O ideologiji nametnutih identiteta
Šta bi preostalo u nama ako bismo za trenutak bili u mogućnosti apstrahirati sve naše kolektivne identitete?
Odgovarajući na pitanje novinara o njegovom identitetskom određenju, filozof, publicist, kulturni kritičar i prevodilac Boris Buden u intervju Globusu izjavio je: “Čini mi se da nemam nikakav identitet i da vam priznam, uopće mi ne fali”, i još “radikalnije” „... ja se niti osjećam Hrvatom niti volim Hrvatsku...”. Postavlja se pitanje na osnovu čega filozof zasniva ovakav identitetski nihilizam? Zar je moguće u svijetu u kome apsolutno dominira nacija-država pojedincu izbjeći nametnuto kolektivno identifikacijsko određenje?
Buden, naime, tvrdi da je “identitet... ideologija koja bez konkurencije vlada suvremenim svijetom”. On je očigledno “revoltiran” činjenicom da se pojedinac u društvenom životu nalazi u takvoj poziciji da su mu kolektivni identiteti ideološki nametnuti i da negiraju njegovo pravo na slobodni izbor. Rođeni smo na teritoriji neke države kao Francuzi, Rusi, Bugari..., kao državljani tih država dobijamo nacionalno određenje, dato nam je neko ime, kao što nam je rođenjem data boja kože, živjeli smo u nekoj porodici kao muškarci ili žene – i te činjenice dovoljne su da nam se utvrde i konstruiraju identitetska određenja! Te činjenice dovoljne su da se u naše, ideološki nametnute društvene identitete, učitava sadržaj mimo naše volje. Pojedincu je danas nemoguće ne imati identitet, iako te “nitko... ne pita želiš li ga ili ne” (B. Buden). Taj neosviješteni ideološki identitetski determinizam javlja se kao nametnuta otuđena sila nad slobodnom voljom pojedinca. Ideološki identiteti koje smo “primili” socijalizacijom uglavnom se ne propituju nego se mehanički “prihvataju”.
Prigovor na navedene stavove, te tvrdnja da društveni život nije moguć bez identitetskih određenja uslovljenih povijesnim formama političkih organizacija samo su načelno opravdani. Pojedinac kao društveno biće svoje ja izgrađuje (ili bi trebalo da izgrađuje) u slobodnom posredovanju sa svijetom – stoga bi i naši identiteti trebali biti izgrađeni u tom posredovanju i prožimanju, kao rezultat slobodnog izbora, propitivanja i djelovanja, a nikako kao posljedica manipulativnog ideološkog nametanja. Naši društveni identiteti moraju biti ispunjeni sadržajem koji i mi stvaramo, a ne ideološki konstruirani, nametnuti i podrazumijevajući.
Razmotrimo, nakratko, pitanje automatizma pridavanja nacionalnih/državnih identiteta pojedincu. Savremena država sve se češće pojavljuje i razumijeva kao entitet uspostavljen "odozgo", čije egzistiranje i karakter jesu neupitni. Takva država sa svojim definiranim karakterom stavlja se iznad svega: pojedinci u odnosu na tako postavljenu državu nevažni su ili su značajni samo kao instrument realizacije smisla te države. Svim pojedincima rođenim na teritoriji određene države automatski se pridodaje državni/nacionalni identitet, te se u identitet pojedinca upisuje određeni sadržaj (mimo njegove volje) odmah po rođenju. Za razliku od konstituiranja države "odozgo", izgradnja države "odozdo" pretpostavlja njezinu konstituciju na osnovu realnih društvenih odnosa i volje njenih građana. Navedeni primjer traži odgovor na pitanje: jesu li države vječni entiteti kojima građani služe kao instrumentalizirana sadržina ili su, pak, one prolazne, ljudske tvorevine za čijim najboljim formama tragaju građani, s ciljem uspostave humanog društva? Umjesto plodotvorne dijalektike individualnih i kolektivnih identiteta, po kojoj je individua uvijek član nekog kolektiviteta, a kolektivitet je sačinjen uvijek od nekih individua, dolazi do nasilne suprotstavljenosti i odvajanja općeg i pojedinačnog. Kolektivni se identitet, naime, pretvara u samostalnu supstanciju, u praznu općenitost – do te mjere da individua nestaje, ili ostaje egzistirati isključivo kao sredstvo kolektiviteta.
Ideološka identitetska nametnutost se očituje i u nasilnom zahtjevu za svođenje identiteta samo na jednu pripadnost, o čemu Amin Maalouf u knjizi Ubilački identiteti kaže: "... ako se ljudi svih zemalja, svih staleža, svih vjerovanja tako lako preobražavaju u koljače, ako fanatici svakojake fele tako lako uspijevaju da se nametnu kao branioci identiteta, to je zato što plemenska koncepcija identiteta, koja još uvijek prevladava u cijelom svijetu, pogoduje jednom takvom zastranjivanju." O nasilnom reduciranju identiteta govore činjenice da se u našem društvu često na osnovu imena pojedinca utvrđuje njegov vjerski i nacionalni identitet, na osnovu seksualnog njegov rodni identitet, a na osnovu vjerskog nacionalni. Mnoštvo je primjera gdje nametnuto ideološko identitetsko određenje ne dozvoljava postojanje pluraliteta „protivrječnih“ identitetskih odrednica.
Vratimo se ponovo na početak i izjavu filozofa da nema nikakav identitet. Naravno da istaknuti filozof ima lični, duhovni identitet i da ovakvom tvrdnjom on protestuje protiv totalitarnih svojstava, manipulacijom nametnutih i konstruiranih identiteta. On protestuje protiv nasilnih političkih identitetskih klasificiranja i svrstavanja koje u suštini negiraju slobodu pojedinca i njegovo pravo na izbor. Međutim, pitanje je da li je pojedinac uopće u mogućnosti izmaći sveobuhvatnoj identitetskoj mreži i dominirajućim formama političkih organizacija ili su one, ipak, društvena neminovnost ovog historijskog trenutka? Na kraju: šta bi preostalo u nama ako bismo za trenutak bili u mogućnosti apstrahirati sve naše kolektivne identitete? Da li bi naši subjektiviteti i sadržaji našeg ja u potpunosti nestali ili bismo bili primorani suočiti se sa samima sobom i sopstvenim strahom od slobode? To je pravo pitanje.
Esad Delibašić, Prometej.ba