10. travnja 1941. godine proglašena je tzv. Nezavisna Država Hrvatska (NDH), tvorevina hrvatskih nacista (ustaša). Bila je to najzločinačkija tvorevina u povijesti ovih prostora od pojave prvih ljudi na Zemlji do danas, koja je kroz četiri godine postojanja, između ostaloga zla, organizirala i sprovela tri genocida nad narodima koje je svojim teritorijem obuhvatila: Srbima, Židovima i Romima.

U spomen na datum proglašenja NDH, 10. travnja 1991. u Splitu je osnovana IX bojna HOS-a, koja je nosila ime „Rafael vitez Boban“, po ustaškom pukovniku i vitezu Rafaelu Bobanu. Za geslo te bojne izabran je, gle još jedne „slučajnosti“, ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Godine 2014. toj bojni je u Splitu podignut i spomenik.

Datum osnivanja te vojne postrojbe već je dugi niz godina zgodna prilika za slavljenje ustaškog režima i za promociju ustaštva, ali tako da ipak sve – ako ćemo se praviti ćoravi i blesavi ili ako ćemo podcjenjivati inteligenciju – ostane u okvirima slavljenja „domovinskog rata“ i iskazivanja poštovanja „žrtvi hrvatskih branitelja“. Tako je bilo i ovogodišnjega 10. travnja, samo još žešće, valjda na valu galvaniziranog nacionalizma, opijenog masovnošću „događanja naroda“ na koncertima Marka Perkovića Thompsona.

Hajdukova navijačka skupina „Torcida“ pripremila je u Splitu veliku bakljadu, počast su odale i službene institucije (Grad Split, Splitsko-dalmatinska županija, dva državna ministarstva), a otvoren je i „spektakularan Torcidin mural“ posvećen hrvatskim velikanima. Na tom otvaranju i blagoslovu izvjesni svećenik don Mate Munitić, jedan od mnoštva hodajućih dokaza da je klerofašizam sasvim pošten i precizan pojam koji bolje od drugih pojmova opisuje neke pojave u Crkvi u Hrvata, imao je za Torcidu samo riječi hvale. Ushićen je između ostaloga rekao: „Torcidi hvala što čuva našu izvornost, što čuva pravo i zdravo domoljublje“, prenijevši pozdrave i drugim navijačkim skupinama u Hrvatskoj. Očito su slavljenje NDH i ustaške pjesme kao standardan dio Torcidinog repertoara izraz izvornosti i pravog i zdravog domoljublja. A svima onima kojima ustaške pjesme i simbolika smetaju dobacuju, citirajući Thompsona, da su „domoljublje prozvali fašizam“, kako su to istakli iz navijačke skupine Armada, čiji su pripadnici također na svoj način proslavili 10. travnja.

Pošten stav ramskog ogranka Torcide. Nema potrebe sakrivati se iza nekakvog HOS-a kad svi znamo zašto se slavi 10. travnja

22. travnja u Hrvatskoj se, službeno, svake godine priča neka druga priča. Na taj dan obilježava se godišnjica proboja zatočenika iz ustaškog logora Jasenovac. Hrvatska radiotelevizija prenosi cijeli skup, na kojem se redovno okuplja državni vrh. Prošle godine (a tako će, manje-više, vjerojatno biti i ove) na komemoraciju su došli i predsjednik države Zoran Milanović i predsjednik sabora Gordan Jandroković i predsjednik vlade Andrej Plenković sa svojih pet ministara i još toliko savjetnika. Andrej Plenković govorio je o teroru ustaškog režima, pozvao je mlade da kroz obrazovanje saznaju istinu o onome što se u Jasenovcu događalo, da se takvi zločini nikada ne zaborave i ne ponove.

Lijepe su sve te načelne poruke do onoga trenutka kada se ne sudare sa stanjem na terenu, onim stanjem u kojem jedan Thompson, pod državnim sponzorstvom, postaje neformalni učitelj povijesti koji kazuje „šta je bilo“, i u kojem „kulturu sjećanja“, opet uz bar prešutni blagoslov mnogih razina vlasti, razvijaju i njeguju neonacisti okupljeni u navijačke skupine.

Čitajući „Neispričane priče“ Rajka Grlića, nalazim sljedeće objašnjenje s portala Psihoverzum: „Jedan od najtežih poremećaja koji se može sresti u psihološkoj praksi jest disocijativni poremećaj ličnosti, poznat i kao poremećaj višestruke ličnosti. Riječ je, naime, o postojanju različitih ličnosti (ili identiteta) kod jedne osobe od kojih svaka, kad je prisutna, može dominirati stavovima, ponašanjem i emocijama kao da druge ličnosti ne postoje“.

Države i vlasti nisu ličnosti pa stoga za opis nekih njihovih stanja i ponašanja ne bi bilo dobro koristiti termine iz psihološke prakse. Srećom, postoje mnogi zamjenski termini. U hrvatskom slučaju, disocijativnom poremećaju odgovaraju „dvostruke konotacije“.

Franjo Šarčević, Prometej.ba