Revolt, strast i sloboda
(Književni osvrt Armina Harambašića na roman „Uvjerljivo drugi“ mladog hrvatskog pisca Svena Popovića.)
Ovaj književni osvrt je trebao biti napisan još prije pola godine. Mnoštvo je razloga zašto ga tad nisam napisao. Najveći razlog je što sam ovu knjigu kupio u digitalnom formatu, na trenutak se osjetio ponosnim što na taj način podupirem mlade hrvatske književnike, da bi ubrzo shvatio kako kupljenu knjigu ne mogu čitati preko svog e-book readera što je bio prvi sudar sa apsurdom. Kao da već dovoljan apsurd nije to što je cijena većine knjiga u digitalnom formatu jednaka onoj u fizičkom. Roman Svena Popovića naslova Uvjerljivo drugi čitao sam preko blještećeg ekrana svog računala. Apsurdno ili ne, to mi nije pokvarilo užitak čitanja. Drugi razlog je što mi se roman na prvu nije svidio. Lud jesam, ali ne baš toliko da pišem negativne osvrte ljudima koji imaju prijatelje po svim tim silnim portalima i koji će sutra moju knjigu recenzirati. Portalima koje uglavnom čitamo isključivo mi koji nešto pišemo, pa nam ponekad nije jasno zašto se toliko oko svega toga znojimo. Tako sam ja, Bog nek mi prosti dušu, bezobrazno čitao pojedine odlomke naglas svojoj djevojci. Ismijavao sam se, rugao, govorio vidiš li ti taj nepotizam u kulturi, dobro je što smo pobjegli iz te vukojebine gdje jedan ovakav pisac može biti glas generacije. Svejedno, odlučio sam mu dati drugu šansu, duboko svjestan da mu prvu nikad nisam niti dao. Ovaj put bez ignorantske zlobe, ljubomore, mirno, koncentrirano i sa punom pažnjom kakvu posvećujem književnim klasicima, pogotovo onim za koje svi govore kako su genijalni, a ja ih sa tri banke na grbi još nisam u stanju shvatiti. Pokazalo se da je to bio i više nego dobar potez. Baš kao što je to slučaj sa mnogim albumima alternativnog rocka, a ovaj roman je između ostalog manja enciklopedija takvih, neke stvari mnogo bolje sjednu nakon drugog slušanja.
Sven Popović je mladi pisac, baš kao neimenovani junak/antijunak njegova romana. Poveznica autora sa protagonistom je očigledna što Popović uopće ne skriva niti za tim ima potrebe. Pisanje fikcijskih autobiografija u posljednjih desetak godina je postalo opći trend u književnom svijetu. Popović vlada rečenicom i talenat mu nitko ne može osporiti. Opisi su slikoviti, metafore pjesnički efektne, nazire se utjecaj svih pisaca koje je isčitavao i na koje se referira kroz svoj roman. Sa druge strane njegova proza pati od dječijih bolesti kao kod većine mladih pisaca. Konkretno u ovom romanu mogu zamijetiti neuvjerljive dijaloge, loše strukturirano fabuliranje, baš kao i napadnu doza mačizma od koje ni autor ni čitatelj nemaju baš nikakve koristi. Mačizam u književnosti je interesantna tema oko koje bi se mogao napisati dobar esej. Po mom sudu jedino ga je Ernest Hemingway uspio kvalitetno kanalizirati u umjetnost pisane riječi. Od domaćih prozaista dosta uspješno to odrađuje Bekim Sejranović. Svenu Popoviću to ne ide od ruke. Barem ne u ovom romanu! Veliki propust također vidim u tematiziranju svog privremenog boravka u Njemačkoj kroz seksualne avanture sa japanskom studenticom Aiko umjesto kroz kulturni šok kao antropološku činjenicu koju svaka osoba osjeti na svojoj koži kad ode negdje na duži period. Mogu se također pronaći natruhe kvaziintelektualnog pretencioznog preseravanja koja čitatelju, ako nije previše zloban, mogu čak biti i simpatična. Te bolesti nisu kronične, one će se uz godine rada i intelektualnog sazrijevanja eliminirati same od sebe. Mogu to tvrditi jer sam u pripremi za ovaj tekst pročitao odlomke novog romana u nastajanju gdje Popović već sad zvuči mnogo zrelije i autorski samopouzdanije.
No, da se mi vratimo na Uvjerljivo drugi. Glavni lik utjelovljen je u mladog pisca koji progovara u Ich formi. On živi u svijetu - kao što to reče na samom početku knjige - gdje samo neuspjeh uspijeva. U toj rečenici naslućujemo nesigurnost u vlastiti sud što to znači uspjeh, a što neuspjeh. Korijen te nesigurnosti možemo pronaći u mladalačkoj zbunjenosti, racionalnom strahu od frustrirajućeg života u ulozi vječno neshvaćenog buntovnika, baš kao što ta nesigurnost može biti posljedica disbalansa duha i ega u biću mladog čovjeka koja je tipična za produženu adolescenciju. Postavlja se sasvim logično pitanje, ako je nešto neuspjeh zašto se spominje u istoj rečenici sa uspjehom. Na koji način neuspjeh može uspjeti, zar to nije očigledan apsurd? (Opet se vraćamo na apsurd koji lagano postaje lajtmotiv ovog teksta.) Naravno da to jeste, ali se upravo u apsurdu - po Albertu Camusu - rađaju revolt, strast i sloboda. Tri ključna elementa koja formiraju glavnog lika kao osobu, baš kao i mnoge čitatelje koji će se sa njim poistovijetiti, među koje ubrajam i sebe.
Junak romana je revoltiran stanjem u zemlji. Ljut je što ne zna oprati veš i što na pragu tridesetih još živi sa roditeljima. Oni zbog generacijskog sukoba ne razumiju da ovo nije isto doba u kojem su oni odrastali, odbijaju prihvatiti golu činjenicu da je danas mladom čovjeku ipak nešto teže nego što je bilo njima u doba socijalizma. Roditelji su senzibilni i prosvijećeni ljudi koji ga obasipaju ljubavlju od djetinjstva, koji ga nisu željeli niti mogli odgojiti da bude jedan od onih koji se zna „snaći“. Mladi pisac, iako to nigdje izrijekom ne tvrdi, mrzi džunglu u kojoj se „snalaženje“ društveno boduje više od ideala. On ne prihvaća život kao takav već od njega ima očekivanja za koja nije siguran da li su realna. Ipak je ponekad jalan na one koji su se „snašli“, to ne skriva, njegovo odmetništvo se time pretvara u pogubljenost što primjećuju drugi likovi u knjizi. U njemu se zrcali arhetipsko buntovništvo. Njegova buntovnost je naivna i dječačka, baš kao kod svih buntovnika ovog svijeta. Bunt u određenoj mjeri jeste vrsta tinejdžerskog refleksa koju neki ljudi nikad ne prerastu (što je dobro za ovaj svijet ako mene pitate, pogotovo za rock glazbu). Ona se izražava u totalno nebitnim stvarima koje ga pretvaraju u pozera. Kosijanera koji truli u patikama dok mu muda zaprašuju cestu, što bi rekao jedan veliki pjesnik ulice danas trajno nastanjen u Nizozemskoj. Svjestan je toga, ali se protiv toga ne može boriti. Piše na pisaćoj mašini, puši iste cigarete kakve je pušio Julio Cortázar, ne gleda porno filmove već čita erotsku literaturu jer je intelektualac i kad drka. Kulturni je snob koji prezire ljude sa kojima ne dijeli iste interese ili ljude koji smatraju da je Coldplay dobar bend. Imaš suviše loše mišljenje o ljudima. O ljudima koje ne poznaješ. Stalno neki kurac sereš sa vrha svog nepostojećeg tornja od bjelokosti.
Strastven je prema glazbi, književnosti, umjetnosti svake vrste. Strastven je u ljubavi, seksu, samosažaljevanju, ironiziranju sebe i drugih oko sebe. Strastven je dok piše, dok hegelovskim dijalektičkim metodama pokušava proniknuti u dubinu svoga uma, pronaći vlastitu istinu i slobodu dovodeći se gotovo do ludila. Strastveno se boji da će izgubiti oca koji se bori sa teškom bolesti, oca koji je uspješan pisac, koji je njegova najveća podrška u pisanju. Koji mu otvara vrata književnog svijeta, ne samo zbog toga što mu je sin, već što mali zbilja jeste dečko koji obećava, a taj dečko se stalno zbog toga mora nekome opravdavati. Strastven je u odanosti prijateljima, čak i kad to ne zaslužuju. Iako ponekad djeluje kao sociopat, pokazuje znakove inteligentne empatije poput straha da će zbog svoje nezrelosti izgubiti jedinog prijatelja na kojeg se može uvijek osloniti.
Sloboda? Prosvjetljenje? Izlazak iz Platonove pećine na sunce ili samo preseljavanje iz jedne pećine u drugu? Bijeg iz košmara konstatnog preispitivanja koje ne vodi nikud. Pobjeda nad samim sobom, svojim demonima i urbanim neurozama? Poraz, samoubojstvo vješanjem? Death or Glory becomes just another story. To ću ostaviti drugima da otkriju čitajući ovaj roman.
Revolt, strast, sloboda. Tri elementa koja su iznjedrila sve ono značajno u alternativnoj rock kulturi koja našeg junaka strastveno pokreće i na koju se tokom cijelog romana konstantno referira. Preko Velvet Undergrounda, neprocjenjivo utjecajnog benda čije nepoznavanje može mladom piscu ogaditi djevojku do te mjere da je zbog toga mora ostaviti, preko punk genijalaca The Clash pa sve do Arcade Firea,možda i najboljeg rock benda današnjice. Jedino zajedničko što Lou Reed, Joe Strummer i Win Butler kao frontmani navedenih bendova imaju, osim dobrog sluha i ingenioznog talenta, jeste upravo kronično nezadovoljstvo sobom i svijetom u kojem žive.I'm all lost in the supermarket / I can no longer shop happily / I came in here for that special offer / A guaranteed personality. Neuspjeh uspijeva ne samo u Hrvatskoj, situacija nije mnogo drugačija u bajkovitom Montrealu koji nam je podario Arcade Fire. You say it's money that we need / As if we're the only mouths to feed. Neuspjeh uspijeva također u Danskoj gdje pisac ovog teksta živi posljednjih pet godina. Neuspjeh koji uspijeva je direktna posljedica neoliberalnog društva u kojem je sloboda postala samo još jedna od roba koja se trži, ali za to nisu krivi „oni“. Krivi smo „mi“, prokleto nesigurni, iskompleksirani, vječno dvoumeći što uspjeh uopće predstavlja i koji vlastitu vrijednost, unatoč kulturnoj prosvijećenosti, procjenjujemo kroz debljinu novčanika. Krivi smo „mi“ koji unatoč refleksnom prijeziru nad kapitalističkim vrijednostima, imamo duboko usađen strah da u budućnosti nećemo imati dovoljno novca da budemo/ostanemo slobodni. Unatoč svemu duboko smo svjesni da u današnjem društvu slobode nema ako se ne može zaraditi onaj minimum dovoljan da možemo biti neovisni o roditeljskoj pomoći. Onaj minimum koji će nam pomoći da osjetimo težinu vlastitih muda u gaćama.
Na vrtuljku apsurda vraćamo se do pozicije da zaključimo kako ono što snažno iritira našeg protagonista – Živim ... u zemlji gdje samo neuspjeh uspijeva – jeste upravo ono što ga čini osobom kakva jeste, odnosno piscem kakvim postaje. Prozu kakvu stvara može zahvaliti takvim životnim okolnostima. Satiričar u meni bi dodao kako je glazbenim ukusom takve okolnosti u svoj život privukao i tako empirijski dokazao da zakon privlačnosti funkcionira. To vidim kao najznačajniju metafizičku poruku koju mladi pisac kao entitet podsvjesno odašilje svemirskim bespućem. Sreća je alegorija, nesreća je priča, reče citirajući Tolstoja. Sven Popović je zbunjenost i pogubljenost svog lika pretvorio u sasvim dobar roman i na tome mu treba čestitati.
Na samom početku knjige autor je imao potrebu da nas upozori kako ovo nije roman o njegovoj generaciji niti je njoj posvećen. Ironija ili ne, ali ovaj roman definitivno nije o nikakvoj generaciji. Generacija ovakvih nikad nije postojala osim u iskrivljenim sjećanjima ili mladalačkim zabludama. Ovo je roman o čudacima, strancima, luđacima i snažnim individualcima. Ovo je potret umjetnika u mladosti sa svim njegovim manama, vrlinama, a ponajviše o njegovim strahovima. Posveta svima nama koje vratovi od djetinjstva bole koliko smo buljili u nebo. Koji smo pored svih svojih nedostataka dovoljno evoluirali da možemo imati za prijatelja nekoga tko se zove Emir, a da nemamo potrebu istaknuti kako se radi o Bošnjaku muslimanu unatoč tomu što živimo u društvima zadojenim raznim primitivnim oblicima nacionalizma. Zašto nemamo tu potrebu? Zato što je rock'n'roll veći od religije, nacije, domovine. Sjedi na prijestolju sa Bogom, a možda nam se kroz rock javlja sam Bog. Glavom, bradom i gitarom. Ako već nekog moram mrziti, a ponekad moram jer je mržnja kao i ljubav, sastavni dio ljudske prirode, radije ću mrziti nekog tko sluša sranje od glazbe, nevjernika koji ne sluša propovijedi Nicka Cavea koji o duhovnoj dimenziji kršćanstva zna više od ekipa sa Kaptola. Ovo je psihološka studija mentalno nestabilnih ljudi satkanih od shizoidne kombinacije nevjerojatnog ega, ponosa i gotovo paralizirajuće nesigurnosti koju liječe rugajući se knjizi kojoj šansu nisu niti dali samo zbog toga što je nekom tata uspješan pisac. Ovo je roman o meni koji skačem na glavu, ronim u dubinu, prevrćem kamenje po dnu oceana pokušavajući stići ravno do dna, postati fantom slobode i ne dopustiti da me ovaj život previše iskvari, uništi i pretvori u mizantropa. O nama koji strastveno volimo, još strastvenije mrzimo, pa se zbog toga kajemo i tako u vječnom krugu.
Generacija? Spotify generacija? O kojoj mi točno generaciji pričamo? O ovoj generaciji od koje preko 50% pripadnika iste – ako je vjerovati istraživanjima – u prosjeku pročita jednu knjigu godišnje. Ovaj roman je nešto najdalje moguće od nečeg što bi mogli zvati generacijskim, ali baš u tome se krije njegova najveća prednost i snaga.
Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba