmjeriti ga tamo gdje ga nema, već je njegova mjera ipak nešto kompleksnija. No cilj kojemu Piketty teži nije rušenje kapitalističkog sistema već njegovo popravljanje – raspodijelimo bogatstvo i sve će biti u redu. S komunizmom tj. s Marxom [1], Piketty se slaže u tezi da koncentracija kapitala u malom broju ruku stvara nejednakost.

Iako Pikettyjeva ideja ne vodi “vječnoj jednakosti” navedimo par razloga zašto je dobra:

– Progresivno oporezivanje može spriječiti diskrepanciju između bogatih i siromašnih da postane prevelika. Kada je ova razlika velika, dolazi do povećanja rizika od socijalne nestabilnosti i konflikta, povećanja kriminala i političke nestabilnosti. Velike razlike u bogatstvu su prema mnogim ekonomistima dovele do velike ekonomske krize 1929. godine.

– Veće oporezivanje bogatih nije nemoralno, već upravo suprotno – jer se koristi kao forma distribucije bogatstva, gdje se prikupljeni novac iskorištava za pomoć siromašnim slojevima društvima.

– Čak i ako je porez za one sa višim prihodima povećan, dobitak od prihoda bogatih tokom vremena će ponovo prestići dobitak među ostatkom populacije.

– Mali biznisi neće biti ugroženi, jer rijetko koji mali biznismen zarađuje puno, tako da bi mali broj njih bio zahvaćen ovim porezom

– To najbolje možemo vidjeti na primjerima Australije, Švedske, Kanade. Ove zemlje imaju progresivno oporezivanje, a ide im veoma dobro, i u terminima rasta i razvoja, a i odbrane, zdravstvenog sistema, školstva, socijalne sigurnosti.

Ako želimo sve gore navedeno, novac mora doći od bogataša, i od onih što već duguju ogromne sume novca državi i društvu. Ako se ostane na trenutnom sistemu oporezivanja novca neće biti ni za šta, neće doći ni do kakvog rasta i razvoja, niti će se smanjiti jaz između bogatih i siromašnih.

Oporezivanje ovih 600 milionera (100 multimilionera), je dobar početak, i treba biti inicijalna kapisla za radikalnu socijal-demokratiju. SDP-ov plan mora napasti bogate, ali beneficije od njega moraju imati svi, ne samo siromašni. Problem je sam sistem koji će vječno proizvoditi nejednakosti, toliko dugo dok se u pitanje ne dovedu njegovi temelji. Stoga se mora postavljati pitanje koja je veza između bogataša i rastućeg siromaštva, i koja je veza između politike i ekonomije. Tačno je da je do akumulacije tog bogatstva došlo u vrijeme tranzicije u kojemu se vodio (a i dalje vodi) klasni rat iz kojega bogataši izlaze kao pobjednici, a tragedija je što smo danas u toliko lošoj situaciji da (neo)liberali i Pikettyjeve ideje proglašavaju radikalnima i – komunizmom.

S druge strane, kako nam poručuje američka filozofkinja Jodi Dean, možda bismo ove strahove od komunizma u lomovima antikomunističke ideologije trebali shvatiti kao nešto dobro, kao znak da ideja još ima moć.

(Minel Abaz, Prometej.ba)

14.2.2018.