Gledajući gostovanje Feđe Štukana na N1 u emisiji „Izvan okvira“, kod novinara Nikole Vučića, koji jedini vodi emisiju hvale vrijednu u Bosni i Hercegovini, nisam se mogao oteti utisku da slušam Edu Maajku, da sam u svojim mladim godinama, tu na pragu srednje škole, kada se u život gleda otvoreno i s mnogo očekivanja.

Pozorno sam slušao i gledao šta govori Feđa Štukan, ali me reminiscencija na Edu Maajku nije napuštala. Gdje je poveznica i otkud u mislima, dok prebirem po narativima, vagam svaku njegovu riječ i pokvareno kritičarski čekam da izrekne neku nedosljednost, a što čovjek stekne neprekidno analizirajući diskurse. No, Feđa je ozbiljan čovjek, on ne priča tako, on je direktan i osvaja emocijom, prije nego dobro artikuliranom kritikom nekog sociekonomskog fenomena. Greška je moja, zašto uopšte tražim tu marksističku rečenicu, zbog koje se osjećam dobro vjerujući da još neko misli tako, kada Feđa drugim jezikom govori ono što treba biti rečeno svakome.

Kada je Edo Maajka prvi put opsovao kroz zvučnik kasetofona, bila je to zanimljiva, provokativna situacija, jedan momenat kada se pitaš da li trebaš slušati psovku. Fenomen psovke i estetika psovke postat će mi bliži na studiju književnosti dok je profesor Kazaz objašnjavao poetiku Janka Polića Kamova, ali poznavanje i razlikovanje tih stilova tema je za neke nove studente.

Tamo gdje je Eagleton zapisao da „političko pitanje postaje nerješivo kada se pretvori u kulturološko pitanje“, moglo bi se dodati da sirova snaga direktne istine postaje tupa kada se teorijski objasni. Ta direktnost istine povezat će Edu Maajku i Feđu Štukana.

Onomad, kada je Edo „Obećao riječ“, i izbacio iz sebe, „Za mene strah ne postoji, ne postoji ni Bog, poslije mrtvog oca, brata i mrtvog grada mog“, trebalo je to reći mladim ljudima, posebno onim u malim mjestima gdje je skoro nemoguće saznati ili nabaviti kasetu „nekakvog“ Ede Maajke. Trebalo je dati kanal za ljutnju ljudima koji su to i osjećali, nasuprot političkim lešinarima koji su od traumatiziranih ljudi tražili vjeru u novo društvo. Za nekolicinu, Edo je vrijedio, jer nam je govorio direktno, jer je njegov govor kršio, za ono što ću poslije saznati da je nametnuti narativ i retradicionalizacija, novoustaljeni klerikalizirani princip u društvu. Iako je Edin junak PTSP ubica, koji je istovremeno sklon i nacionalizmu, odrođen je od političkog uspostavljanja nove vrijednosti. Iz njega govori život. Edo repuje svoj život. Edo repuje generacijsku traumu.

Život je progovorio iz Feđe, koji će na Vučićevo pitanje o izgradnji patriotskog i nacionalnog odgovoriti jedino kako treba, da „nema ništa romantično kada te raznese granata“, te da umirati za državu služi živima, dok mrtvima ne služi ništa, koji su jednako mrtvi kao i muha kada je ubiješ. Možda se i sam začudio vlastitom izrijeku, ali Štukan je pogodio suštinu. Koju domovinu imaš kad si mrtav?

„Mater vam jebem“, psuje Edo prije 20 godina, a Štukan dovršava „Ne znam za vas, ja sam sit, u mene više ne stane“, a ta prosta istina najbolje se vidi dok Štukan govori da se ne trudi dopasti nikome.

Opravdana je konstatacija da je Štukan svojim pristupom i iskustvom pomogao većem broju ljudi od psihoterapeutskih zajednica, iako su i one potrebne, jer je identifikacija sa pojedincem daleko efektivnija, baš kao što je Edo utjecao na jedan broj mladih ljudi da postanu oslobođeni, kritički raspoloženi prema zvaničnim narativima, mnogo više nego će učiniti bilo koji akademski i novinarski tekst.

Suad Beganović, Prometej.ba