Ministrica Sanja, čuđenje u svijetu
Ostavljajući po strani moralne norme i imperative, čak ni pravno gledano Bradara i Vlaisavljević naprosto nisu u pravu
Ni ugrijala se još nije čelna stolica u Federalnom ministarstvu kulture i sporta, a Sanja Vlaisavljević, po mnogo čemu iznenađujući i razočaravajući izbor za funkciju koju obnaša, pronašla je (ponovo) način da (ponovo) dodatno uzburka javnost nepromišljenim, neartikuliranim i netačnim tvrdnjama (ponovo). Nije to, dakle, novina kad je Vlaisavljević u pitanju; nakon što Djeda Mraza iz Sarajeva i iz institucija nisu uspjeli prognati ni već zaboravljeni Arzija Mahmutović i Safet Kešo, pa nedavno ni Edin Ramić, perjanica Centra za kuturu dijaloga u ostrašćenom je monologu iz Sarajeva prognala i Djeda, i svinjetinu, a bogme i prazničnu rasvjetu, mijenjajući ih za epitet „područja džihada“ – citirajući neimenovanog bliskog prijatelja i njegovu opservaciju o Sarajevu.
U novom valu, novopečena ministrica i nesuđena pravnica u razgovoru za „Dan uživo“ na televiziji N1 iznosila je pravne kvalifikacije i opservacije na temu rehabilitacije ratnih zločinaca, slijedeći primjer kadra HDZ-a Lidije Bradare, čija bi izjava iz marta ove godine vjerovatno bez konkurencije ušla u famoznu feralovsku kategoriju „Greatest Shits“: „Osuđenik koji je odležao kaznu za bilo koji zločin, valjda prestaje biti osuđenik za ratni zločin.“ Zaista ne prestaje. Ostavljajući po strani moralne norme i imperative – a očito ni studij na Fakultetu filozofije i sociologije Sanji Vlaisavljević nije pomogao da dublje prodre u tu problematiku – čak ni pravno gledano Bradara i Vlaisavljević naprosto nisu u pravu.
Štoviše, o težini koju pravo daje kategoriji ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i zločina genocida ekspliticno govore i zakonske odredbe, koje onemogućavaju zastarijevanje krivičnog gonjenja i zabranjuju mogućnost pomilovanja za te vrste krivičnih djela. Ni famozno brisanje pravosnažnih presuda iz kaznene evidencije nije nešto što se automatizmom provodi po odsluženju kazne. A ostavimo li pravo po strani, i vratimo li se na moralni, etički, ljudski kodeks, na neke univerzalne vrijednosti utkane u srž civiliziranog društva današnjice – ratni zločini ne mogu, niti trebaju biti „rehabilitirani“ na način na koji to zamišljaju Bradara i Vlaisavljević. Povijest nije rehabilitirala, niti će rehabilitirati ratne zločine i ratne zločince osim u degutatnim uzletima revizionizma i revizionista, čemu se očito teži u neodgovornim i tendencioznim istupima navedenih funkcionera.
Uostalom, Vlaisavljevićevo afirmiranje Bradarine izjave otvara i druga zanimljiva pitanja – kada Bradara sazna da su za zločine u Trusini imenom i prezimenom počinioci osuđeni, hoće li i njihovi zločini doživjeti sudbinu koju su u njenim očima doživjeli Kordićevi, naime, da ostanu potisnuti i zaboravljeni u bespućima arhiviranih sudskih spisa, i nigdje drugo? Rehabilitiraju li Vlaisavljević i Bradara sada i, primjerice, Mensura Memića, Nihada Bojadžića i „Zolju“ Handanović? Ko je sljedeći kojeg će ovaj dvojac obuhvatiti svojim beskrajnim milosrđem i sklonošću praštanju i zaboravljanju? Logiku, pravo i moralne kompase već jesu – u njihovom rezonu isti se ne mogu otkriti ni u natruhama.
S druge strane, pohvalno je i treba biti pozdravljeno da su, umjesto Kordića iz kaznenih evidencija, iz Mostara „protjerani“ nazivi ulica po ustaškim funkcionerima i krvnicima iz Drugog svjetskog rata – Budak, Vokić, Lorković, Boban očito se lakše zamjenjuju Šantićem, Ujevićem i fra Ljudevitom Lastom, nego što se recimo Mustafa Busuladžić zamjenjuje reprezentativnim povijesnim likom koji nije puhao u ustaški rog skupa sa poglavnicima i stožernicima. No šta mari – Vlaisavljević i njega rehabilitira ništa manje uspješno nego je to (u)radila SDA.
Doduše, ustaše se sa popisa ulica iz Mostara izbacuju i lakše nego što se u Sarajevu pronalazi svinjetina koju je kao goruću problematiku ministrica nanovo istaknula za N1. U nevjerici da do sada niko nije ministrici priskočio u pomoć – pršute, pečenice, pančete, čajne kobasice svih vrsta i raznih država porijekla, svježe meso u rinfuzi i u komadu, na polici i u vakuumu mogu se vrlo lako pronaći u npr. „Bingo City Centru“ na Otoci, „Merkatoru“ na Socijalnom ili „Crvenoj jabuci“ na Marindvoru. Ako vješto i tanko sve to narežu meni (veliko hvala ljubaznim tetama iz Bingo CC-a, virtuozima u rezanju!), vjerujem da će jednako izaći u susret i friško imenovanoj federalnoj ministrici. Prijatno!
Loris Gutić, Prometej.ba