Erdoğanova pobjeda svakako zbunjuje zapadne kritičare, od kojih se mnogi pitaju da li su Turci jednostavno hipnotizirani. Istina je nešto kompliciranija. Erdoğanova 11-godišnja uprava na poziciji premijera poklapa se s iznimno uspješnim razdobljem u turskoj povijesti s rastom BDP-a s 200 milijardi USD na 800 milijardi USD. Turska je jedna od rijetkih zemalja s padom nejednakosti prihoda. Pristup zdravstvenoj skrbi je univerzalan, a socijalna politika koja je prije koristila samo srednjem staležu prilagođena je da oslovi i legitimne potrebe siromašnih i obespravljenih. Izgrađeno je pola milijuna jedinica javne socijalne ustanove. Infrastruktura je buknula. Broj ljudi koji su koristili domaće letove skočio je s godišnjih 9 milijuna na 76 milijuna. Kao posljedica toga, današnji Turčin vodi mnogo bolji život nego što ga je on ili ona vodio/la desetljeće prije.


Erdoğan je uvjeren da on zna najbolje i ima malo strpljenja za neslaganja i procesno odlučivanje. Nije se moguće sjetiti nijedne prigode u kojoj je priznao da je nešto naučio od svojih neistomišljenika. Nekoliko je puta izražavao brige svoje savjesti govoreći ženama koliko djece trebaju imati (barem troje) i kako ih imati – bez izbora C-odjela i svakako bez abortusa. On predlaže da lider opozicije, zbog svoje manjinske alevitske pripadnosti, ne bi smio biti izabran. Godinama je demonizirao novinare i medije koji su dovodili u pitanje njegove taktike, i u telefonskim razgovorima s medijskim magnatima je zahtijevao da se neki novinari privremeno maknu iz medija i znao je planuti na vijesti i novinske agencije. Mnogobrojni novinari su otpušteni, a najveća medijska agencija u zemlji je kažnjena s milijardu USD.


Također, on zna planuti i na javnost, čak i na žrtve. U maju 2014, racionalizirao je rudarsku nesreću s 301om žrtvom spominjući se zapadnih rudarskih nesreća iz 19. stoljeća. Tijekom svog posjeta Somi, dok je trajala očajna borba za spašavanje radnika iz urušenog rudnika, on je prijetio da će ošamariti rudara koji ga je izviždao. Postoji jezgrovit video praćen svjedočenjem koji pokazuje šamar radniku.


Dok će Erdoğanovi simpatizeri reći, „Da, on može biti autoritaran, ohol i eksplozivan, ali je uspješan“, njegov tim će tvrditi kako je prijašnji premijer bio uspješan baš zato što je autoritaran. Oni ističu kako su Turske Oružane Snage i Gulenisti – grupa slična organizaciji Opus Dei – tradicionalne i neposredne opasnosti za tursku demokraciju, i tvrde kako se samo odlučan lider može nositi s njima. Dodati će kako je Erdoğanova AKP, Stranka pravde i razvoja, učinila puno više od prethodnih vlada u čišćenju turskog bankovnog sistema od mutnih tipova i u rješavanju kurdskih pritužbi. Srž ovog argumenta je da teški problemi trebaju lidere s mesijanskim temperamentom. Pa ako ih taj temperament čini nepopularnima među liberalima, koga briga.

Ovo pitanje nije relevantno samo u Turskoj. Paul Kagame u Ruandi, Viktor Orban u Mađarskoj i Narendra Modi u Indiji su manifestacije sličnog fenomena. Kroz cijelu drugu polovicu 20. stoljeća, liberalni Zapad je govorio ostatku svijeta – „Budite kao mi kako biste postali bogati“ – dok 21. stoljeće proizvodi mnoge neliberalne načine obogaćivanja društava.


Neki će istaknuti argument kako sva društva prave pogreške, ali otvorena društva identificiraju i ispravljaju svoje pogreške dopuštajući javne rasprave i više javnog istraživanja. Brži napredak i više blagostanja su prednosti otvorenih i nesputanih debata – iako otvorena i nesputana debata može koštati. Takva debata može nekoga i uvrijediti i to se često i dogodi – a povremeno uvrijedi i mnoge. Ona može nagristi njegovane tradicije i konvencije. Ali na kraju, prednosti takve rasprave su veće nego mane. Duži proces odlučivanja može biti težak, ali može spriječiti skupe pogreške.


erdogan-yn7654


Gore opisane argumente je danas teže održati. SAD, očito otvoreno društvo, uspjelo je ignorirati upozorenja i mjesečarilo je u katastrofalan rat u Iraku i u veliku financijsku krizu tijekom istih 11 godina u kojima su Erdoğanova Turska, i recimo Kina, izbjegle slične debakle. EU, još jedna liberalna zajednica, nije predvidjela mane u dizajnu Eura, i strukturalne slabosti u Eurozoni. Ovi izazovi ni u kom slučaju nisu zaključno opovrgavanje liberalnog kanona. Međutim, poricanje problema bi bio siguran put osuđivanja liberalnog ethosa na sudbinu butik-uvjerenja s malim izgledima da bude relevantan izvan ograničenog geografskog prostora.


U zadnje vrijeme najgora reklama za liberalni projekt je nespremnost Zapada da živi po vlastitim uvjerenjima. Kada EU šuti povodom egipatskog državnog udara, i čak taj državni udar i ne naziva državnim udarom, ona gubi kredibilitet potreban za kritiziranje Erdoğanovog autoritarizma. Na sličan način, pozivi Washingtona na suzdržanost i pomirenje prazno odjekuju, jer same SAD zloupotrebljavaju vlastitu privilegiranu poziciju, kada Nacionalna Sigurnosna Agencija zahtijeva pristup globalnim informacijskim kompanijama koje su teritorijalno smještene u SAD ali služe korisnicima diljem svijeta, i kada je BNP Paribas, francuska banka, kažnjena novčanom kaznom jednakom vlastitom godišnjem profitu za privilegiju poslovanja u svjetskoj rezervnoj valuti.


Drugim riječima, Turska ima problem Erdoğana i istodobno veći problem s liberalizmom. Rješavanje problema Erdoğana mora početi s drugačijom vrstom liberalizma u Turskoj i diljem svijeta. U Turskoj, oni koji predlažu manje autoritaran put moraju prestati negirati da Turska nije imala 11 uspješnih godina pod Erdoğanom. Umjesto toga, oni trebaju dokazati da se uspjeh Turske dogodio ne zbog nego unatoč Erdoğanovom autoritarizmu.


Dobar dio uspjeha Turske povezan je s refinanciranjem visokog turskog javnog duga iz 2002. s mnogo nižom kamatnom stopom – omogućeno globalnom zasićenošću likvidnosti i povećanim kreditnim rejtingom Turske zbog potencijalnog članstva u EU. Bez fiskalnog prostora koji su omogućila ova dva razvoja, razvoj zdravstvene skrbi, socijalna politika i razvoj infrastrukture bili bi nemogući. Politički, jednoumlje koje se predstavlja kao odlučnost nije jedina opcija za rješavanje naoko nepomirljivih pitanja. Širi savezi i inkluzivne debate su sasvim legitimne alternative. Ove alternative bi i običnim Turcima trebalo prikazati kao vjerodostojne, a ta percepcija nije nepovezana s globalnim djelovanjem liberalnog okvira rada.


Lako je ismijavati Erdoğana. On nam daje i više nego dovoljno razloga da ga ne volimo. No, oni koji žele manje autoritarnu Tursku trebali bi, umjesto ismijavanja Erdoğana, globalno iskupiti liberalizam.


Živimo u svijetu sa sve većim stupnjem međusobnog umrežavanja i uzajamne evaluacije. Materijalna ili moralna superiornost Zapada više nije neminovan zaključak. Što se brže Zapad ili ostali riješe iluzije unaprijed zadane superiornosti, to ćemo brže svi mi početi bitan posao u činjenju liberalnih vrijednosti relevantnima i uvjerljivima u post-zapadnjačkom svijetu. Drugim riječima, Turska ima problem Erdogana, a svi mi imamo jedan širi i veći problem s liberalizmom.


 

| Autor Hakan Altinay direktor je Europske Škole Politike, Istanbul. S engleskog preveo: Marijan Oršolić

Will Erdoğan's Victory Mark the Rise of Illiberal Democracy?