Amer Tikveša: Nevrijeme – čuvar radničkog dostojanstva
Stepen nezadovoljstva je toliki da više prava na strah od demonstracija imaju entitetski meteorološki zavodi nego bilo koja institucija vlasti ili njeni predstavnici
News Feed mi je ovih dana ilustracija sevdalinke Snijeg pade na behar na voće. Proljetne vremenske neprilike pokazuju se kao najveće od svih neprilika koje moji FB prijatelji imaju. Brizi posebno daje na težini činjenica da se bliži Prvi maj, Praznik rada. Uz to je i vikend, pa bi svi da se domognu kakve meraje, po mogućnosti uz vodu, i predaju se nepočinstvima praznovanja. Neki čak mrtvi-ozbiljni citiraju Eliotov stih kako je april najokrutniji mjesec, baš kao da ga je napisao razočaran nemogućnošću odlaska na Vrelo Bosne.
Stepen nezadovoljstva je toliki da više prava na strah od demonstracija imaju entitetski meteorološki zavodi nego bilo koja institucija vlasti ili njeni predstavnici. Sretna je zemlja u kojoj narod najviše brine zbog vremenske prognoze, pomislili bi neupućeni. Za razliku od Francuske, gdje se pola miliona ljudi na ulicama bori za svoja radnička prava. A koliko ih tek u samoći, u svojim domovima pati! Jedina kritika na račun građana BiH mogla bi ići na račun nedovoljne solidarnosti s Francuzima. Ipak, Praznik rada je internacionalni i podrazumijeva radničku solidarnost na međunarodnom nivou.
Ali evo par statističkih podataka neupućenima, u nadi da takvih uopšte ima. Recimo, u januaru 2016. nezaposlenost je u Francuskoj iznosila 10.3, a u BiH 42.76 posto. Prosječna bruto plata u BiH u februaru 2016. iznosila je 1286 KM, a u Francuskoj za april 2016., bez naznake da li je bruto ili neto, najniža plata iznosila 1035.97 eura. Troškovi života u Francuskoj su nešto veći, ali uzmemo li samo cijenu hljeba, Francuz će mjesečno na hljeb potrošiti 0.11 posto svoje najniže zarade, a Bosanac 0.08 posto svoje prosječne koja je duplo niža, shvatili smo, od Francuzove najniže. Recimo nešto i o mogućnosti nalaska posla. Na dan 30. april u Francuskoj je, prema portalu www.thelocal.fr, bilo 2.776 otvorenih oglasa za posao i to samo za one poslove za čije je obavljanje dovoljno poznavanje engleskog jezika. Istog dana, prema stranici www.posao.ba, u BiH je ukupno, bez jezičkih ili bilo kakvih ograda, aktivnih oglasa za posao bilo 478.
Sad neupućenih ne bi trebalo biti. Šta je onda problem s Bosancima i Hercegovcima? Zašto oni žele da slave a Francuzi da protestiraju? Nedavno sam radio intervju s direktoricom Francuske osnovne škole objavljen na Školegijumu (http://www.skolegijum.ba/tekst/index/945). Na osnovu njega mogu dati dio odgovora, a on se odnosi na obrazovanje. Ono je zasnovano na vrijednostima Republike: sloboda, jednakost, bratstvo. Kritičko mišljenje je najbolji alat koji se kroz obrazovanje može steći a ono je u Francuskoj usmjereno i na propitivanje spomenutih vrijednosti. Tačnije, na propitivanje u kojoj ih mjeri država koristi kao orijentir i mjerilo za vlastiti rad. Te vrijednosti zajednica želi, ona od njih ne odustaje, a da bi bile maksimalno uživane, jedan od preduslova su materijalna sredstva koja većina stiče radom. Udariti na rad i njegove vrijednosti kroz povećanje nameta, smanjenje dobiti, veće radno vrijeme za iste ili manje novce, povećanje starosne dobi za odlazak u penziju i šta sve ne, alarm je za uzbunu. Tad se aktivira i četvrti dio Robespjerovog slogana – sloboda, bratstvo, jednakost ili smrt. U opasnosti su temelji zajednice, a kako se polazi od toga da je za zajednicu svaki pojedinac jednako vrijedan, onda s devalvacijom vrijednosti na kojima počiva zajednica dolazi i do devalvacije vrijednosti pojedinca.
Kod nas je obrazovanje bazirano na prihvatanju gotovih činjenica koje su nerijetko upitne, pogotovo kad su u pitanju humanističke nauke. Kritičko mišljenje je nešto što se testira eventualno na književnim djelima, ako i tu. Uz to, upliv religije u obrazovanje je više nego značajan. Najvidljivija njegova manifestacija je vjeronauka koja kreće od šeste godine, s upisom u osnovnu školu. Za one čiji roditelji to hoće, ali takvih je najčešće većina. Dakle, država kod nas finansira učvršćivanje djece u vjeri (koncept baziran na emocijama i intuiciji) naspram razvoja kritičkog mišljenja (koncept baziran na razumu). Ma u kakvu situaciju zapao, Bosanac od malih nogu zna da je to Božije davanje. U najboljem slučaju dobaci da je to krivica etnički drugih, koji su sluge đavola. Bratstvo, jednakost i sloboda se shvataju vjerski i etnički. Kako su dominantne bh. vjere i etnije nasilu u miru, onda njihovi politički i vjerski predstavnici u glavnini rade na zadržavanju i učvršćivanju ratom stečenih pozicija. Međuetničko i međuvjersko jedinstvo ne postoji. Pojedinci razvrstani u tri etnije svoju pojedinačnost ulažu u kolektivni etnički interes kojeg artikulišu njihovi predstavnici a on se svodi na nacionalni paritet u svemu. Mnoštvo pojedinačnosti tako čini jednu, onu etničku. Nekoliko miliona građana (ne možemo još tvrditi koliki ih ima jer rezultati popisa još nisu gotovi) mogu se svesti na tri. Etnija funkcioniše kao jedan organizam i taj organizam želi biti jednak s druga dva. Jednakost se svodi samo na političke reprezentacije u različitim institucijama vlasti. Kad bi politika stvarala radna mjesta, što joj jest dužnost, ali se to od nje prestalo očekivati, onda bi radnička prava isplivala kao glavna kod pripadnika bh. etnija. Gledalo bi se na paritet. Da jednak broj radnih mjesta pripadne Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Danas su, međutim, kad su u pitanju radnička prava jednako obespravljeni. A i ta vrsta jednakosti je važna za osjećaj ravnopravnosti. I onda problema nema. Svima im je najveća briga vrijeme. Ono kvari planove kako da slave nešto na šta podjednako nemaju pravo – rad.
A ti Francuzi? U Bosni se katkad zna za njih reći da su kante s govnima kroz prozor na ulicu prosipali dok smo mi imali razvijenu kanalizacionu infrastrukturu. Uzmemo li to kao istinitu tvrdnju, postavlja se pitanje kako nas onda u svemu prestigoše? Pa dok smo se mi Bogu molili za vremenske uslove prikladne roštiljanju, oni su protestima vlast tjerali da im stvori uslove da praznike mogu provoditi gdje god im se prohtije. Ako ne valja vrijeme u Parizu, valja u Rimu. Na taj način u BiH mogu gledati samo oni koji krvnički gaze radnička prava. Dok im radnici umiru od gladi, oni na FB kače fotke s mora. Ali nema veze, neće se protiv toga niko pobuniti. To rade i srpski i hrvatski tajkuni i političari, reći će Bošnjak. Druga dvojica će to reći također za suprotstavljene etnije. I mirna Bosna. Ipak, ima u svemu tome neke metafizike. Kad sami ne znaju, vrijeme se pobrinulo da sačuva bar malo radničkog dostojanstva. Pive dvoguze i jeftine kobasice kao slika radništva ove godine neće biti toliko prisutna.
Amer Tikveša, Prometej.ba