Panonika - zašto je mrze i zašto je branimo?
Tuzla je uspjela, možda i jedina u Bosni i Hercegovini. Grad je danas značajno ugodnije mjesto za život nego što je to bio 1991. godine, a time se rijetko tko može pohvaliti
Nekad industrijski centar bivše države, Tuzla se u periodu od 1995. do 2003. godine značajno transformirala, prije svega zato što je industrija soli i uglja počela propadati. Nestao je nekad uspješan kemijski kombinat Sodaso čija se proizvodnja bazirala na slanici. Sodaso je rasformiran, a komponente su proživjele različite sudbine. Fabrika sode je prodana, Solana je opstala kao državno preduzeće, Polihem je uništen i isječen u staro željezo. Bilo kako bilo, kemijska industrija se počela gasiti. Iako nije praktično uništen, sistem rudnika Kreka izgubio je raniji značaj smanjenjem proizvodnje, zatvaranjem rudnika i odustajanjem od velikih investicija u izgradnju novih blokova termoelektrane Tuzla planiranih pred sami rat. Zajedno sa Sodaso i Krekom propala su i postrojenja oslonjena na njihovo poslovanje poput industrije gume, složenog sistema elektroindustrije „Umel“ ili Tvornice transportnih uređaja koja je također pred sam rat zajedno s „Umelom“ bila usred projekta proizvodnje prvog domaćeg rudarskog roto-bagera. Tuzla je prestala biti industrijski centar uglja i soli.
Tako dramatična propast industrije mogla je izazvati katastrofalne posljedice za grad. Poznati su primjeri gradova na Zapadu koji su fizički nestajali nakon propadanja granske industrije. Američki Youngstown izgubio je u periodu od 40 godina 2/3 stanovnika nakon propadanja industrije željeza. Sudbina bh. gradova koji su ostali bez industrije vidljiva je na svakom koraku, pogotovo u manjim mjestima. Mnoštvo je priča o propaloj industriji, uništenim porodicama i iseljavanju te ih nema potrebe dodatno ponavljati. Šta znači ekonomska propast za gradove svjedočimo i sami na svakom koraku.
Međutim, Tuzla je izbjegla ovu sudbinu prije svega zahvaljujući inicijativi lokalne vlasti. Koliko god se možda politički i neslagali sa Selimom Bešlagićem i Jasminom Imamovićem, očuvanje Tuzle kao grada njihova je neosporna zasluga.
Tuzla je uz propast industrije bila suočena i s nezabilježenom ekološkom katastrofom. Iscrpljivanje slane vode za potrebe kombinata Sodaso je gotovo totalno uništilo staru jezgru grada koja je potonula prema nekim procjenama 13 metara. Porušene su stotine objekata od kulturno-historijskog i praktičnog značaja. Srušeni su ili dovedeni do neupotrebljivosti u periodu od 50 godina: medresa, stara gimnazija, pošta, gradska biblioteka, kameni sud, zgrada opštine, muzička škola, dom zdravlja, privatni lokalni, kuće i drugi objekti. Kompletno jezgro grada je „pokošeno“, kanalizacija je uništena, vodovod oštećen, asfalt ispucao i nageo se. Bivši centar grada postao pustoš, a do njega je stvorena močvara koja se prilikom svake jače kiše izlijevala na glavnu gradsku prometnicu. Upravo tu scenu pamtim prilikom svog prvog dolaska u Tuzlu 1996. godine. Također, gradski Korzo je uništen. S propašću Sodaso kombinata presušio je i fond za sanaciju slijeganja, ionako nefunkcionalan zbog inflacije još od sredine 1980-ih godina. Više nije imao tko puniti fond. Devastaciju je dodatno pogoršao rat.
Nakon rata, 1995. godine, Tuzla je bila grad presječen močvarom, s propadajućom industrijom, pretrpan izbjeglicama, izbjeglim dijelom matičnog stanovništva, opterećen ekonomskim i socijalnim problemima, omrznut od strane centralnih vlasti, uništenim jezgrom grada, s redukcijama vode i nedovoljnim prostorom za smještaj vlastitih institucija, dodatno opterećen useljavanjem institucija tadašnjeg Tuzlansko-podrinjskog kantona u raspoložive prostore. Budžet grada bio je nedovoljan, opterećen kantonalnim, federalnim i državnim nametima. Gradska preduzeća i institucije političkim i zakonodavnim pritiscima prelazila su u privatno vlasništvo ili vlasništvo kantona, a Općini Tuzla oduzimana su osnivačka prava nad institucijama u korist kantona. Gradu izmrcvarenom tonjenjem, ratom i post-ratnim tenzijama prijetila je urbanistička propast. Gradska cjelina bila je razdvojena i zapuštena.
Bitke za spas Tuzle vodio je od 1991. godine čuveni načelnik Selim Bešlagić čija je multinacionalna administracija uspjela spriječiti nacionalističko nasilje i zločine te sačuvati multikulturalnost grada. U poratnom periodu Bešlagić je odbio popustiti političkim zahtjevima za useljavanje boraca i izbjeglica u tuđe, mahom srpske, stanove te uspješno rješavao krize poput nasilnog izbacivanja građana iz vlastitih stanova. Gradska administracija vodila je borbu za povratak izbjeglica što je Stranka demokratske akcije sprječavala, o čemu svjedoče i analize Foruma građana Tuzle.
Prva pobjeda definitivno je bio opstanak ranijeg poretka i nepopuštanje političkim pritiscima viših nivoa vlasti da Tuzla primijeni njihove etno-nacionalne koncepcije. Druga značajna pobjeda bilo je renoviranje gradskog Korza 1999. godine kada je Korzo dobio svoj današnji izgled. Centar grada je dobrim dijelom revitaliziran. Administracija načelnika Bešlagića pronašla je idejno rješenje za redukcije vode u prečišćavanju vode industrijskog jezera Modrac te je od 1998. godine započela rekonstrukcija vodovodne mreže u zoni slijeganja kao i izgradnja novih pumpnih stanica.
Nakon smjene vlasti 2000. godine načelnik Selim Bešlagić odlazi kratkotrajno na mjesto Predsjednika kantona (do 2002. godine), a njegovo mjesto zauzima načelnik Jasmin Imamović. Pod rukovodstvom novog kantonalnog ministra industrije, energetike i rudarstva, doktora Refika Ahmedinovića, zatvoren je Rudnik soli „Tušanj“ čime je prestalo tonjenje grada. Proizvodnja slanice prebačena je u novi Rudnik soli „Tetima“ koji je bio dovoljno udaljen od urbanih površina da ne izaziva štetu. Kako je sam Bešlagić u intervjuu rekao: „Čovjek koji je zbog tog projekta izgubio i zvanje na rudarskom fakultetu jer nije dozvolio dalje vađenje je Refik Ahmedinović kao glavni stručnjak za te stvari. On je faktički i obolio zbog toga, ali je uradio svoj zadatak, zatvorio rudnik Tušanj. Kritikovani smo strašno da bi poslije – kad se rudnik zatvorio nakon 6 mjeseci – svi se hvalili kako su zatvorili rudnik Tušanj, samo Refika Ahmedinovića nema nigdje. Moji Tuzlaci moraju znati: ako ikome treba zahvaliti što nema više problema s tonjenjem, to je doktoru Refiku Ahmedinoviću. Trebalo je imati hrabrosti (...) da u datom trenutku kažete to što treba da se kaže.“
Pod rukovodstvom načelnika Jasmina Imamovića gradska administracija je pokrenula novu etapu u revitalizaciji Tuzle, temeljenu na ranijem projektu revitalizacije i očuvanja multikulturalnosti. Budući da je industrija do 2000. godine totalno krahirala, gradska uprava napušta koncepciju Tuzle kao industrijskog grada te odlučuje okrenuti Tuzlu prema turizmu. Javno deklarisanje za turizam umjesto industrije dočekano je s podsmijehom i optužbama dijela javnosti, pogotovo opozicije. Bilo je to donekle i razumljivo u uništenom gradu bez vodosnadbijevanja. Kako se tu mogao razviti turizam? Kada je načelnik Imamović najavio izgradnju prvog slanog Panonskog jezera usred nekadašnje zone slijeganja u kojoj se tad nalazila močvara, posprdno je nazivan „panonskim mornarom bez mora“, a čitav projekt je ismijavan.
Budžet općine Tuzla uspio je preko zaduženja i poslovanja svoje Direkcije za izgradnju pokriti trošak izgradnje prvog Panonskog jezera 2003. godine koje je koštalo manje od običnog olimpijskog bazena. Iskorišteni su već postojeći cjevovodi slanice. Osnovano je novo Javno preduzeće „Panonika“ koje je preuzelo upravljanje jezerom i svim sadržajima unutar kompleksa. Iste godine potpisan je i ugovor o izgradnji prečistača vode jezera Modrac vrijedan 10 milijuna maraka.
Za samo 3 godina administracija načelnika Jasmina Imamovića uspjela je provesti projekte izgradnje slanog umjetnog jezera, a za šest godina riješiti višedecenijsko pitanje snabdijevanja grada vodom. Do 2006. pušten je u rad prečistač vode, ukinute su redukcije, a Panonika se pokazala kao nevjerojatan financijski i kulturološki uspjeh. Kompleks je privukao stotine tisuća turista i financijski pozitivno poslovao. Mediji širom Bosne i Hercegovine, regije i svijeta počeli su pozitivno izvještavati o Tuzli koja je prestala u očima javnosti biti „prljav grad teške industrije“. Sol je ponovno postala brend Tuzle, ali ovoga puta u obliku slanih jezera s ljekovitom vodom.
Kao najveći uspjeh suvremene Tuzle Panonika je proslavila i sebe i grad. Počelo je proširivanje kompleksa prvo 2006. godine izgradnjom arheološkog parka koji je svjedočio o kontinuitetu naseljenosti oko slanih izvora. Ubrzo je 2008. godine izgrađeno i drugo slano jezero čime su značajno smanjene gužve na prvom jezeru, proširena ponuda i povećan broj turista. Uz drugo jezero otvoreni su i slani slapovi koji su ujedno i inhalacioni centar zbog čestica soli koje se raspršuju padanjem vode s etaže na etažu. Treće jezero otvoreno je 2012. godine čime je ukupni dnevni kapacitet podignut na 17.000 gostiju, a površina šljunčane plaže na 22.000 m2.
Kompleks panonskih jezera preobrazio je Tuzlu koja je počela postajati kulturni i turistički centar. Od 2001. godine u Tuzli su pokrenuti književni susreti „Cum grano salis“. Od 2009. djeluje Festival mladih „Kaleidoskop“. Svake godine ljeto je obilježeno programom „Ljeto u Tuzli“ s mnogobrojnim nastupima raznih umjetnika i udruženja, a zima klizalištem i zimskim sajmom na glavnom gradskom trgu. Gradska uprava pokrenula je i projekat „BIT centri“ inkubatori poduzetništva gdje mladi stručnjaci imaju priliku besplatno pokrenuti vlastiti biznis. Obnovljene su i uređene javne površine svih kvartova izgradnjom igrališta za djecu, parkova i fontana. Rekonstruirana je sjeverna gradska jezgra uništena tonjenjem. Izgrađen je glavni gradski Trg slobode te ponovno izgrađena zgrada poznata kao „Barok“. Općina se preselila u adekvatne prostore napustivši urušavajuću „Staru opštinu“. Većina gradskih ustanova izgradila je solarne elektrane na krovovima, a osnovan je i Međunarodni sajam energetike i rudarstva. Izgrađen je Soni trg s muzejom solarstva, rekonstruiran glavni gradski park koji je tematski posvećen srednjovjekovlju, rekonstruirana glavna gradska pijaca, izgrađena dva nadvožnjaka koja povezuju centar grada s Panonskim jezerima, izgrađena šetnica uz rijeku Jalu od istočnog do zapadnog dijela grada. Inicijativom načelnika Imamovića, Tuzla je 2. oktobra 2014. godine službeno proglašena gradom zamijenivši dotadašnji status Općine Tuzla nazivom Grad Tuzla.
Gradska uprava već nekoliko godina pokušava pronaći investitore za izgradnju manjih hostela oko kompleksa slanih jezera kako bi se povećao smještajni kapacitet grada po niskim cijenama. U ljetnim mjesecima pansioni su uglavnom popunjeni. Kao budući projekti navodi se rekonstrukcija dijela stare čaršije kao zanatskog centra kao i širenje mreže centralnog grijanja na prigradska naselja kako bi se riješio problem zagađenja zraka zimi.
Tuzla je uspjela, možda i jedina u Bosni i Hercegovini. Grad je danas značajno ugodnije mjesto za život nego što je to bio 1991. godine, a time se rijetko tko može pohvaliti. Grad je postao turistički i kulturni centar te preživio propast industrije kao i ekološku katastrofu tonjenja. Kompletna nova koncepcija razvoja oslonila se na kompleks Panonskih jezera koji se i nalazi u samom centru grada. Panonika nije ništa drugo nego čist uspjeh koji je u grad privukao milijunske investicije poput novog hotelskog kompleksa „Mellain“ vrijednog 150 milijuna KM koji osim širih hotelskih usluga visoke kategorije (i cijene naravno) nudi i usluge lječilišta baziranog na slanoj vodi te zapošljava oko 200 radnika raznih struka. Ljudi i kapital ponovno su dobili razlog doći u Tuzlu.
Kako neko onda može mrziti sve postignuto? E pa može i tome svjedočimo iz dana u dan, sve upornije i sve drskije. Odavno je Panonika postala meta napada. Napadana je i prije nego je osnovana, a takva kampanja se značajno pojačala ove ljetne sezone. Tome su pridonijele društvene mreže, facebook prije svega. Ranije su napadi ostajali na razini razgovora, sada su postali javni. Panonika se omalovažava, ismijava, kleveće i vrijeđa. O Panonici se laže.
Još i prije izgradnje moglo se čuti kako se jezera ne mogu izgradit. Kada su izgrađena, počeli su kako se Panonika nalazi „na rupi“ u koju će potonuti ili će rupa eksplodirati i raznijeti Panoniku. Godinama se jezera optužuju kao promašena investicija. Optužuje se upravu što zaključava kompleks noću. Često isti ljudi optužuju Panoniku kao promašenu investiciju i upravu Panonike što zaključava kompleks noću jer je to „najljepši dio Tuzle“ pa ne mogu šetati. Ovokvim „dvojnim“ optužbama sam osobno svjedočio.
Većina napada nesumnjivo dolazi iz drugih razloga, a ne zbog Panonike. Nezadovoljstvo Jasminom Imamovićem, Tuzlom, SDP-om i tko zna čime sve ne, prenosi se na Panoniku.
Gradonačelnika se optužuje da je alkoholičar, kriminalac, megaloman i duševni bolesnik, a Panoniku kao produkt svega toga. Tako se mogu pronaći komentari da gradonačelnik orgija na Panonici noću, kako je sam vlasnik tog JAVNOG preduzeća, a kako su sama jezera promašena investicija i sramota grada, rasadnik bolesti i nemorala. Mnogi se zaklinju da nikad neće kročiti na Panoniku, ni kad bi ih neko molio i plaćao im da ide. Začudo, niko ih ne moli i ne plaća im.
Međutim, takvih komentara uvijek je bilo među bosanskim mahalama i čaršijama. Mržnja i kleveta su uobičajen dio bh. politike i javnog života. I u tome nije toliki problem. Problem je u direktnim napadima na Panonska jezera lažima i klevetama. Tako su sve učestaliji komentari koji nazivaju Panoniku „barom“, „pišakom“ i „leglom bakterija“ ili „rasadnikom bolesti“. Namjerno ignoriraju činjenicu da sistem prečisti vodu potpuno svaka 24 sata u 2 i pol ciklusa, a bakteriološku ispravnost vode kontrolira Kantonalni zavod za javno zdravstvo tri puta tjedno u toku sezone kupanja zbog čega je voda savršeno čista čak i kad se u njoj nalazi maksimalni broj kupača. Sve i da voda jeste prljava, a nije, to ne treba govoriti Panonici nego Zavodu za javno zdravstvo i sanitarnom inspektoru koji je zakonski dužan zatvoriti takve objekte.
Prisutni su i komentari kako je Panonika nemoralna jer se u njoj kupaju žene i djevojke za vrijeme ramazana u kupaćim kostimima. Ovakvo negiranje slobode vjeroispovjesti i kretanja primjerenije je bliskoistočnim teokracijama.
Kao zadnji front napada na Panoniku pojavilo se pisanje o cijenama koje su navodno „nerealne“, „previsoke“ i „bezobrazne“ jer „narod nema para“. Prilikom otvaranja prvog jezera cijena ulaznice bila je 3 KM ako se ne varam. Nakon proširenja kompleksa na tri jezera, izgradnje slanih slapova, tobogana, arheološkog parka i geološke zbirke, dnevna ulaznica poskupila je na 5 KM. Također, u periodu od 2003. do 2017. sve je poskupilo i to značajno, uključujući i struju koja je Panonici neophodna zbog sistema pumpi za cirkulaciju i prečišćavanje vode. Sezonske ulaznice za penzionere i ratne vojne invalide iznosile su 25 KM, za studente 40 KM, a za ostatak građana 50 KM.
Sezonska ulaznica uključuje neograničen broj ulazaka i izlazaka dok god traje sezona kupanja. Osim toga, bez obzira na ulaznicu, na kompleks se mogu unijeti vlastita hrana, bezalkoholna pića, ležaljke, prostirke i suncobrani. Unošenje lopti i stvari na napuhavanje je zabranjeno jer Panonika nije more s neograničenom površinom. Jednako tako je zbog održavanja javnog reda i mira zabranjeno unošenje alkohola. Dovoljan broj redara održava javni red i mir, svako jezero pod nadzorm je spasioca, a stalno je prisutna i dežurna ekipa hitne pomoći.
Istina je kako nemamo para, da vlada bijeda. Međutim, Panonika nije odgovorna za to. Kritike se upućuju na pogrešnu adresu. Javno preduzeće Panonika jednostavno mora imati ekonomsku cijenu ulaznice jer će bankrotirati i zatvoriti se. Niko neće pokriti gubitak Panonike. Kritike o besparici i bijedi treba upućivati, ali ne na adresu Panonike nego na adresu federalnih i državnih institucija kojima to i jeste nadležnost. Panonika ne može sama financirati cijenu ulaznice od 3 KM, a još ni jedna federalna ili državna institucija nije izrazila želju da pokriva razliku od 3 KM do 5 KM za Panoniku. Uostalom, cijena sezonske ulaznice od 25 KM za penzionere s minimalnim penzijama zaista i nije toliko astronomski trošak što je i vidljivo jer mnoštvo tuzlanskih penzionera koristi Panoniku.
Svi ovi napadi direktno su usmjereni prema onome što danas „drži Tuzlu“ i što je nagrađeno međunarodnim priznanjima poput druge nagrade Svjetske turističke organizacije Ujedinjenih nacija (UNWTO) za Panoniku 2012. godine. Vidljivo je i da dio napada na Panonska jezera gađa u pogrešnu metu. Tuzle nikad nije bilo i nikad je neće ni biti bez soli. Današnja sol Tuzle nije više samo proizvod Solane nego je prije svega preobražena u oblik Panonskih jezera koja su centar kulturnog i ekonomskog života grada, temelj njegovog budućeg razvoja. Panonska jezera povećavaju kvalitet života Tuzle, čine je prepoznatljivom na svjetskoj razini i privlače kapital koji kreira nova radna mjesta.
Naravno, Tuzla nije idealna kao ni Jasmin Imamović. Nije ni Panonika idealna. Međutim, Panonika je osnov, nešto što u današnjoj Tuzli ide „pod moranje“. Bez Panonike i preobražaja koji je ona donijela Tuzla bi bila samo obična razrušena kasaba. S onoliko sredstava koliko je bilo, Panonika je nešto daleko najbolje što se moglo smisliti i postići u Tuzli. Taj kompleks već je nekoliko puta „obrnuo“ svoju financijsku vrijednost, bilo direktno bilo privlačenjem investicija. O tome koliko je život ugodniji s Panonikom ne treba posebni naglašavati. Kompleks umjetnih slanih panonskih jezera u centru grada jedinstven je u svijetu.
Namjerno sam ovdje pokušao dati širi kontekst razvoja Panonskih jezera kako bih istakao njihov značaj. Također sam namjerno demantirao dio napada lažima i klevetama. Za ostatak bi trebalo par mjeseci posla da se svi prikupe i objasne. Trenutno mi pada na pamet još i kleveta da u jezerima uopće nema mjesta za plivanje što i jest bilo točno 2003. godine kada je prvo jezero nadmašilo sva očekivanja i privuklo enorman broj gostiju. Danas s tri jezera to definitivno više nije tako.
Zašto moramo braniti našu Panoniku? Baš zato što bez nje mi nismo mi, nismo ono što je Tuzla uvijek bila - grad soli! Mali broj ljudi napada Panoniku iz dobrih motiva, iz želje da ona bude bolja. Ogroman broj napada dolazi od grupa ljudi koji evidentno po njihovom pisanju mrze Panoniku, iz mnoštva razloga. Žele je uništiti, a nemoć i bijes idu dotle da se mogu pronači i tragi-komični komentari „dabogda padala kiša svaki dan“.
Takvi stavovi usmjereni su na Panoniku ne kao cilj, nego kao sredstvo za napadanje Tuzle i njene posebnosti. Kada neko napiše za kupačicu na Panonici „gora je od vlahinja“ jer se kupa u ramazanu, to nije udar samo na Panonska jezera. Udar je to na multikulturalno i slobodarsko biće grada Tuzle. Kada neko napiše „dabogda padala kiša svaki dan“, on ne želi samo propast Panonici. Želi propast svemu onome što Panonika predstavlja za Tuzlu, pa i samoj Tuzli. Jednako vrijedi i za laganje o kvaliteti vode u panonskim jezerima. Nisu to samo klevete Panonike, to je želja da kompletna Tuzla ne uspije, utopi se u bh. realnost neuspjeha i propadanja.
Postoje ljudi koji mrze Tuzlu jer je multikulturalna pa je nazivaju „četničkim gnijezdom“ kad Tuzlaci aplaudiraju na himnu Srbije. Ima i ljudi koji mrze Tuzlu zato što su u Sarajevu, pa pjevaju tuzlanskim navijačima o Kapiji, a na Klixu pišu laži kako u gradu nema vode. Valjda zato što u njihovom gradu nema vode. Neki ljudi mrze Tuzlu zato što je na vlasti SDP pa je optužuju da je „Sjeverna Koreja“ iako baš u njihovim sredinama nema prostora za kritiku vlasti.
Tuzla nije idealna, ali je mjerljivo, vidljivo i mnogo bolja od svog okruženja. Nama u Tuzli nije savršeno, imamo mnoštvo zamjerki, skoro svi, ali ne smijemo zaboraviti da boljeg grada od Tuzle nemamo. Svako ima pravo kritikovati, ali ne iz mržnje i ne lažima. Iz laži slijede opasne namjere i loše želje. Svaka kritika iz želje da Tuzla bude bolja je uvijek dobrodošla. Ona druga nije dobrodošla.
Čudno je pisati kao advokat jednog cijelog grada i projekta, ali mislim da je neophodno. U novom svijetu internet mediji su sve značajniji i imat će sve veću ulogu. Ako se u javnom prostoru stvori dojam o Panonskim jezerima kao promašenoj investiciji s prljavom vodom u gradu koji je „Sjeverna Koreja“ bez vode, na čelu s gradonačelnikom koji je megaloman i duševni bolesnik, Panonska jezera će zaista i postati promašena investicija. Gosti će prestati dolaziti. Neće više biti autobusa iz Mađarske, Srbije, Hrvatske..., neće Šveđani, Norvežani, Nijemci, Belgijanci, Holanđani... dolijetati u Tuzlu kako bi se proveli na Panonici. Neće niko izdvojiti svoj godišnji odmor i svoj dragocjeni kapital, prijeći kilometre, kako bi došao i vidio nešto za što je pročitao da je „smrdljiva bara“.
U izbornim kampanjama na zapadu stranke imaju cijele timove volontera i stručnjaka koji se bore protiv lažnih vijesti, kleveta i neosnovanih napada. Mi to nemamo. Ali imamo jedni druge. Tuzla ni 1991. nije imala timove za borbu protiv nacionalnih laži. Imala je svoje građane koji su i obavili najveći dio posla, koji su znali reći pravu stvar kad je trebalo, koji su znali „sa zrnom soli“ prosudit tko im želi dobro, a tko ne. Iste građane koji će znati odbraniti ugled grada i Panonskih jezera Tuzla ima i danas.
Pozdrav svima iz Tuzle i dobro nam došli na kupanje.
(Dino Šakanović, Prometej.ba)