(Ne)uređenost i pregled rubnih pitanja u BiH
O radničkom položaju i perspektivama u podijeljenoj daytonskoj BiH
Sociolog i aktivist iz BiH te autor na portalu Prometej.ba Mirza Šaćiri piše za Radnički portal tekst o (ne)uređenosti i pregledu rubnih pitanja u BiH. U današnjoj Bosni i Hercegovini caruje siromaštvo i eksploatacija narodnih masa od strane tajkunsko-političkih elita koje već desetljećima besramno pljačkaju narod pod plaštom nacionalizma. Gordijski čvor upravnog nereda, etnonacionalnih politika i izrabljivanja radnog naroda BiH može se krenuti rezati jedino emancipatornom politikom ujedinjavanja bošnjačkih, hrvatskih i srpskih radnika na temelju klasne svijesti o zajedničkom neprijatelju.
Od rata sve do danas BOSNA I HERCEGOVINA talac je konstantne i neprestane političke krize koja se ogleda ponajviše u ekonomskim posljedicama – prevashodno – po radnike, koji danas žive na rubu siromaštva. Pogledamo li unazad, i pratimo li diskurs političkih elita poslije rata sve do danas, možemo primijetiti da BiH – zapravo – nikada nije izašla iz političke krize. Narativi političkih ideologa su jako slični, uvijek treba braniti državu, i uvijek se nakon općih izbora sužava politički spektar na one koji su za BiH i koji su protiv BiH. Taj diskurs je baziran na mitološkom neprijatelju, u kojem je svaka nacija okrenuta protiv druge ili treće. Pritom su političke elite u BiH vrlo pripomognute miješanjem REPUBLIKE HRVATSKE i REPUBLIKE SRBIJE u unutrašnja pitanja BiH (koje dakako imaju svoje vlastite interese u BiH) te se tako izvor za političke sukobe konstantno crpi iz ovih izvora. Takva agitacija i propaganda od etnonacionalnih struktura u većini služi za dobijanje što većeg biračkog kapaciteta za stranke sa etnonacionalnim predznakom, a lijevo-građanske stranke rijetko kad imaju adekvatan odgovor na to.
Ovakva redukcija ljudstva, a kroz ljudstvo prevashodno radnika, dovela je do nestanka klasne svijesti u Bosni i Hercegovini, a tek bi se njeni elementi ukazivali fatamorganično u određenim momentima, kao što je to bilo 2014. godine u periodu socijalnih nemira, ali i tada su etnonacionalne stranke radile spin, da je to državni udar, npr. protesti protiv bosanskohercegovačkog entiteta RS. Uspjeh ovakve redukcije jako je značajno pitanje, on može ležati u tome što na prostoru BiH ne postoji niti jedna politička stranka koja se prvenstveno zalaže za prava radnika, koja bi organizovano mogla djelovati protiv takvih spinova i plasiranih dezinformacija.
(NE)UREĐENJE KAO IZVOR NEFUNKCIONALNOSTI
Izborni zakon diskriminatoran je za sve nacionalne manjine u BiH, što je, na kraju krajeva, presudio i EUROPSKI SUD. Prilikom izbora u BiH vrlo značajnu ulogu igra činjenica koje ste nacionalnosti, da li ste Bošnjak, Hrvat ili Srbin. U DOMU NARODA FBIH postoji jasna nacionalna kvota uz mali ustupak nacionalnim manjinama i neopredijeljenim koji imaju sedam delegata od pedeset osam. I na nivou BiH je slična situacija, u DOMU NARODA BIH ima petnaest delegata, svaki od tri konstitutivna naroda ima po pet delegata. U Domu naroda BiH nema delegata ostalih i neopredijeljenih. Domovi naroda imaju mogućnost da stave veto na usvajanje određenog zakona koji je u parlamentarnoj proceduri, a već je usvojen u PREDSTAVNIČKIM DOMOVIMA (FBiH i BiH nivoi). Pored predstavničkog parlamenta FBiH (entitet u BiH) i predstavničkog parlamenta BiH, postoji dakle tzv. gornji dom, odnosno DOM NARODA ENTITETA FBIH i Dom naroda BiH. VIJEĆE NARODA REPUBLIKE SRPSKEu bosanskohercegovačkom entitetu REPUBLIKA SRPSKA nema jednake nadležnosti kao SKUPŠTINA REPUBLIKE SRPSKE, već je organ zakonodavne vlasti sa ciljem zaštite vitalnih nacionalnih interesa (Hrvata, Bošnjaka i Srba). Pored navedenih nivoa, u FBiH ima još deset kantona koji imaju svoju skupštinu i vladu, a dalje idu općine kojih na nivou cijele države BiH ima sto četrdeset i tri.
Ovako komplikovano uređenje (sumirano najkraće što se može sumirati, a da se pritom ne pišu zbornici i knjige), dovodi do kolapsa nadležnosti, u kojem se vrlo često ne zna ko je nadležan za određena pitanja.
SVE PROTIV RADNIKA, A SVE ZA DRŽAVU
Kao izgovor za to iskorištena je situacija u kojoj je privatizirano sve što je nekada bilo u društvenom vlasništvu. Primjeri neuspjele privatizacije su BIRAČ Zvornik, FRUTEX Čelić (gdje stečaj traje više od 13 godina), SOKO Mostar, ŽELJEZARA Zenica i NAFTNA INDUSTRIJA RS. Ove privatizacije su se događale od 2001. godine. Prema nezvaničnim procjenama privatizacijom je ukradeno 4 milijarde KM državnog kapitala. Radnici koji su izgubili posao u periodu ovih privatizacija godinama su protestirali ispred institucija BiH (FBiH i RS), međutim, osim načelnih obećanja nisu ostvarili nikakva prava. U većini slučajeva radnici nisu nakon prestanka rada bili u mogućnosti ostvarivati zdravstvenu zaštitu niti pravo na penziona primanja, jer kapitalisti nisu uplaćivali doprinose za njih. Vladajuća politička garnitura bi uvijek stala u zaštitu kapitalista na štetu radnika. Tu je postojao obostrani interes između političkih elita u BiH i (stranih i domaćih) kapitalista, jer bi u većini slučajeva političke elite strahovale da se ne otkrije u javnosti svaki namješteni tender.
Kada je u pitanju eksploatacija radničke klase u BiH, tu jedino postoji prešutni konsenzus etnonacionalnih stranaka, da se privatizira sve ono što je preostalo, a nije mnogo toga preostalo. Iduća privatizacija koja će se odigrati na teritoriju BiH je privatizacija BH TELEKOMA, javnog teleoperatera. Ova privatizacija je predviđena u pismu namjere MMF-u, koje su potpisali predsjednik VLADE FBIH, RS i predsjedavajući VIJEĆA MINISTARA BIH DENIS ZVIZDIĆ. Taj dokument možemo pogledati ovdje pod tačkom 11.
Ono što najbolje može da ilustruje podaničku narav političara u BiH jeste usvajanje Zakona o akcizama, koji je bio predviđen paketom pomoći MMF-a. Predstavnički parlament BiH je – doslovno – na štetu građana BiH usvojio ovaj zakon. LARS–GUNNAR WIGEMARK, šef DELEGACIJE i specijalni predstavnik Evropske unije u BiH je insistirao da se ovo usvoji. Iako su zastupnici u parlamentu BiH znali svu štetu koju će izazvati ovaj Zakon, oni su i dalje digli ruku i izglasali ga. Njime je predviđeno da će se na cijenu goriva dodatno plaćati 0,10 kf, što bi trebalo ići u izgradnju autoputeva u BiH. Od usvajanja Zakona o akcizama u FBiH nije počela gradnja niti jednog metra autoputa, a u četiri godine nije izgrađen niti jedan centimentar autoputeva u FBiH. Istina je drukčija, ta sredstva će služiti za “krpljenje” budžeta, za lažna obećanja da će se početi sa gradnjom autoputeva u budućnosti, te će služiti i za kupovanje socijalnog mira i isplatu plata svima onima koji su zaposleni u državnim službama.
Dok vladajuće elite direktno rade protiv svojih građana, crpe direktna sredstva od radnika i uništavaju nekadašnje gigante, dnevno-politička prepucavanja svakodnevno skreću pažnju sa navedenih tema. O radnicima na BiH portalima gotovo da nema riječi, tek nekolicina aktivista promišlja ovu tematiku, za sada još uvijek bez ikakvih značajnijih akcija.
Ono o čemu se raspravlja trenutno jeste proces ulaska u EU i NATO integracije. U pogledu NATO integracija, javna rasprava na ovu temu nikad nije održana, ali je predmet svakodnevnih dnevno-političkih politikanskih prepucavanja na relaciji etnonacionalnih stranaka sa bošnjačkim predznakom sa jedne strane koji su ZA ulazak, i srpskih etnonacionalnih stranaka koje načelno još nisu iznijele jasan stav, zbog čekanja reakcije na stav o NATO integracijama iz zvaničnog Beograda, koji čeka situaciju kako će Republika Srbija riješiti ovo pitanje, dok ona koketira sa Rusijom. HDZ BIH je deklarativno za ulazak BiH u NATO integracije, međutim lider bosanskohercegovačkog HDZ-a mudro šuti i izbjegava ulazak u dnevno-politička prepucavanja na ovu temu zbog svojih lično dobrih odnosa sa MILORADOM DODIKOM. Lijevo-građanske stranke u BiH (SDP, DF, GS i NŠ) su za ulazak u NATO i EU. Ono što je značajno navesti, dok se štite – prije svega – strani investitori, potkrada domaći radnik, političke opcije u BiH javnosti ne nude alternativu, šta više, nisu je nikada ni gradili, već su samo marionete velikih korporacija preko EU birokrata koje u zadnjim godinama ništa nisu uradile za domaćeg radnika, a gotovo sve da ga eksploatiraju i izvuku što veću zaradu i resurse iz zemlje.
BIH BEZ RADNIČKE POLITIČKE ORGANIZACIJE
Javni diskurs je (pre)opterećen dnevno-političkim prepucavanjima, niti jedna politička organizacija ne govori o pravima radnika, povremeno se pojave određene inicijative. Međutim, te inicijative su isforsirane i njihova prevashodno konstrukcija je populistička, bez ozbiljnog promišljanja i svrhovitosti koja bi zaista u praksi bila realizirana.
Lijevo-građanske stranke (prije svega SDP i DF) izgubile su dodir sa radnicima, niko se nikada ispred tih stranaka nije pojavio i komentirao privatizaciju iz prošlosti, niti je iko zatražio reviziju tih privatizacija ispred tih stranaka.
Ono što je potrebno u budućnosti u BiH jeste politička organizacija i pokret koji će prvenstveno raditi na umrežavanju radnika, na njihovoj emancipaciji i ujedinjavanju sindikata koji će postaviti jasne zahtjeve pred vodeće političke elite. Pored toga, ono što je potrebno jeste da takva jedna organizacija ima svoje političko djelovanje i svoje predstavnike na svim nivoima vlasti. Sama deintelektualizacija u lijevo-građanskim strankama je pokazala da bez jasne ideološke postavke nema ni znatnih pomaka i rezultata. Ono što bi jedna takva radnička politička organizacija trebala uraditi jeste dati prostor intelektualcima koji bi zajedno s radnicima i na temelju iskustva radničkog pokreta razvijali strategiju koju bi takva jedna politička organizacija ili pokret u praksi primjenjivala. Ona bi u svojim zahtjevima trebala ići mnogo radikalnije od kompromisa sa vladajućim elitama, a kroz to bi imala jedan od najtežih zadataka – ujedinjavanje bošnjačkog, hrvatskog i srpskog radnika – i kroz emancipatorsko djelovanje prikazivanje njihove zajedničku eksploataciju od strane kapitalista. Kroz takvo djelovanje primarno bi ujedinjavala i u prvi plan stavljala njihov identitet radnika, a potonje gradila klasnu osviještenost.
Samo jedna takva BiH, koja bi se vratila principima ZAVNOBIH-a, a to je da nije ni Srpska, ni Hrvatska, ni Bošnjačka, nego i Srpska i Hrvatska i Bošnjačka, može krenuti putevima progresa koji podrazumijevaju izgradnju klasne svijesti i organizovano političko djelovanje.