Napadi magazina Stav na Deklaraciju o zajedničkom jeziku: Kad hodžica halucinira
(Enver Kazaz; Reagiranje na tekst Hamze Ridžala 'Osim ideje za revoluciju je potrebna i hrabrost', Stav, 6.4.2017)
Postao mi je zanimljiv Hamza Ridžal, sporedni lik iz magazina Stav, koji iz broja u broj podučava Bošnjake kako da postanu Erdoganovi Turci. Do prije koji dan mislio sam da su se laganju stavovci učili od Bakira, ali kad sam u posljednjem broju njihovog magazina pročitao Ridžalov tekst Osim ideje, za revoluciju je potrebna i hrabrost s nadnaslovom Deklaracija o zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, shvatio sam da sam grdno griješio. Obrnuto je: Bakir kao jedan korektan patrijarhalni suprug jedne korektne patrijarhalne žene, kako je sam izjavio o svojoj supruzi, nije izvorni lažov, već kopija zato što uči napamet šta kažu stavovci i Erdogan osobno. Zar mislite da je on slagao ono o legitimnosti agenta za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu? Ma kakvi, ne dolazi u obzir, gdje će to Bakir. Garantujem svakim stavovskim životom i svim drugim esdeaovskim stvarima da to nije izašlo iz njegove glave, nego je u nju ukucano, kako se to inače i čini s bukovim predmetima. Alijin sin je u politici premalen, sićušan i zakržljao takorekuć, tek propuzao – i da takav narodu u oči laže. Nema šanse. To je on iz pužuće perspektive načuo da agent Softić ima legitimitet. Pisalo u Stavu i Bakir pročitao. Jedino on vjeruje da u Stavu piše istina. Savjetnici, bosanskim rečeno, mu u njega jok, znaju o čemu se radi, kako se laž pakuje.
Ridžal me počeo zanimati samo zato što mi je u zadnje vrijeme jako žao Bakira. Stav mu uništava politički rejting, pa me strah da će izgubiti naredne izbore i otići prerano u penziju, a toliko toga još može uzeti od Bošnjaka. Prava je šteta da to ne čini do kraja života.
Već pri ovlašnom pogledu na Ridžalov stvaralački opus čitatelja prosvijetli spoznaja da se radi o najmlađoj stavovskoj pojavi koja je brzo naučila vještine laganja i do savršenstva dovela pamet stomačne gliste. To kao pojava uspijeva isključivo u utrobi SDA, a svakodnevno se regenerira i u ličnom vođi. Zato Bakir i Ridžal i govore isključivo dvoglasno, lingvistički rečeno – diftonzima. Teško je u njihovom govoru razlučiti kad i gdje započinje Ridžal, a svršava Bakir, jer se u jedinstvu novinara i političara ne zna pouzdano ko je u kome i koliko.
Zadivljen Ridžalovom pameću, nedavno sam morao konstatirati: „Taj medijski kmetić gospodina Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH, o Alisi Mahmutović laže kao Gebels, razmeće se mržnjom kao Šešelj, a piše poput mahaluše.“ U međuvremenu je porastao za još nekoliko članaka, pa to više nije mala, već poprilično uznapredovala pamet stomačne gliste.
Elem, ili na bosanskom helem, naredilo Ridžalu da razobliči potpisnike Deklaracije o zajedničkom jeziku, jer su podmukli i opasni neprijatelji svega u Bošnjaka, a naročito jezika. U izvršenju tog zadatka Ridžalova pamet pomislila je da se riječima rukuje kao kamenicama na ulici i zveknula odmah na početku: “U Mediacentru u Sarajevu predstavljena je 30. aprila Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju je potpisalo dvjestotinjak akademskih i kulturnih radnika, pisaca, soroščadi, anonimusa i trinaest lingvista.“ Ridžal ne dobacuje dalje od Centrale SDA, pa misli da mu je ovo soroščad ubojito kao minobacačka granata. Kad te Ridžal proglasi soroščetom, to je smrtna presuda, još malo pa teška kao npr. gulenovac u Erdoganovoj Turskoj, ili, ne d'o dragi Allah, nacionalni izdajnik u Bakirovom fildžančiću od države.
Ridžal je usavršio spisateljsku laž, ali je ostao zarobljenik novinarskih klišea u dijeljenju uvreda. Oni pokazuju da ima ozbiljnu krizu identiteta. Inače, ne bi se ufurao da je paramilitarni hodža, kako Marko Vešović određuje jednog od jurišnika iz rahmetli Ljiljana, ili njegovog negdašnjeg urednika koji je patentirao optužbu soroščad dodajući joj atribut anacionalna. Da bi ga zaštitio od njegove ambicije, moram mu javno poručiti: ne prepisuj Hadžema i Džemu, premali si za njih. I ne budi njihova kopija, ima u tebi kuveta za jače uvrede, nemoj da pomislim kako si se ulijenio. Priznajem, oborilo me ravno na dupe ono – anonimusa, jer sam shvatio da ti je teško živjeti s tobom kao kopijom, pa si prisiljen misliti da si veliki novinar kojeg čitaju milioni, a ne isključivo članovi Bakirovog klana u SDA. Zato i moraš s te visine potpisnike Deklaracije nazvati anonimusima. Vidiš se u svoj svojoj veličini: ideš ti kao kopija, a ispred tebe također ti kao veliki novinar. Hoće to, uzme čovjeka pod svoje pa pobrka stvarnost i iluziju, znaš već kako se takav fenomen u odgovarajućoj nauci određuje. Postoje i ustanove koje se bave takvim slučajevima.
Ridžal naročito zadivljuje čitaoca kad počne pokazivati matematičke vještine. Onih dvjestotinjak potpisnika Deklaracije posebno ga nadahnjuje, pa nije siguran da ih je dotukao optužbom soroščad i diskvalifikacijom anonimusi, te pojačava svoje argumente: „Ovaj nesretni broj može izgledati beznačajno i mali s obzirom na to da se radi o deklaraciji o jeziku, a da samo 6% potpisnika, rečeno jezikom matematike oslobođenim od ljudskih strasti, dolazi iz lingvističke struke, ali je spomen tog broja pretjerivanje u pravom smislu riječi.“ Baš je, s obzirom da se radi o deklaraciji, broj sretno veliki, a u međuvremenu narastao je na tisuće. Zato pamet stomačne gliste i pribjegava procentima, pa će vjerovatno izračunati i procenat Bošnjaka koji su potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Dvjestotinjak, ibreti se Ridžal, otkud toliko, kad je našu Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku potpisalo troje niko i ništa. Kako je moguće da ima toliko Bošnjaka koji misle da im je jezik zajednički sa Srbima, Hrvatima i Crnogorcima?
Ibretli Ridžal potom halucinira o lingvistima koji, zbog toga što su potpisali ovaj dokument, i nisu to uistinu, već su “neki od njih, možda zbog mahmurluka, napisali da su lingvisti“. Kakvi lingvisti, progovara hodžica iz Ridžala, to su, bolan, alkoholičari. A da ga je, bosanskim rečeno, anam ono skroz obuzelo, potvrđuje i sljedeća rečenica: “Razlozi zbog kojih su pojedinci naveli da su lingvisti imaju više veze s magijom nego s realnošću.“ Ovo je mogao napisati samo hodžica u potpunom transu, jer nije šala ta magija. Nakav je to šejtanluk, sihiri, alkohol, droga, da te dragi Allah saćuva i sakloni, poručuje cijelom dunjaluku, a posebno Bakiru i članovima njegovog klana novinarska veličina u svršeniku medrese. Potom iz transa pada u pravu safru, pa potpisnike Deklaracije naziva „potomcima neandertalaca“ koji, „klicaju: jezik kojim govorimo u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji zajednički je jezik, razumljiv svim govornicima iz tih zemalja“. Hajde inekako što vrijeđa potpisnike, nije jedini u tome. No, čitatelj bi morao shvatiti Ridžala, nije on kriv, ne bi on kao novinar, slavan u vlastitim očima, vrijeđao, a kamoli mrzio, nego mu naredilo. Zato ovo „potomci neandertalaca“ valja shvatiti na pravi način: kao stavovsku ocjenu intelektualnih dosega i djece i njihovih roditelja. Nije to ni u aluziji spominjanja roditelja, jer je nakon toga stavovska novinarska zvijezda u nastajanju potpisnicima poručila da se „novine koje Deklaracija donosi mogu izbrojati na srednji prst jedne ruke“. Zna se šta je srednji prst kad ti ga pokaže neko toliko znamenit i uvažen kao Hamza Ridžal.
Priznajem, figura je za antologiju stavovske imaginacije taj srednji prst koji je naočigled javnosti pokazao potpisnicima hodžica u Ridžalu. Udružena s nepismenim klicaju, ona dokazuje prostakluk novinara koji samo tren prije no će mu srednji prst nići u glavi tvrdi da su se neki potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku lažno predstavljali kao lingvisti. Nepismen, a ocjenjuje nečije lingvističke reference – tako je to s Ridžalom na stavovsku sreću preveliku.
Svršenik medrese nadalje laže: “I Kazaz je potvrdio da je njemu najbliža zajednička osnova pravopis srpskohrvatskog jezika“. Iz ove laži zaključio sam da hodžica svojim ušima čuje jedno, novinar u njemu to prevodi u drugo, a piše ono što mu se naredi. Ovu laž prvi je napisao Filip Mursel Begović sedam dana prije Ridžala. I šta drugo preostaje mahaluši uzgojenoj u Stavu nego da je dalje telali. Mora, jer ako bi napisao istinu o onome što je iz mojih usta čuo na predstavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, demantovao bi svog glavnog urednika i dokazao da obojica lažu. A rekao sam da ne mogu pisati važećim pravopisom bosanskog jezika jer mu je norma preveć arhaizirana, turkizirana i debosnizirana. Zato pišem prema pravopisnoj normi koji su postavili S. Marković, M. Ajanović i Z. Diklić u svom pravopisnom priručniku nastalom nakon poznatog Mostarskog savjetovanja o književnom jeziku. Ta norma, naglasio sam tada, podrazumijeva bosanskohercegovački standardnojezički izraz. Budući da o tome nema pojma, Ridžal moje iskaze prevodi na jezik novinarske mahaluše i gura ih u stavovsku ideologiju koja u ime rigidno koncipiranog, bakirovskog tipa bošnjaštva razara sve bosanske vrijednosti. Zato i tvrdim da je Stav suštinski antibosanski magazin, a Ridžal i Filip Mursel u njemu perjanice bakirovštine kao strukture ideološke prevare i laži.
Budući da ne zna ništa o standardnojezičkoj politici u BiH prije rata 1992-1995, niti o liberalnoj normi pomenutog pravopisnog priručnika, Ridžal ne može ni razumjeti o čemu govorim kad tu pravopisnu normu ističem kao model prema kojemu je bilo moguće razviti normu bosanskog jezika tako da ona ne bude debosnizirana. Zato mu se u nacionalističkoj paranoji priviđa da potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku hoće ukinuti bosanski, iako tvrde isto što i Alija Isaković, jedan od utemeljitelja ideje o bosanskom jeziku i autor Rječnika karakteristične leksike u bosanskome jeziku. Naime, to da se u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori govori zajednički, ali ne i jedinstven jezik. U tome je i sadržan razlog da ga se odredi kao policentrični standardni jezik, a u Deklaraciji o zajedničkom jeziku ističe se potpuna ravnopravnost svih standardnih varijanti. Njome je praktično prvi put izvan bošnjačkog društvenog prostora bosanska varijanta policentričnog standardnog jezika izjednačena s drugima, baš kao što je naglašeno da se neki od postojećih standarda ne može smatrati jezikom, a drugi njegovom varijantom. Potpisnici Deklaracije traže i da se ukine diskriminacija i segregacija na osnovu jezika u školskom sistemu, pa se može reći da su bošnjačka djeca u RS-u ili kantonima s hrvatskom većinom prvi put u javnom prostoru dobila podršku šire intelektualne zajednice od one dosadašnje, uglavnom bošnjačke. Takve dobre namjere Deklaracije uviđaju svi njeni drugi bošnjački kritičari, samo se stavovskom dvojcu Ridžal-Begović priviđa da se njome hoće uskrsnuti srpskohrvatski jezik.
U istom broju Stava, u kojem je maturirani hodža počastio potpisnike Deklaracije psovkama upakovanim u uličarske figure, profesor tuzlanskog univerziteta Refik Bulić piše: „Na kraju da kažem da ja neću da sumnjam u dobre namjere potpisnika, samo što mislim da ovo neće pomoći da djeca u Bosni i Hercegovini, u svim njezinim dijelovima, mogu upotrebljavati naziv bosanski jezik. Dobro je, ipak, što su potpisnici Deklaracije koji ne govore bosanskim jezikom svojim potpisom 'priznali' bosanski jezik, makar kao standardni“. A Enes Ratkušić, opet u istom broju Stava, ističe: „U samoj Deklaraciji, iskreno govoreći, nema ništa što bi se moglo osporavati“. Redakcija, pak, njegov tekst oprema naslovom: Promoviraju zajednički jezik jer im smeta bosanski. Urednik Stava je, potcrtati valja još jedanput, Filip Mursel Begović, jedan od Bakirovih povjerljivih ljudi.
Vodeći računa o simboličkoj vrijednosti standardnog jezika i njegovoj društvenoj funkciji, Deklaracija i nije htjela imenovati zajednički jezik, već je isticanjem njegove policentričnosti naglasila pravo svakog govornika da ga imenuje u skladu sa svojim vrednosnim stajalištima i pravo svake zajednice da ga standardizira na svoj način. Istodobno s tim, podcrtava se u njoj da se na rigidan ideološki način proizvode razlike između sadašnjih standarda i traži liberalizacija pravopisnih normi. Jednostavno rečeno, namjesto prakse ideološke rigidnosti u normiranju jezika, potrebno je preći u liberalizaciju normi. A sve navedeno znači da se dokida svaka mogućnost hegemonističkih fantazmi o srpskohrvatskom jeziku, ili onih fantazmi koje žele ostvariti dominaciju jednog nad drugim standardom. Standardne varijante u zajedničkom policentričnom standardnom jeziku s pravom njegova imenovanje u skladu s vrijednostima njegovih govornika, ne bi trebale služiti kao rigidne ideološke granice između kolektivnih identiteta. Vodeći računa o jeziku kao društveno-simboličkom činu, Deklaracija pokušava načiniti paradigmatski obrat u pristupu standardnojezičkoj politici. Nacionalizam kao kolektivna paranoja (Danilo Kiš) u tome vidi opasnost da izgubi jezik kojeg tretira isključivo kao sredstvo širenja svoje moći. Baš zbog toga nosioci te ideologije lažu, mrze, psuju, vrijeđaju, huškaju, kleveću, a potpisniku ovih redova predstavlja pravo zadovoljstvo što će Ridžala zbog jedne od kleveta privesti sudu. Svršenik medrese najbolje zna koja je to kleveta.
Enver Kazaz