Foto: autor teksta (snimljeno u Brixtonu, London)


Nedavna naredba Vladimira Putina da se mobilizira više od tri stotine tisuća ruskih pričuvnih vojnika, većinom momaka i muškaraca mlađe životne dobi, doživjela je popriličan fijasko u okvirima sada već rezultatski razočaravajuće „specijalne vojne operacije“ u Ukrajini, kako ju je nazvao trenutno vodeći svjetski diktator kad ju je pokrenuo u veljači ove godine. Štoviše, mediji tijekom vikenda izvještavaju o barem dvije stotine tisuća Rusa koji su uslijed najave mobilizacije potražili put u susjedne zemlje, dok je totalni broj vjerojatno i višestruko veći.

Kao da ovaj šamar nije bio dovoljan Staljinu našeg vremena, koji se na njemu svojstven način ne libi riskirati masivne ljudske gubitke u svrhu ostvarivanja zacrtanog vojnog plana – „rodit će ruske majke još više ruske djece“ – nego dobiva i drugi šamar prije nekoliko dana nakon što u javnost procure poruke koje su na samom početku invazije mladi ruski vojnici slali svojim bližnjima. Jutarnji prenosi članak New York Times-a u kojemu su prevedene brojne poruke razočaranih i zavedenih vojnika, među njima i poruke mladog Sergeja.

Misleći valjda da odlazi na dodatnu vojnu obuku, mladi Sergej se žali svojoj majci, "nitko nam nije rekao da idemo u rat", i dodaje s neskrivenim razočaranjem, "upozorili su nas dan prije nego što smo krenuli."

Uskoro nakon ove, poslat će poruku i svojoj djevojci da joj se izjada, "iskreno govoreći, nitko ne razumije zašto moramo voditi ovaj rat."

Htio bi svoju djevojku umiriti kao svaki pravi momak i svoju majku kao svaki pravi sin, ali situacija je takva da si dopušta tek surovu iskrenost, onu kojom se pokušava utješiti i umiriti svoju savjest, "mama, ovaj rat je najgluplja odluka naše vlade ikada", šalje poruku mladi Sergej dok pokušava otpočinuti na kraju još jednog krvavog dana.

Dok čitam poruke ruskih momaka s ukrajinskog bojišta, neki od njih Putina nazivaju budalom, neki se žale na lošu opremu, drugi pak na traljavu vojnu organizaciju, a neki kao Sergej i njemu slični pitaju se o smislu njihovog boravka u Ukrajini, u glavi mi nešto zvoni i ne da mira, ma otkud su mi, dovraga, ove riječi poznate? Gdje sam već čuo ove riječi mladog Sergeja? Nije, doduše, trebalo dugo da se sjetim. Između dva gutljaja vruće popodnevne kave u udobnosti lokalne birtije iz koje me nitko ne regrutira, sjećanje mi dovlači neke riječi koje su oprilike glasile „oni bi kao nešto... a mi bi kao nešto...“

Sada već antologijska video snimka mladog vojnika JNA snimljena u Sloveniji i emitirana na Yutel TV-u 1991. kroz riječi tadašnjeg jugoslavenskog Sergeja očituje čitav besmisao naših ratova, i to ponajprije nama kojima nam se život tada tek začinjao.

- „Znate li zbog čega se vodi ovaj rat, ova bitka?“, priupita novinar mladog desetara Bahrudina iz Tuzle u sred nekog šumskog gustiša između zaraćenih linija JNA i Teritorijalne Odbrane.

- „Ma otkud znam... Kol'ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo“, odgovara mladić s velikih uzdahom i negodovanjem u glasu te nastavlja, „u stvari mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu i ništa više.“

- „Šta Vi mislite, kako dalje, šta dalje, borite se...“, nastavlja novinar s nejasnim i nezavršenim pitanjem.

- „Šta ima da mislim, samo živ da ostanem, jebemti...“, odgovara Bahrudin dok uznemireno baca grančice po zemlji, „znaš care, bio si u vojsci, znaš kako je, šta ti kažu, radiš. A nijedan oficir nije poginuo, samo moji jarani poginuli, jebem im m...“

- „Koliko je tvojih drugova danas poginulo, znaš li?“

- „Danas trojica.“

- „Nijedan oficir?“

- „Nijedan oficir“, odgovara još jednom duboko uznemiren u ležećem položaju u sred slovenske šume, jasno izražavajući svoju izgubljenost u prostoru i vremenu, „znaš šta, ne znam di mi je glava, di mi je noga, ne znam di se nalazim, koji je dan, kol'ko imam godina, ma ja ništa ne znam... ludnica živa, nikad u životu, đe da pucam u nekog ili neko u mene da puca, đe to može bit, to ne može nikako... ja ne znam stvarno ovo, ja molim Boga da ostanem živ i ništa više...“, govori Bahrudin i otkriva tada da mu je 19 godina.

Sjećanje me iz virtualnog prostora i svjedočanstva zavedenog mladića kojeg, baš poput Sergeja, gotovo na prevaru odvode na bojište, sada vodi prema dobu kad su nas kao male đake školske ekskurzije vodile put Vukovara i Ovčare, memorijalne centre i mjesta masovnih grobnica. Vodile su nas tamo s punim pravom da se osvjedočimo jednoj od najžalosnijih epizoda suvremene svjetske povijesti uopće. Međutim, sve te ekskurzije i školske komemoracije po pravilu su nam zaboravljale ispričati priče onih mladića s druge strane, mladih Sergeja koji su došli napadati Vukovar, a da ih nitko za to zapravo nije pripremao.

Osim nevjerojatnog otpora koji su pružili dobrovoljci u obrani Vukovara, Laura Silber i Allan Little pišu u svojoj knjizi Yugoslavia: Death of a Nation o neviđenoj neposlušnosti mladih vojnika JNA, jedan od razloga zašto se čak morala dogoditi i generalska smjena kako bi se Vukovar uspio dokrajčiti:

„Mnogi vojnici nisu znali tko im je bio zapovjedni oficir. Dezertiralo se iz vojničkih činova, posebice među rezervistima koji su bili mobilizirani i poslani na bojište bez jasne ideje zašto su poslani tamo i što se pokušavalo postići.

Deseci tisuća Srba su bili mobilizirani da se bore u ratu koji je bio neobjavljen. Kroz čitavu republiku – posebice u Beogradu – muškarci su se skrivali ili bježali iz zemlje. Jedan rezervist nije mogao odlučiti želi li se priključiti grupi dezertera ili ostati u svojoj jedinici pa se odlučio ubiti. Drugi je uzeo tenk s bojišta i odvezao ga skroz do Federalnog Parlamenta.“ (str. 177)

Sasvim jasno, priče o dezerterima, anti-ratnim pojedincima i neposlušnosti zavedene mladosti nam nisu ispričane budući da mali đak u takvom slučaju ne bi mogao mantrati ostatak svog života o nama napadnutima i njima napadačima, nesvjesno ponavljajući narative o kolektivnoj krivnji kako nas državne institucije uče od malih nogu. Oni sudionici ratova koji pripadaju nominalno istoj strani nikada nisu vođeni istom mišlju. Ratovi su vođeni i organizirani hijerarhijski, s vrha prema dolje. Jaz koji postoji između zapovijedi generala i mladog Sergeja na ukrajinskoj fronti, Bahrudina u slovenskoj šumi i JNA dezertera kojima nije bilo jasno zašto pobogu napadaju Vukovar, to je upravo onaj veliki, preveliki jaz besmisla ratovanja.

Takva hijerarhijska zapovjedna odgovornost i besmisao ratovanja je rijetko gdje tako dobro opisana kao u pjesmi Masters of War velikog Bob Dylana, nastale kao poetska crtica u kontekstu hladnoratovskog vojnog naoružanja i rastuće ratne industrije. Ona će tek nekoliko godina kasnije, među mnogim drugima, inspirirati anti-ratni pokret uslijed jednog od najdojmljivijih primjera ratnog besmisla američkog imperija, onog u Vijetnamu, kada su istom linijom besmisla bezbrojni mladi životi poslani u pakao. U slobodnom prijevodu Dylan govori Gospodarima rata:


Vi koji se skrivate iza zidova

Vi koji se skrivate iza radnih stolova

...

Vi koji nikada niste učinili ništa

Osim gradili da bi uništavali

Vi se igrate s mojim svijetom

Kao da je vaša igračka

Vi stavljate meni pištolj u ruke

I onda bježite od mog pogleda

Onda se okrećete i bježite dalje

Dok meci okolo lete


Koji je onda besmisao ratovanja? Pitajte majku mladog Sergeja kad mu bude rađala malog brata da „majčici Rusiji“ nadomjesti onog žrtvovanog. Pitajte najbolje i njih same, sve Sergeje ovoga svijeta, one iz svih naših sokaka i one američke, kao i one ruske dok ih još ima među nama, eno drhti im u glasu i skriva se u nejasnom odgovoru, kad ih priupitate, a što vi ovdje, molim Vas lijepo, radite?


Goran Stanić, Prometej.ba