Presuda generalima kao dokaz za Božju opstojnost
Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima izazvala je u Hrvatskoj i dijelu BiH opće oduševljenje i euforiju. Pod jakim emocionalnim nabojem, veliki broj Hrvata slavio je „trijumf pravde“. No, mi se ovdje nećemo baviti kvalifikacijom presude (je li pravedna ili nije), o tome će se sigurno puno govoriti, već ćemo se osvrnuti na to kako su se u cijeloj priči „snašli“ svećenici i ostali katolički religijski službenici, odnosno kako i zašto su u ovu priču upleli Boga.
U danima koji su prethodili izricanju presude, hrvatski mediji stalno su izvještavali s „lica mjesta“, dakle iz crkava i kapelica, gdje su se molitve upućivale Bogu da intervenira i oslobodi generale; odnosno da, prema logici tih molitelja, aktivno stane na stranu pravde. U Duvnu je primjerice organizirano klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom s nakanom „da Bog dragi da snage našim dragim generalima da izdrže ovu snažnu nepravdu“. U Livnu je fratar na glavnom trgu molio da „Bog pobjedi Sotonu“. Slično je bilo i u drugim hercegovačkim, ponekim bosanskim i većini gradova i sela u Hrvatskoj. U Zagrebu je organizirano cjelonoćno molitveno bdijenje. Tom je prilikom monsinjor Ivan Šaško izjavio: „Iznova smo se okupili u ovoj prvostolnici s teškim križem nacije, ali i u ljepoti vjere.“
Nakon presude generalima, hrvatska nacija zahvaljuje Bogu pripisujući mu zaslugu za oslobađanje, čime je Bog ispunio želju „svoga naroda“. U Prozoru su čak nastavnici odveli djecu u crkvu da se mole i zahvaljuju Bogu „na oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima“. Organizirane su mise zahvalnice, najsvečanija u Zagrebu na kojoj su bili i generali. Na svakom koraku moglo se pročitati: Marija vjerna Odvjetnica; Generali na slobodi....Velik si Bože !♥ Molitve su se isplatile; Bože, hvala ti i sl. Dakle, opstojnost Božja sada je neupitna.
Ovakvo erotsko pristajanje uz naciju lišeno je svega racionalnoga. A gdje nema razuma, tu nema ni samokritičnosti. Ljudi koji su se prepustili ovako snažnom emotivnom naboju proživljavaju snažno ekstatičko iskustvo. Nažalost u tom se zanosu više pokazuje mržnja prema drugom narodu, nego ljubav prema svome. O tome svjedoče bezbrojni komentari na forumima i društvenim mrežama. (Činjenica je da se najljudskije i najrazumnije u cijeloj situaciji ponio upravo oslobođeni general Gotovina kada je pred skupom s nabijenim nacionalnim emocijama rekao da je rat završio te je potrebno prošlost prepustiti povjesničarima, a okrenuti se budućnosti. Okupljeni ovo sigurno nisu očekivali. Pohvalio je hrvatske političke institucije i tri je puta zbog toga bio izviždan. Od Gotovine se očekivalo ipak nešto drugo. Izgleda da nije na istoj valnoj dužini s mnogim fanovima.)
Prepuštajući kvalifikacije same presude odvjetnicima i povjesničarima, vratimo se tome kako je moguće da se Bog nađe u cijeloj ovoj priči? Vrlo jednostavno. U izrazito nacionalističkom društvu kakvo je naše, nacija se smatra najvećom i apsolutnom vrijednošću i sve joj je podređeno. Boga se shvaća i prihvaća dotle dok služi naciji. Bog je tu radi nacije, da joj ispunjava želje. Bog i apsolutne vrednote koje se uz njega inače vežu (istina, pravda, ljubav, poniznost, samokritičnost) za nacionaliste vrijede onoliko koliko mogu biti u službi naciji. Bog za nacionaliste nije apsolutan. Apsolutna je nacija i ona je idol, te stoga zavrjeđuje da joj se klanja. Čak se i na nasilje koje se čini pod njezinim okriljem gleda mirne savjesti. A kršćanstvo zabranjuje idolopoklonstvo, čak izričito: „Dječice, klonite se idola!“ (1Iv 5,21).
U organizaciji molitava, da stvar bude do kraja zbunjujuća, sudjelovali su uglavnom svećenici. Oni su time pokazali da ne vjeruju u Boga koji se objavio u Novom zavjetu, već da im je djelovanje u službi nacionalne ideologije. Način na koji shvaćaju Boga, a to su pokazali, je magijski: kao kad vrač svojim činima želi direktno utjecati na božanstvo i privoljeti ga na svoju stranu. Svojim djelovanjem pokazuju da je katoličanstvo u Hrvatskoj ustvari nacionalna religija, što se dakako radikalno suprotstavlja samoj ideji katoličanstva. Shodno tomu, nacionalni heroji se časte kao sveci. Svećenstvo je zaboravilo srž biblijske vjere da Bog, bez obzira u kako se teškoj egzistencijalnoj situaciji čovjek nalazio, ne ispunja čovjekove želje nego svoja obećanja. U duhu kršćanske vjere svećenici ne bi smjeli zaboraviti i prešutjeti patnje koje su u tom vremenu podnijeli mnogi nevini ljudi, tražeći i za njih pravdu. Na ovaj način samo doprinose banalizaciji i suštinskom nijekanju kršćanstva.
A mi, oslanjajući se na riječi nobelovca Hermana Hessea koje imaju univerzalno značenje, možemo reći: „Svaki narod, pa čak i svaki pojedini čovjek, umjesto da se uljuljkuje lažnim političkim problemima 'krivice', mora da ispita koliko je sam kriv, uslijed vlastitih grašaka, omaški i rđavih navika, u izazivanju rata i svih ostalih bijeda u svijetu, jer je to jedini put da se po mogućnosti izbjegne sljedeći rat.“
|prometej.ba, 19. 11. 2012.|