Amer Tikveša: Standardizacija jezika kao fašizacija etnije
Deklaracija o zajedničkom jeziku je dokument koji nauštrb vlastitog uticaja guši svoju političnost i kao u malo kojem dokumentu koji pretenduje da bude konačna istina o nekom pitanju u njemu je već na prvo čitanje primjetna autocenzura autora koji su je sastavljali
Deklaracija o zajedničkom jeziku izazvala je veliku pažnju u regionu, vjerovatno veću nego ijedna lingvistička tema dosad. Nacionalistički krugovi shvatili su je kao manifest neke nove Jugoslavije a oni najrigidniji tumači iz tih krugova i kao mimikriju velikosrpskog nacionalizma.
Ona nije ništa od toga. Radi se o dokumentu koji nauštrb vlastitog uticaja guši svoju političnost i kao u malo kojem dokumentu koji pretenduje da bude konačna istina o nekom pitanju u njemu je već na prvo čitanje primjetna autocenzura autora koji su je sastavljali. Oni, naime, odbijaju da taj jezik imenuju. Ako je jedan, onda valjda mora imati neko ime. Jasno, i ima ga, ali upravo zbog ispolitiziranosti tog naziva nije ga dobro spominjati. Radi se o srpsko-hrvatskom jeziku. Naziv je u neka doba postao politički nekorektan iako je imao svoje i lingvističko i teritorijalno i političko i historijsko opravdanje. Naime, svi razlozi za to ime potrveni su i ono se počelo tumačiti čisto etnički, kao jezik kojim govore Srbi i Hrvati, a iz naziva su isključeni Bošnjaci i Crnogorci i ne samo da su isključeni, već ih se kroz takav naziv pokušalo asimilirati u Srbe i Hrvate.
A istina je sljedeća. Pogledate li kartu Jugoslavije taj teritorij na kojem se govori taj jezik prostire se s kraja Srbije do nakraj Hrvatske, čime su obuhvaćene i BiH i Crna Gora. U časopisu Književni jezik iz 1985, 14/1, tada jedan od najuglednijih jugoslovenskih lingvista Dalibor Brozović objavljuje tekst pod nazivom: „O nazivu jezika Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca“. Dakle, u lingvističkom diskursu nije bilo riječi o asimilaciji ili negaciji, već su nacionalno jasno imenovani svi korisnici tog jezika teritorijalno rasprostranjenog, kao što je već rečeno, od kraja Srbije do kraja Hrvatske. Nije mogao biti zvan jugoslovenskim jer ne obuhvata Sloveniju i Makedoniju. Međutim, u lingvistici taj je jezik zvan, a i danas ga tako imenuju u lingvističkoj literaturi, još i srednjejužnoslavenski standardni idiom. Otud nije jasno, ako su već autori Deklaracije željeli izbjeći S-H naziv, zašto ga nisu poopćili kroz ovu drugu sintagmu.
I to je, po meni, jedna od dvije greške Deklaracije. Druga se tiče samog naziva dokumenta. Ko ode u čitanju dalje od njega vidjet će da se u njemu govori o zajedničkom standardnom jeziku, a ne o zajedničkom jeziku. Sudeći po kritikama Deklaracije, mnogi nisu otišli dalje od naziva te se jedni zgražavaju nad otkrivanjem tople vode, kao svi valjda znamo da nam je jezik isti, ali standard nije, a drugi, pak, neće ni to da priznaju, već kažu kako im se nameće zajednički jezik. Dakle, autori Deklaracije su zakazali kod doznačivanja, prvo kod imena zajedničkog standarda, a potom i kod imenovanja dokumenta te jasnog razgraničenja standardnog jezika i jezika kao jezika.
Standardni jezik ima mnogo definicija, a ono što je svim definicijama zajedničko jest da je to normiran jezik. S jedne strane opisan, a s druge propisan kroz normativne udžbenike kakvi su gramatike, rječnici, pravopisi, pravogovorni priručnici itd., koji nam govore kako ga „pravilno“ koristiti.
Takav je bio srpsko-hrvatski, kao zajednički standardni jezik. S etniciziranjem, on je postao policentričan. Pritom, treba imati u vidu da su tvorci varijantnih standarda najteži zadatak imali u tome da prikriju varijantnost svog standarda i proglase ga unikatnim, neovisnim, bez tuđeg uticaja i sl. Jer Jugoslavija se raspala po etničkim šavovima. Drugog se željelo odstraniti ne samo s teritorija koji pripada nekim nama, već i iz misli i sjećanja, a to je najlakše uraditi ako ga protjerate iz jezika. Otud se standardizacija svih varijanti srpsko-hrvatskog može posmatrati i kao fašizacija ovdašnjih etnija. To je u Jugoslaviji bilo lingvističko etničko čišćenje. Razmišljajući (č)etnički o jeziku nemoguće je pristati na standard vlastitog jezika kao na varijantu jer se time pristaje i na varijantnost svog (č)etničkog bića. To bi, značilo, otprilike da smo svi mi Srbi, ali svako na svoj način, ili da smo svi mi Crnogorci, opet svako na svoj način, itd.
Otud i toliki napadi na Deklaraciju iako se u njoj jasno kaže da nijedna varijanta nije nadređena bilo kojoj drugoj. Sama varijantnost je problem jer ona u etno-klero nacionalizmu jest devijantnost, hereza. Osim ako su drugi varijante nas, a mi prvotni, originalni. Zato su česta prepucavanja u vezi s tim čiji je rječnik ili čija je gramatika starija. Koji naziv jezika se upotrebljavao kad, gdje i za koje govornike. I to je glavni trik za prikrivanje vlastite varijantnosti – starost.
Nema govora, dakle, o različitim standardima, već, kako je u Deklaraciji rečeno, o jednom policentričnom jeziku. U različitim etničkim područjima nacilingvisti svake etnije isključuju iz postojećeg standarda jedno a uključuju drugo. I to ima politički značaj jer ste politički beznačajan Bošnjak ako vam jezik nije bosanski, politički beznačajan Srbin ako svoj jezik ne imenujete kao srpski, itd. Svi normativni udžbenici slični su kao jaje jajetu. Faktički se prepisuju, a to što njihovi autori ubacuju u njih kao ekskluzivno pripadajuće njihovoj etniji tiče se gotovo isključivo leksičkog nivoa dok na fonetsko-fonološkom (s izuzetkom crnogorskog), morfološkom i sintaksičkom razlike ostaju gotovo neprimjetne i u potpunosti beznačajne za uspješnu komunikaciju među sljedbenicima različitih standarda. I nema lingviste koji to ne zna. Glavni značaj Deklaracije upravo proizlazi iz te činjenice. Da se pozicioniraju ljudi, prije svih lingvisti kao prvi pozvani da o tom govore. Da se vidi ko je na strani politike a ko na strani nauke. Ko na strani etničkog čišćenja, a ko na strani inter i multikulturalizma.
(Amer Tikveša, Prometej.ba)