5,3 Đubre priča o državi. Voli pričati i o državi. Mislim, ko ne voli. O državi najviše pričaju oni koji je nemaju, ili imaju isprdak od države, kao mi. Takmičimo se ko će više osrati državu koja je već izasrana do vrha kao septička jama koja se prelijeva. To je neki mazohizam valjda. Svoju bijedu i glupost nosit ćemo kao ordenje i nadati se da će neko nekad, hiljadu godina u budućnost reći da nismo krivi. Nisam upratio šta Đubre priča. Čuo sam samo:

“Jebo ti ovu državu.”

“Jebo ti ovu državu.”, kaže Zahid koji se stvorio niotkud.

Namignu nam, uze pive i nestade ga opet iza šanka. Đubre priča o uhljebima. Već je malo potegao. Nakotili su se, kaže, pojedoše sve što obični ljudi steknu svojim rukama. Pokazuje na mene i kaže: “Obični ljudi kao ti.”

Ništa ne rade, primaju plaće, regrese, poticaje, bonuse, naknade za odvojene živote, bijele hljebove, posrkaše sve, bezobrazni, bahati i lijeni gadovi, sluge stranačkih mafijaša. Govnari i gospodari govnara, jašu na običnim ljudima. Ovog puta Đubre pokazuje na sebe i kaže:

“Običnim ljudima kao što smo ti i ja.”

“I ti si sad uhljeb.”

“Nisam.”

“Jesi.”

“Ja sam portir, nisam uhljeb.”

“Mislio sam da si zaštitar.”

Đubre zausti da nešto kaže, prekine ga Uzeir iz svog ćoška. U svojim pijanstvima on dostigne tačku pucanja. Tada pjeva partizanske pjesme. To je njegov delirijum tremens. Ponekad i plače.

Uzeir stoji i mrmlja melodiju. Razaznajemo:

“Kud narodna vojska prođe…”

Njegovo čupavo lice mokro je od znoja, piva, suza i sline koja se u tankom curku pruža preko stvrdnute brade.

“zemlja će se sretna zvat…“

Zatim se skljoka u stolicu i viče nešto nerazumljivo. Zahid izlazi, jebe mu mater pijanu. Dvoje srednjoškolaca bacaju kovanice na sto i nestaju. Uzeir sjedi, ne vidim ga od Zahida koji bogara i grmi.

„Koliko sam ti puta rekao...“

Onda pomaže klimavom Uzeiru da se popne uz stepenice i izađe iz kafane. Sjeda s nama.

„Jebena pijanica.“

5,4 Zahid kaže da je prestar za ovakve stvari i da bi volio samo da sjedi i uživa, da ponekad obiđe kafanu. Ali to neće moći, nema kome ostaviti posao, nikome ne vjeruje, a ovi kojima vjeruje, neće. Morat će zatvoriti, nema više snage. Mi negodujemo i kažemo da ne smije zatvoriti Porto, to je zadnje mjesto u gradu za ljude kao što smo mi. To sam rekao ja, a ni sam nisam znao kakvi su to ljudi kao mi. Zahid se slaže, šteta bi bilo, i on voli ovo mjesto, a sad ima i neku tradiciju, bilo bi baš šteta da propadne, ali on stvarno nema snage više, jednostavno ne može. Gleda u mene, ja mu kažem da sam još kod Meleka završio sa konobarisanjem, a pogotovo nemam šlifa da budem gazda. Zahid procvili da njegovu djecu to ne zanima, to jest, ne zanima ih ništa u vezi s njim, Amela ih je okrenula protiv njega, istina, bili su tu par puta, kod njega, i istina, kad je on bio u najgoroj fazi, i sud je odlučio da Amela može odlučiti hoće li on vidjeti djecu ili ne, i onda je pao u dibidus lošu fazu, bio je u njemu neki mrak, nešto zajebano što ga je izjedalo iznutra, kao da je neko zatvorio pacovčinu u njegovu utrobu i on grize i probija se van kroz crijeva, kroz organe, kroz čitavu iznutricu, eto tako se osjećao, toliko je bio otrovan da je imao dojam da bi mu, posiječe li se, krv bila otrovne boje, žute ili narandžaste ili zelene kao kod onih otrovnih buba koje gleda na televiziji kad ide neka emisija o životinjama. Sad je dobar, sad pije tablete, skinuo se sa svega, drmne pivu tu i tamo, jebi ga, više tu nego tamo, šta ćeš, čovjek je biće slabo i neutješno.

Sve smo čuli hiljadu puta, sa Zahidom razgovor skrene ili na rat ili na Amelu. Iako svima govori da je rospija koja ga je napustila kad je bio najtanji, poginuo bi za nju bez pitanja. Realno, Ameli se malo šta može zamjeriti, rijetko ko je mogao izdržati sa Zahidom u istoj prostoriji kad je bio u “najgoroj fazi”, a kamoli u braku.

“Ja isto volim emisije o životinjama.”, kažem.

Zahid me potapša po ramenu. Kaže da često ne može spavati i onda upali neku od tih emisija, hiljadu sad tih kanala o životinjama ima. Negdje na ulici neko povraća. Još jedan alkos, Uzeirov saborac. Kontejneri s druge strane ulice su punkt za povraćanje. Ponekad tu gori vatra, zapale neko smeće da se ugriju kad je zima ciča. Zahid kaže da je sinoć gledao nešto o mravima koji uzgajaju jaja minijaturnih uši. Kad se uši izlegu, luče tečnost koju ti mravi skupljaju i hrane se njom. Zahidu se cakle oči, što od pive, što od uzbuđenja zbog mrava. Priča kako je na TV-u vidio čitava jebena polja tih uši i stotine, hiljade mrava koji skupljaju tu tečnost, kao pravi poljoprivrednici. To je jebena plantaža uši, toliko ih ima. Sve je organizovano, radi kao sat, precizno, uredno, kao da su jebeni švicarski mravi. A nemaju mozga, nemaju svijesti, samo znaju da trebaju hraniti i okopavati te uši do smrti.

„Jebeni mravi znaju kako treba živjeti, a mi ne“, kaže Zahid, „ogromna polja, kao kod nas prije rata u Semberiji, a mravi, sitni, mali,ima ih k'o..“

„K'o mrava.“, bubne Đubre i prasne u smijeh.

Smijemo se, Zahid se zagrcnuo, štuca kroz hihot, ustaje i odlazi po još pive. Đubre mi signalizira da se ubrzo kupimo. Zahid se vraća, pijemo uglavnom u tišini. Pozdravljamo se i odlazimo. Đubre pita:

„Hoćemo na Stijenu?“

5,5 Vozimo kroz usnuli grad. Pežo se treska i škripi, cvili kao stara raga. Dva je ujutro, društvo nam prave upaljene ulične svjetiljke i pokoji ker koji razbacuje smeće. Je li Uzeir stigao kući, gdje god da mu je kuća. Stijena je mjesto, naše mjesto na putu prema brdu S. Parkira se na proširenju, siđe se niz blagu padinu i tu je, naša Stijena. Odatle se vidi čitav grad. Iza Stijene je rijetka šumica. Slabo ko naiđe, osim nas. Ako je i neko tu kad dođemo, brzo im postane neugodno i odu. Mjesto nam je otkrila Lada koja je šumicu godinama koristila kao vlastiti prostor slobode, mjesto daleko od očiju. To što je s nama podijelila svoje tajno mjesto značilo je da nam bezuslovno vjeruje. Đubre pali unaprijed pripremljen džoint, povuče dim duboko u bespuće pluća, onda ga preda meni. Gledamo u osvijetljen grad. Ceste vijugaju pod uličnim lampama, vijugaju jedna preko druge, kao da su žive, kao da su jegulje koje se mrijeste. Prozori po zgradama i kućama su mračni, osim ponekog, koji škilji kroz mrak, kao besano oko. Rijetko se čuje auto kako mili. Z. spava. Đubre izdahne dim.

„Svijetli k'o Pariz.“

Smijemo se. Tlo je hladno, jesenje. Zvijezde se skoro ne vide, gradska svjetla su ih pogušila. Ili je samo oblačno. Od trave tupim. Đubre gleda grad kao bebu u kolijevci. Meni je kao svejedno. Možda i nije, ne znam. Neko je rođen tu, neko tamo. Ta Prva od Svih Lutrija odmah ti utuvi u glavu da nigdje nema nikakve pravde. A što bi i bilo? Pravda je praznina u našim grudima koju punimo bogom ili državom ili pivom, kao Uzeir.

“Opet sam je sanjao.”

Đubre se nakašlje.

“Sanjao sam da sam u Džehennemu i da je pojela sve moje momke i da sam ostao samo ja.”

“I onog Kozarca je pojela?”

“I njega.”

“Čudo ga nije povratila. To je kao da pojedeš golog puža, onog Zahidovog, narandžastog.”

Smijemo se. Grad tinja pod tamnim nebom, kao žeravica na izdisaju.

“Jela mi je noge.”

“Jesi se usrao?”

“Nije mi bilo svejedno.”

“Gdje će ti bit’ svejedno.”

“Onda sam sa strane gledao kako mi jede noge.”

“Sjebano, brate.”

Đubre se trudi da skonta, znam to. Njemu je ovo samo jedan sjeban san u epizodama. Sam sam s ovim osjećajem, omeđen njim kao grobom.

“Žao mi je što sam ti rekao da si uhljeb.”

“Ma jebo to.”

“Nije jebo to, nisi uhljeb.”

“Jesam, i to onaj najgori.”

“Nisi jarane.”

“Ovdje svi jesu i nisu uhljebi.”

“Ne može se valjda drugačije.”

“Ne može.”

Šutimo. Iza oblaka pomalja se Mjesec, lebdi nad gradom kao ukleta hamajlija.

Benjamin Bajramović, Prometej. ba