Zadnji put kad je srbijanska policija vezala ruke djeci, bilo je kod Srebrenice, vezali su ih prije nego su ih streljali u šumi. Danas, trideset godina kasnije, ta ista policija veže ruke svojoj djeci. To nije slučajnost, nego podsjetnik da nasilje ne umire s vremenom, već opstaje, oblikuje se i prenosi.

U Srbiji, nasilje nije prolazna pojava, ono je konstanta. Vlasti dolaze i odlaze, ali jezik sile ostaje. On je kulturni kod, način na koji se komunicira moć, a ne samo politički alat. I što je najopasnije, duboko je usađeno vjerovanje da se nasilna vlast može skinuti samo novim nasiljem.

To uvjerenje, ponavljano decenijama, oblikovalo je političku imaginaciju cijele zemlje. Pacifistička utopija, ideja da se moć može oduzeti bez ijednog udarca, kroz masovni građanski neposluh, ovdje zvuči naivno, gotovo smiješno. A zapravo, mjera zdravlja jednog društva leži upravo u njegovoj sposobnosti da mijenja vlast bez nasilja. Po tom kriteriju, Srbija je daleko od zdravog društva.

Građanski neposluh zahtijeva povjerenje, povjerenje da će te tvoj komšija podržati, da će institucije makar djelimično reagovati, da će javnost stati na stranu onih koji mirno traže pravdu. U Srbiji, tog povjerenja nema. Umjesto njega, imamo prizore u kojima jedni slave uništavanje javne imovine (čitaj, sjedišta SNS-a) dok drugi ta ista sjedišta brane oružjem. I svaki tabor vjeruje da je upravo njihova sila opravdana.

Tako se krug zatvara. Nasilje opravdava nasilje, udarac stvara novi udarac. I dok god to traje, djeca koja danas gledaju ove snimke neće učiti da je promjena moguća bez krvi i batina. Učiće samo da treba izabrati na kojoj strani pendreka želiš biti. Najzdravija društva nisu ona u kojima nema nasilja, jer takva ne postoje, nego ona u kojima nasilje nije prvo sredstvo. Ona u kojima policajac koji udari dijete gubi značku, a masa koja razbija prozor gubi podršku. Ona u kojima političar koji prijeti silom gubi vlast, a ne dobija aplauz.

U Srbiji, to nije slučaj. U Srbiji se nasilje nagrađuje, slavi i prenosi. I dok je tako, razlika između djeteta vezanog u šumi kod Srebrenice i djeteta vezanog na ulici Beograda neće biti moralna dilema. Biće samo pitanje vremena.

Admir Rahmanović, Prometej.ba