Posveta mojim dragim prijateljicama i povremenim ljubavnicama
Carl Jung kaže da je Depresija naša prijateljica koju valja poslušati, da ona navraća uglavnom kad ima šta za reći, ali meni je vala dosadilo to prijateljstvo
Moglo bi se zaista lijepo živjeti u ovom Esbjergu. Samo da se čovjek nekako može natjerati da mu bude lijepo. Pretvarati se do jedne razine svi možemo, ali vještački osmijesi prije ili kasnije vraćaju se kao bumerang.
Bilo bi baš lijepo da ustanem svakog jutra ranom zorom, da popijem zeleni čaj, a potom odradim jutarnji trening na prazan želudac. Za onih zbilja hladnih dana kad trčanje na otvorenom ne dolazi u obzir uvijek mogu skoknuti do teretane koja mi je pred nosom. Potom se istuširati, pojesti hranjiv doručak i krenuti na posao. Pošteno odraditi svojih 7.4 sata pomalo dosadnih, ali zato vrlo jednostavnih i nimalo stresnih administrativnih poslova. U toplom uredu sa vrhunskim esspresso uređajem.
Kasnije istog dana vratiti se svome lijepo uređenom stanu u strogom centru grada. Oprati nešto posuđa, usisati tepih, razgovarati sa djevojkom kao svaki normalan insan. Pitati je kako joj je prošao dan, onda bi ona mene upitala isto. Potom bismo zajedno pripremali večeru koja se u Danskoj po običaju služi u 18.00. Poslije večere šetnja centrom grada, kava u Dronning Louiseu. Možda bi se našao sa prijateljima u Old Irish Pubu i popio nekoliko točenih. Svako malo otputovati negdje na vikend. Relaksiranje uz Netflix, glazbu, čitanje, pisanje, origami, štogod... Ali nećeš vraže!
„Kuc, kuc?“
„Tko je?“
„Depresija.“
„Haj mrš.“
„Otvaraj vrata pisac! Nemoj da provaljujem!“
Carl Jung kaže da je Depresija naša prijateljica koju valja poslušati, da ona navraća uglavnom kad ima šta za reći, ali meni je vala dosadilo to prijateljstvo. Gadno je živjeti u zemlji čiji jezik još do kraja nisi savladao, pa te svako malo na kasi u dućanu kao strujni udar protrese ono „Hvad?“ blagajnice zbunjenog pogleda. Gadno je kad nakon pet godina života još nisi u stanju tečno reći „jedna mala vrećica“, a da to ne izazove zastoj na kasi. Još je gadnije kad ti je dugodišnja prijateljica Depresija žena koja priča na tebi totalno nerazumljivom jeziku, a ti se sa njom moraš družiti jer drugog izbora i nemaš. Možda i imaš, ako je vjerovati Ivanu Pernaru. On tvrdi da se Depresije najlakše riješiti u šumi. Bez obzira na sve, nisam siguran koliko je moralno ispravno ostaviti svoju dugogodišnju prijateljicu, kakva god ona bila, na milost i nemilost bijesnim vukovima. Depresija mi nešto češće navraća otkad sam preselio u Dansku. Vele stručnjaci da je to zbog nedostatka sunčeve svjetlosti, ali čisto sumnjam da je to razlog. Prije će biti da se i njoj osladio dobar životni standard.
Ali nisu sve prijateljice loše poput nje, dapače, Manija je moja vrlo draga prijateljica i sa njom sam vrlo kompaktibilan. Ponekad bih volio da smo nešto više od prijatelja. Moja obitelj je nikad nije pretjerano voljela, ali sve velike ljubavi moraju imaju elemente shakespeareovske drame. Sutra bi pred Maniju kleknuo na koljena, zaručio je i obećao joj sreću do kraja života samo da nije tako prevrtljiva. Koliko god da joj posvetiš pažnju, ona te na kraju prevari, ostavi, ode sa drugim. Život me naučio da sa njom budem oprezan, da joj ne poklanjam srce, ali kad mi ponekad navrati uvijek se lijepo zabavimo.
Što bi rekao Mile Kekin, kad nema velike ljubavi dovoljna je i mala.
Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba