Pokraj osnovne škole, odmah uz Aleju kestenova, nedavno me dočekala neobična popodnevna slika osunčana ranojesenjim suncem – dvije amaterske, na brzinu sklepane ekipe, bez dresova i oznaka, dobro ugrijane i uživljene u nadmetanje, igrale su košarku na dva koša. Četiri Filipinca, dva Nepalca i četiri „naša“, domaća mladića. Stranci su, na moje čuđenje, bili uigraniji, primijetio sam.

I prvi puta sam tada pomislio, zapravo osjetio, na tom školskom košarkaškom igralištu praznih tribina, obasjanom popodnevnim suncem - prvi puta sam tada osjetio da „oni“ nisu samo u tranzitu, da nisu privremeno rješenje dok se nekim čudom naša mladost (pola milijuna ljudi!), otjerana krivom politikom vladajućih, bezakonjem i protekcionizmom, ne vrati iz „pečalbe“, iz „tuđine“ u vlastitu domovinu.

U glavnom gradu, na prošlogodišnjem dočeku Nove godine na Trgu Bana Jelačića, osjetio se taj moment značajne nazočnosti stranaca – naših novih sugrađana, koji su, po nekim, zasigurno pretjeranim procjenama, preplavili glavni Trg na dočeku.

A što znamo o njima, osim da dolaze iz Južne i Jugoistočne Azije – bogu iza nogu – zavapio je, na trenutak, probuđeni šovinist u meni? U našu malu Hrvatsku, za sada se prelilo 35 tisuća Nepalaca i 17 tisuća Filipinaca. Samo oni zajedno, trenutno su druga po veličini „manjina“ u Hrvatskoj - odmah iza Srba. Već ih sada ima više od Bošnjaka, Roma, Albanaca, Slovenaca, Talijana, Mađara, Makedonaca … I ta brojka permanentno raste.

Ali, za divno čudo, hrvatska politika, koja je za europske pojmove izrazito nacionalistička i šovinistička, s druge je, svoje novootkrivene kozmopolitske i multikulturalne strane, prezadovoljna novim sugrađanima, naročito Filipincima, kojima je najlakše ući u Hrvatsku. Nastranu to što Filipinci tečno govore engleski (engleski je uz filipinski drugi službeni jezik na Filipinima), i dobri su radnici. Brzo uče. Prilagodljivi su i uz ostale strance – Nepalce, Indijce, Egipćane, Uzbekistance – pokrivaju veliki manjak radne snage u Hrvatskoj.

Sve to manje je važno za našu predvidljivu hrvatsku politiku, čija se lažna sekularnost iz dana u dan topi kao led u nekom zahrđalom, pokvarenom hladnjaku, čije su žice pregrizli miševi. Sve to manje je važno od krucijalne činjenice po našu aktualnu hrvatsku politiku – a to je da su Filipinci katolici, kao i mi. Vrlo pobožni vjernici. I to se s neskrivenim oduševljenjem i ponosom ističe u dnevno političke svrhe. Kao da se želi kazati - Eto, katolici su, zamalo pobožniji od nas Hrvata, pa ćemo im „oprostiti“ jer su tamnoputi i nisu Hrvati, jer dolaze sa tamo nekog otočja na Tihom oceanu, zimi hodaju u japankama, jedu piletinu i rižu, kao da za ćevape i kotlovinu nikada čuli nisu, ali su ipak naši, iste vjere…

Ukoliko zavirimo u Wikipediju, saznat ćemo da je glavni izvozni proizvod Filipina, uz čipove – radna snaga. Globalni fenomen. Nešto više od dva milijuna Filipinaca radi u svijetu - najviše u Saudijskoj Arabiji, Emiratima, Kuvajtu, Hong Kongu… U matičnoj zemlji ima ih sto deset milijuna stanovnika, i najmlađa su nacija u tom dijelu Jugoistočne Azije.

Nama su, kao jeftina radna snaga, uz najbrojnije Nepalce, popunili, manje-više, neatraktivna radna mjesta, od dostavljača hrane, blagajnika u supermarketima, njegovateljica u domovima za starije, pomoćnih radnika u građevini, do vozača autobusa, kamiona, taksija, ili najnovije - grobara za ukope posmrtnih ostataka preminulih, na zagrebačkom gradskom groblju….

Ono što je zapravo glavni nusprodukt – možebitno i cilj ovog masovnog uvoza radne snage – jest činjenica da je time uvelike smanjena nominalna vrijednost rada domaćem radniku, tako da je cijena jednog sata rada u Hrvatskoj prošle godine iznosila 16,5 eura, dok je prosjek EU i dalje ostao nedostižnih 33,5 eura, i napose, stvoren je na našim ulicama posve lažan privid multikulturalnosti jedne proeuropske, neoliberalne zajednice.

Dok se hrvatski sindikati bune, strani radnici u Hrvatskoj su prezadovoljni. U matičnoj zemlji mjesečna plaća im je 200 - 300 eura, dok već - na primjer, na zagrebačkom groblju, bit će nedostižnih 1.500 eura.

Agencije za zapošljavanje stranih radnika, odnosno „uvoz radnika s Filipina“, „ustupanje radnika iz Nepala“… niču danas kao gljive poslije kiše.

Istovremeno, u ovoj istoj državi koja mahnito uvozi radnu snagu iz dalekih, egzotičnih zemalja, dok nam najtalentiranija i najsmjelija mladost krepava po europskim zemljama, radikalnom desnicom „ojačana“ aktualna HDZ-ova vlast, bavi se nekakvim tricama i glupostima, revitaliziranjem ustavom zabranjenog ustaškog pozdrava „Za Dom spremni“, falsificiranjem hrvatske povijesti, kreirajući opasnu klimu u društvu „lova na vještice“, punu fizičkih prijetnji svima onima koji se kritički odnose spram povijesnog revizionizma koji je sve više u modi, koji se s društvene margine – zahvaljujući podignutoj brani od strane aktualne vlasti – prelio u društveno-politički mainstream, ali i više od toga, gotovo pa u službenu svakodnevnicu.

Taj povampireni nacionalizam mrkva je varalica za eutanazirane glasače, koji kao da više ne vide demografski slom ove zemlje, koja je kroz trideset i pet godina svojega postojanja svojom uvijek uskom i partijskom kadrovskom politikom, pravnom nesigurnosti, diletantskim vođenjem privrednih resursa naslijeđenih iz „doba mraka“, prinudila pola milijuna mladih, mahom obrazovanih ljudi da je napuste, kako bi sada trgovala sa uvezenom radnom snagom, rušila cijenu rada, stvarala privid funkcioniranja države, parazitirajući na eutanaziranim glasačima – uz pragmatičnu, proračunatu oporbu, koja se uspavala u svojoj opozicionoj ulozi, nagrađena visokim saborskim plaćama i mirovinama.

Radenko Vadanjel, Prometej.ba