Referendum i patriotizam – lice i naličje iste medalje
Svi putevi vode svom kraju a u slučaju BiH kakvu smo svi poznavali a mnogi i željeli kraj je tu. Bez obzira da li se desilo otcjepljenje ili ne BiH je raspadnuta iznutra
Referendum u RS o danu tog entiteta najavljen za septembar je antiustavan i šovenski. On Republiku Srpsku dodatno utemeljuje kao isključivo srpsku u kojoj će svakom etnički, ali i ideološki i svjetonazorski drugom biti nemoguće poželjeti živjeti a kamoli zasnovati život. Ako već tako nije. On još više institucionalizira fašizaciju srpskog nacionalnog identiteta kao jedini put njegove izgradnje.
O tome je pisano i govoreno dosta (Srđan Šušnica, Enver Kazaz, Nerzuk Ćurak) i moje slaganje s tim bilo bi bespotrebno ponavljanje istog. Ono što mene zanima jest zahtjev Kolegija Predsjedništva SDA za formiranjem bosanskohercegovačkog patriotskog fronta. Šta bi to bh. patriotizam podrazumijevao danas?
Imaginacijski okvir za bh. patriotizam čini ZAVNOBiH. Na kraju krajeva on je BiH ustanovio kao republiku, dao joj potencijal nezavisnosti i države. Prije toga, srednjevjekovna epizoda njene samostalnosti ima u patriotskom diskursu značajno mjesto, ali ono nije identifikacijski orijentir, niti smjernica za budućnost. BiH će i nezavisnost steći kao Republika a vojska koja ju je cijeli rat zagovarala kao takvu (da li istinski i iskreno druga je tema) zvala se Armija RBiH, dakle bila je bez etničkog predznaka. Politička nomenklatura koja je nezavisnost izborila podrazumijevala je, osim odrednice Republika, i prirodu i karakter te republike utemeljen u ZAVNOBiH-u. U smislu da je to država svih njenih naroda i građana, multietnička, multikulturna i sl. Takav karakter danas nominalno zastupaju glavne bošnjačke partije te, opet nominalno, građanske, poput, recimo, SDP-a. Ta strana i Dan državnosti određuje ZAVNOBiH-om.
Srpske političke partije su protiv BiH, bilo kakve, a pogotovo ZAVNOBiH-ovske. Hrvatske su indiferentne prema bilo kakvom vidu državnog patriotizma, osim kad je u pitanju Hrvatska.
Međutim, bošnjačka i nominalno građanska strana neće da uvide ili neće da kažu da je patriotizam koji propagiraju nemoguć. U stvarnosti, svaki pokušaj njegove provedbe mijenja karakter BiH gotovo jednako kao, naprimjer, otcjepljenje RS-a. S provedbom u djelo bh. patriotizma BiH bi gotovo u potpunosti ostala bez jednog a možda i dva naroda. Provedbom otcjepljenja, s druge strane, ostala bi gotovo u potpunosti bez jednog naroda i dijela teritorija na kojem živi taj narod.
Naime, kad bi se desilo otcjepljenje RS-a i kad bi bilo moguće vojno zadržanje tog teritorija u sklopu BiH, ono bi značilo taj teritorij bez Srba ili s njihovim minornim procentom. Ne nužno da oni budu protjerani i/ili ubijeni, već jednostavno da se narod povuče s vojskom i političarima koje smatra svojim predstavnicima i zaštitnicima. Nije se to desilo samo prilikom Oluje, kad je ogromna većina Srba pobjegla glavom bez obzira, bez primisli da iskuša istinitost Tuđmanovog poziva kako mogu tu ostati svi koji nisu „okrvavili ruke“. Desilo se to i u BiH, kad je razlog za strah od ostanka, s obzirom na strahote i masovnost ratnih stradanja bio također opravdan, ali daleko manje racionalan jer je već bio potpisan mir. Naime, na dijelovima teritorija koji su ušli u sastav Federacije Srba je ostalo da kod svih za jednog kraćeg života možeš stići popiti kafu, onako usput, kad ti na um padne, bez odlaganja drugih obaveza. Povratak je, također, bio obeshrabrujući. Variraju procjene uzroka slabog povratka, od toga da ljudi nisu željeli i htjeli da se vrate do toga da je povratak opstruiran. Ako želja za povratkom, samim tim i mogućnošću života s drugima nije postojala, to govori samo za sebe, a ako je postojala, ubijena je opstrukcijom povratka. Kako god okreneš, jako je teško govoriti o bilo kakvoj želji Srba za ostankom u BiH. Pokazuju to i srpske političke opcije. Nema, dakle, nijedne koja bi bila izričito protiv nezavisnosti RS-a. Postoje lideri srpskih političkih stranaka koji otcjepljenje smatraju rizičnim i avanturističkim, ali ne i oni koji bi rekli da su protiv njega.
Bh. patriotizam, nema više nikakve sumnje, bošnjačka je politička fiksacija, uporno jahanje na ideji Bosne kao svih njenih građana i naroda, u granicama ZAVNOBiH-a, ali to ne proizvodi u stvarnosti ništa drugo do svijet po mjeri Bošnjaka koji je politički, ideološki i svjetonazorski u skladu s onim što propagira SDA. Ima takvih i nebošnjaka, da se razumijemo, ali oni su dosad figurirali kao privid multietničnosti. Ima i Bošnjaka koji nisu u skladu s mjerilima SDA, ali to su, u percepciji bošnjačke političke elite i njenih apologeta, ono što su za komuniste bili domaći izdajnici u Drugom svjetskom ratu. Neko koga se ne može na prijeki sud, ali mu se može uskratiti mogućnost zaposlenja i javnog djelovanja te ga tako pustiti da odumre ili ode.
Hoću reći, takva Bosna nije moguća ni u onom njenom dijelu gdje ju se najgrlatije propagira, a kako će tek biti moguća u onom njenom dijelu gdje se najgrlatije njena mogućnost osporava. SDA bi, stoga, ako priča o nekom bh. patriotskom frontu, mogućnost BiH trebala stvoriti u onom dijelu gdje ona vlada da bi joj neko eventualno povjerovao da prema njemu kao drugom i drugačijem nema zadnje namjere. To se neće desiti. Da je za ZAVNOBiH-ovsku BiH, ona ne bi bila etnonacionalna partija. Iz usta takvih partija Bosna uvijek zvuči kao laž. Zato je srpska politika, iako prema drugima još uvijek najrigidnija, ujedno i najiskrenija. Zajedništvo je, prema njima, srpska istorijska greška.
Jedina politička organizacija koja se zalagala za ZAVNOBiH i njegove vrijednosti a da joj se moglo vjerovati bila je SDP kao pravna sljednica one partije, SK BiH, koja je i stvorila BiH onakvu za kakvu se, barem formalno, najviše zalažu u njenom bošnjačkom dijelu. SDP je svoju multietničnost uspio održati samo u nekoliko općina gdje nije bilo vojnih sukoba ili barem ne značajnijih i to isključivo kad je riječ o općinama s približno jednakim brojem Hrvata i Bošnjaka, kakvo je Jajce. U tu partiju je izgubljena vjera kao u multietničku, a pogotovo je izgubljena vjera da bi ta partija mogla kreirati građansku i/ili multietničku BiH u svim njenim dijelovima. U RS-u, kao i u dijeli Federacije s hrvatskom većinom nisu nikad ostvarili značajniji uspjeh, dobrim dijelom zbog ulaganja svih svojih potencijala na sigurno, ondje gdje je jedino njihova partija mogla i u ratu opstati.
Otud pada u vodu svaka priča o patriotizmu kao pozitivnom, empatičnom odnosu prema državi a pogotovo ljubavi prema njoj. Postavlja se pitanje što će, naprimjer, nekom ko nije Srbin Republika Srpska? Šta on od nje ima? Uz najbolje namjere, nemoguće je vidjeti bilo šta osim nekakvu nadu i vjeru u to da će ona jednom biti ili vojno ili politički poražena ili da će se sama od sebe nekim čudom promijeniti tamošnja politička svijest i krenuti ka integraciji bh. društva.
Isto to se može reći i za formalno nepostojeću Herceg-Bosnu. Pogotovo nakon izjave Zorana Milanovića da u slučaju otcjepljenja RS-a oni (Hrvatska) ne bi bh. Hrvate „ostavili Bošnjacima“. Ne bi se, nema sumnje, u BiH ostavili ni bh. Hrvati, što iz egzistencijalnih što iz nacionalnih razloga. Mogućnost boljeg života realnija je, iz hrvatske nacionalne perspektive gledano, u zajedništvu s Hrvatskom nego s Bošnjacima.
Svi prigovori na račun bošnjačke političke elite na račun nemogućnosti zajedničkog života također stoje. U dijelu BiH gdje oni vladaju onima koji su u bilo kojem smislu drugi u odnosu na mainstream najblaže rečeno je neugodno.
Priča o bh. patriotizmu zato je šuplja jer je to država koju je nemoguće voljeti čak i onima kojima je u njoj dobro i koji su privilegovani. Oni samo mogu imati osjećaj etničkog patriotizma koji se može smatrati sinonimom za etnonacionalizam kojeg svakodnevno gledamo. Da bi taj patriotizam bio državni, država bi morala postati monoetnička. Iz tog razloga teško je reći šta je gore - pozivanje na formiranje patriotskog fronta ili na otcjepljenje.
Svi putevi vode svom kraju a u slučaju BiH kakvu smo svi poznavali a mnogi i željeli kraj je tu. Bez obzira da li se desilo otcjepljenje ili ne BiH je raspadnuta iznutra. Njena unutrašnja politička dinamika, zasnovana gotovo isključivo na nacionalnim trvenjima, to samo potvrđuje. Najgore u tim slučajevima prolaze neopredjeljeni, građani drugog reda. Oni bi, paradoksalno, zarad svog dobra trebali podržavati što radikalnije rješenje jer im samo ono može omogućiti masovni bijeg odavde, iz monoetničkog šovinističkog pakla, jednog, drugog i trećeg.
(Amer Tikveša, Prometej.ba)