Sinoć, gledajući fotografije okupljenih podržavatelja Erdogana kod Sebilja, sjetih se predratnog vica. Kad je Mujo od čudne neke nostalgije za nečim čega se ne sjeća posred grada uzviknuo: Plovi patka, plovi guska, ova zemlja biće Turska, privela ga je narodna milicija i, kako je to tad bio običaj, pošteno namlatila. Nakon nekoliko dana, da provjere jesu li ga prevaspitali, pita ga milicioner: Kako si ti ono Mujo viko, plovi patka, plovi guska... A Mujo na to samo odgovori: Kad-tad.

To Mujino kad-tad čini se bližim nego ikad, bar kad je ovaj bošnjački dio BiH u pitanju. Da je Tito dočekao eru Facebooka, sigurno bi ovih dana pozavidio Erdoganu. Toliko je, naime, profilnih slika na kojima je u prvom planu Erdogan a iznad glave mu se vijori turska zastava. A ZAVNOBiH, a rješenje srpskih i hrvatskih aspiracija na Bosnu onom tročlanom sintagmom s puno „I“, upitao bi se Tito. Brzo bi, međutim, shvatio zašto je Erdogan Bošnjacima draži od njega. Došlo je, izgleda, vrijeme kad Bošnjaci žele da Bosna nije i njihova, već samo njihova. Konstruira se kolektivno sjećanje u kojem je to, navodno, tako bilo u tursko vrijeme. Isključuje se, pritom, važan dio priče, a to je da Bosna nije bila bošnjačka, već turska, te da su Bošnjaci bili samo najprivilegovanije sluge. I, ako bude po željama Erdoganovih ljubitelja, opet bi tako bilo. Lider Bošnjaka Bakir Izetbegović nazvao je Erdogana još 2014., u Visokom, „našim predsjednikom“, bivši reis Mustafa Cerić rekao je za Tursku da je to „naša mati“. Ne čudi stoga što narod u ovolikoj mjeri podržava Erdogana kad se vidi s koliko samouniženja Erdoganu pristupaju njegovi najveći politički i vjerski autoriteti.

Paradoksalnost turkofilije (da se razumijemo, ne zagovaram u ovom tekstu ni turkofobiju, koju bi se itekako dalo kritikovati u kontekstu, recimo, srpske politike, već racionalan odnos prema jednoj stranoj državi) ne ogleda se samo u tome, s obzirom, dakle, na pogrešno i štetno tumačenje prošlosti. Još više se ogleda kad se pogleda kome se podrška daje. Priča o podršci demokratiji je za malu djecu. Da, puč jest ugrožavanje demokratije, ali da li bi bilo ikakve razlike između toga da su pučisti uspjeli i ovoga što Erdogan radi? On radi upravo pučističku suspenziju demokratije. Proglašenje vanrednog stanja na način pripisivanja gotovo apsolutne vlasti sebi i izdizanjem iznad Ustava, što je školski primjer diktatorskog čina. Poređenja kako vanredno stanje uvode i druge zemlje kad su suočene s terorističkim napadima ne stoje. Ne radi se prosto o istim vanrednim stanjima. U Njemačkoj, recimo, nema masovnih hapšenja, pogotovo ne unutar poluga društva kakve su vojska, prosvjeta, mediji, itd. I ne samo hapšenja, nego i ukidanja institucija.

Samo jedno poređenje stanja u Turskoj s nekom zapadnom demokratijom stoji i to kad je tretman osumnjičenih u pitanju, a to je SAD i tretman zatočenika u Guantanamu. Slike koje obilaze svijet i izvještaji internacionalnih organizacija koje se bave ljudskim pravima su zastrašujući. Masovna hapšenja, mučenje glađu i žeđu, premlaćivanja, silovanja, zagovaranje smrtne kazne... I to bez dokaza. Za pokušaj puča sumnjiči se Fethulaha Gulena i njegovu organizaciju Hizmet. No, nema ničeg konkretnog što bi upućivalo na to. Tek poneka ispovijest ponekog uhapšenog pučiste kako je imao vezu s Hizmetom, ali s obzirom na tretman tih zarobljenika te ispovijesti djeluju kao iznuđene i fingirane. Imali smo priliku u našem ratu gledati ispovijesti zarobljenih vojnika sa svih strana kako su radili najgroznija zvjerstva i kad je rat prošao, a neki od tih zarobljenih preživjeli, vrlo lako su takve optužbe skidali sa sebe objašnjavajući detaljno kako su ih primoravali da kažu ono što je odgovaralo opravdanju zločina nad neprijateljskom stranom.

Osim toga, nama nije dostupno ništa crno na bijelo o organizaciji puča. Možda takvo nešto postoji, ali nije došlo do nas. Za podršku bi se valjda nešto takvo trebalo imati u vidu?! Ili su dovoljni iracionalni sentimenti? No, da takvo nešto i postoji, opet tretman zarobljenih iziskuje najoštrije osude. I ne samo zarobljenih, nego i mrtvih. Poginulim pučistima nije klanjana dženaza a ukopani su na lokaciji rezerviranoj samo za njih, na izdvojenom mjestu gdje bi ljudi mogli dolaziti da ih proklinju, kako je rekao gradonačelnik Istanbula. Dakle, ti ljudi koji su učestvovali u puču ili ih se za učešće sumnjiči ne samo da su u Turskoj isključeni iz svjetovnog života, nego i iz vjerskog. I ne samo iz života, nego i iz smrti – njihova smrt, neobredna, nije ljudska, ali nije ni životinjska jer životinje nemaju groblja i mjesta njihovog ukopa ne služe za proklinjanje. Radi se ne samo o dehumanizaciji protivnika, nego o njegovoj doslovnoj satanizaciji. Erdogan podržavajući to ne samo da se izdigao iznad ustava, kako je prije navedeno povodom njegovog proglašenja i shvatanja vanrednog stanja, nego i iznad samog Boga. I takva situacija je od Drugog svjetskog rata naovamo neuporediva s bilo čim u Evropi. Pardon, ima jedan izuzetak. Zove se Republika Srpska. Razlika je što je srpski tretman počivao na etničkoj, a turski na ideološkoj osnovi. Iz tog razloga bošnjačka podrška Turskoj dodatno izgleda kao kolektivno samoubistvo.

(Amer Tikveša, Prometej.ba)