Dakle, Francuzu je razumljiv francuski nacionalizam, ali nije engelski. Svaka ideolgija vjeruje u svoju ispravnost i neupitnost. Logička forma svima je ista, razlikuju se samo po sadržaju kojeg apsolutiziraju. Nacionalističke ideologije kod nas se temelje uglavnom na dva elementa: nacionalnom i religijskom, koji su usko povezani i ponekad ih je nemoguće razlikovati. Sekularne drževe još nema ni na vidiku. Nacionalističke ideologije svoje postojanje temelje na međusobnoj mržnji i strahu te zaoštrenoj, najčešće iracionalnoj, suprotstavljenosti. Nacionalizam je postao najveća vrijednost i „globalni stav“ (Sartre) kroz kojeg se promatra svijet i životni procesi u cjelini.

 

Česti nositelji i pokratači nacionalizma su vjerski službenici, koji na taj način legitimiraju amalgam vjere i nacije u najdestruktivnijem obliku, i prema vani i prema unutra. Nacija se postavlja kao vrhunska vrijednost, a nacionalno pitanje kao sveto pitanje, kojim se bavi nacionalna religija. Oni koji posumnjaju u tako postavljenu vrhovnu vrijednost – Naciju – proglašavaju se izdajnicima, otpadnicima ili hereticima i može ih se žrtvovani zarad svete stvari. Zato se kod nas rijetko govori o pogubnosti nacionalizmu sa stajališta vjere, jer su nacionalisti u najvećoj mjeri vjernici, a službeni propovjednici vjere mahom propovijedaju nacionalizam. Vjera je postala ideološki instrument. No, bez obzira na tu činjenicu, pokušat ću iznijeti nekoliko misli o nacionalističkoj ideologiji sa stajališta kršćanske vjere i o tome može li se izvorna kršćanska poruka pomiriti s ovom ideologijom.

 

Najprije, kršćanstvo je monoteistička religija. Najveća i jedina apsolutna vrijednost i istina je Bog. Ako se na mjesto Boga postavi nacija, onda se njoj klanja i slavi je se kao boga i sve se vrijednosti promatraju kroz nju. Radi se dakle o idolopoklonstvu i otpadu od vjere u jednoga Boga.

 

N. Berdjejev smatra da se nacionalizam „nužno sukobljava s kršćanstvom, s kršćanskom objavom o tome da nema Grka ni Židova i da svaki čovjek ima bezuvjetnu vrijednost“. Nacionalizam - kao ilustracija nek posluži hrvatski nacionalizam - kršćanstvo promatra kao „nacionalno-povijesnu silu“ (Berdjajev) koja je oblikovala nacionalnu državu i kulturu. Zato je logično da Hrvat nužno bude katolik, kako je to smatrao prvi Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler nazivajući Isusa Krista početnikom „premile nam domovine Hrvatske i pred­rage nam vjere katoličke“ (1900). Zastupao je dakle politički katolicizam, odnosno klerikalizam. Ponesen kolektivnim nacionalističkim zanosom izjavio je da mu je želja „da se što prije Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom“, ne misleći što u tom slučaju s pripadnicima drugih religija, jer se ta ideja može ostvariti samo na njihov račun. Stadler je previdio da kršćanstvo promatra naciju kao kulturno-povijesnu činjenicu koja ima pozitivnu vrijednost, a ne kao metafizičku činjenicu koja je odraz Božje volje.

 

Berdjajev smatra da nacionalizam kulturno-povijesnu činjenicu – naciju, pretvara u idola, koji je u vječnom sukobu s kršćanstvom. Veli: „Nacionalizam je, prije svega, emocionalna pojava i svi su intelektualni argumenti u sporu s njim nemoćni. (...) Prema naciji postoji erotski odnos. Vlastiti narod i vlastita zemlja dragi su nam kao lice ljubljene žene. Ali nacionalizam suprotstavlja eros etosu te prirodnu erotiku u odnosu prema svojoj naciji pretvara u vrhovno načelo i doktrinu. Nacionalizam principijelno potvrđuje samo erotski odnos prema naciji i negira etički odnos. Zbog toga se on neizbježno sukobljava ne samo s kršćanstvom već i s općeljudskim, humanističkim moralom.“

 

Nacionalizam je povezan s mržnjom prema drugom, a mržnji je potrebna ili samoizolacija ili uništenje drugoga. Drugome se ne prizna dostojanstvo ljudske osobe. Što o ovome možemo reći ako se spustimo do najsvetijeg kršćanskog teksta – Evanđelja? Kao ilustracija možda najbolje može poslužiti Prispodoba o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,29-37). Kontekst u kojem Isus donosi prispodobu je rasprava s jednim židovskim religijskim učiteljom, koji smatra da je za baštinjenje vječnog života potrebno ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. On želi čuti od Isusa tko je ustvari njegov bližnji, jer je za ondašnjeg Židova bližnji bio samo član njegova naroda; ostali su bili isključeni. Isus donosi prispodobu u kojoj ruši takvo shvaćanje. Naime, neki je čovjek, idući prema Jeruzalemu, upao među razbojnike koji su ga pretukli i ostavili polumrtva. Naišla su dva Židova, svećenik i levit (ljudi nacionalno i religijski osvješteni!) i obojica ga zaobišli. Ali neki Samarijanac, „putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: 'Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'"
Isus pita svoga sugovornika što se njemu čini koji je od ove trojice bio bližnji onome koji je upao među razbojike. Sugovornik odgovara: "Onaj koji mu iskaza milosrđe." Nato mu reče Isus: "Idi pa i ti čini tako!"

 

Za razumijevanje je važan povijesni kontekst koji otkriva u kakvom su odnosu bili Židovi i Samarijanci. Radilo se o istom narodu s tom razlikom što Samarijanci nisu prihvatili prestroge židovske religijske reforme. Zbog toga su Židovi izbjegavali odnose s njima i smatrali su ih nečistima. Čak je bio zabranjen bilo kakav fizički kontakt. Upravo Isus židovskom učitelju zakona kao uzor bližnjega postavlja Samarijanca. Tim Isus uvodi novu kategoriju bližnjega: od sada bližnji može biti bilo koji čovjek, neovisno o vjeri, naciji, geografskom porijeklu i sl. A bližnji je ponajprije onaj kojega susrećemo na svakodnevnim životnim putovima. Kriterij bližnjega nije plamenska ili nacionalna pripadnost nego spremnost pomoći čovjeku u nevolji. Tu granicu je prešao Samarijanac, a Isus ga je kršćanima postavio kao uzor. Samarijanac se nije smirio dok čovjek patnik nije potpuno ozdravio, dok mu nije vraćeno potpuno dostojanstvo ljudskog bića. Radi se dakle o susretu čovjeka s čovjekom, ljudskog dostojanstva s ljudskim dostojanstvom, koje ima svoja specifična obilježja. Zato se ne bi smjelo dogoditi katoliku da mu je bližnji Irac u Dublinu kojeg nikad nije vidio od susjeda muslimana ili pravoslavca (ili pravoslavcu pravoslavac u Vladivostoku, odnosno bosanskom muslimanu musliman u Teheranu).

 

Ako imamo pred očima svakodnevnu praksu kršćana (u velikoj mjeri), lako možemo uočiti nepomirljivost načela kršćanske vjere s njome. Prije bi se moglo reći da kršćani svojom praksom niječu samu bit kršćanstva, nego što kršćanstvo otkrivaju svijetu.

Prometej.ba