Raspustiti narod i izabrati drugi?
U odsustvo ozbiljne lijeve političke opcije, ne samo bosanskohercegovački Hrvati, nego i Bošnjaci i Srbi, dakle Bosna i Hercegovina uopće neće se uspjeti izdignuti iz ratne retorike 1990-ih koje su nametnule nacionalističke elite
Pojavio se tako jedan koji nam je na dan drugog kruga predsjedničkih izbora u Hrvatskoj pokušao saopćiti da je car gol, kao da svi mi iz Bosne i Hercegovine i šire to ne znamo. Dakako da znamo, pa tu je caru skinuta odjeća. Htio nam je čovjek kazati (i nije bio jedini) kako Hrvati iz BiH glasaju masovno za predstavnike desnice, u ovom slučaju za Kolindu Grabar Kitarović i kako je to eto baš zanimljiv fenomen. E vala pogriješio je! Nit je fenomen zanimljiv nit neobjašnjiv. Naprotiv. Sasvim smislen i logičan. Budući da je caru tu skinuta odjeća, jasno je da će se baš tu uvijek navlačiti njegovo novo ruho. Razlozi za to nisu samo u političkom Zagrebu nego ih podjednako treba tražiti i u političkom Sarajevu i Mostaru. Ne moram crtati šta to znači, jasno vam je.
O Hrvatima iz BiH često se govori kao o jednoj nazadnoj masi kojom upravljaju desničarski klanovi i koja je u svome ludilu i sljepilu uvijek bila za dom spremna, ne znajući da je taj dom zapravo u BiH, a ne u Hrvatskoj.
Za sve to vrijeme političko Sarajevo je slalo i nastavlja slati poruke da BiH nije domovina bh Hrvata (do te mjere da im se često govori da nisu Hrvati, nego bosanski katolici, dakle nameće im se identitet koji oni odbijaju), politički Mostar braneći interese nekolicine, dakle svoje vlastite, to dakako dobro i vješto koristi i tako se vrtimo u krugu u kojem bh Hrvati kao narod imajući dvije, zapravo čini se, nemaju nijednu domovinu. Jedni, najčešće pro bošnjački odnosno pro bosanski nacionalisti (jasno vam je, to je isto) ih optužuju da imaju rezervnu domovinu, drugi im ne priznaju da su pravi Hrvati, nego sekundarni koje bi pravi liberalni i lijevo liberalni Hrvati iz Hrvatske najradije zaboravili i odložili u ladicu srama. Hrvatska i ti originalni Hrvati su napredni a bh Hrvati su samo omča oko vrata jer su nazadni, desničari, pravi pravcati kler. Tako je, ispada, sasvim logično da su jedini saveznici bh Hrvata u Hrvatskoj desničari ili kler. I tako stalno. Usput budi rečeno, isto se može primijeniti i na bosanskohercegovačke Srbe. I tako se kao hrčci vrtimo u krug.
U svemu tome, političko vodstvo bh Hrvata, nakon što je poslužilo i rado zbog interesa nekolicine prihvatilo ulogu marionete i prionulo stvaranju najveće katastrofe u skorijoj povijesti bosanskohercegovačkih Hrvata, dakako mislim na Herceg-Bosnu, već desetljećima po završetku rata se gubi u svojoj samodostatnosti i nacionalističkim politikama kojima samo dodatno usložnjava ionako težak položaj hrvatskog naroda, postavljajući zajedno sa političkim Sarajevom i Banja Lukom igrokaze bez granica. Tako su u BiH doslovce svi narodi već više od četvrt stoljeća taoci prije svega vlastitih etničkih predstavnika.
Rezultat je takvih politika predstavnika hrvatskog naroda egzodus Hrvata iz BiH i sasvim izvjesni skori nestanak hrvatskog naroda s teritorija Bosne i Hercegovine. Dovoljno je pogledati brojke i sve će se samo kazati. Takvo iseljavanje dijelom je omogućeno i činjenicom da bh Hrvati imaju hrvatske putovnice koje im omogućavaju da se u zemljama EU zapošljavaju bez većih problema. Čitavi gradovi, mjesta i sela su opustjela i ta tendencija se nastavlja. Jedina perspektiva ponuđena Hrvatima u BiH jeste plesati onako kako svira Čovićev HDZ ili pak biti uz Crkvu i njene strukture moći. Mnogi ljudi (po)stavljeni između nemogućeg izbora biraju treći: odlazak.
To da Hrvati iz BiH imaju hrvatske putovnice rezultat je i ishod historijskih događaja za koje je direktno odgovorna Republika Hrvatska, svi znamo zbog čega i ne želim ovdje ponavljati niti ulaziti u detalje zbog kojih su bosanskohercegovački Hrvati, nemali broj Bošnjaka i pokoji Srbin dobili hrvatske putovnice. Ono što je važno jeste da im posjedovanje tih putovnica daje političko pravo glasa na hrvatskim izborima, budući da se pravo glasa temelji na državljanstvu.
Kao državljani Hrvatske imaju sasvim legalno i legitimno pravo glasati na hrvatskim izborima. Neki od njih to pravo upražnjavaju, drugi ne. Bitno je shvatiti da se radi o političkom, a ne moralnom pravu ili kako su neki rekli principima. Sviđalo se to nama ili ne. Politička prava proizlaze iz političkog statusa. U teoriji. U praksi, kao što vidimo na slučaju BiH i političkoj blokadi sprovođenja presude Sejdić-Finci stvari se čine drugačijima. Iako je etnički princip u BiH utkan u politiku na način drugačiji nego je to slučaj u jednonacionalnim državama, riječima filozofa Borislava Mikulića postojanje etničkog principa uopće dokaz je da smo „pogubno ogolili svoj temeljni i pogubni nesporazum s demokracijom.“[1] Pokušajte naći jednu državu u kojoj etnički princip, bio on utemeljen na tri naroda ili na jednom, nije konstitutivan za politiku. Sumnjam da ćete ju pronaći. Dolazimo tako ponovno do toga da se BiH ne razlikuje od drugih država, iako se to često voli ponavljati kako bi se izbjegla svaka odgovornost za stvarno stanje u društvu, na univerzitetima, u obrazovnom i zdravstvenom sistemu.
Ono što jeste bilo zanimljivo u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora jeste neopisiva glupost bošnjačkih nacionalista i originalnih, fetivih hrvatskih Hrvata liberala i kvazi-ljevičara. I jedne i druge povezuje kukanje i zapomaganje kako će Hrvati iz BiH izabrati novog hrvatskog predsjednika. Premda je već po odazivu na izbore bilo jasno da to ni statistički nije moguće. Bošnjački pardon bosanski su nacionalisti pokušali činjenicu da bh Hrvati glasaju na izborima usporediti sa činjenicom da Bošnjaci biraju hrvatskog člana predsjedništva u BiH. Takav sonambulizam teško je shvatiti, ali vrijedi pokušati rastaviti ga na proste faktore. Dok su bošnjačko-bosanski nacionalisti od rane zore likovali činjenici da bh Hrvati glasaju na hrvatskim izborima, hrvatski su se liberali smrtno prepali da će im predsjednika izabrati oni koji ne plaćaju poreze hrvatskoj državi. Pobojali se gužvi, bez da su znali i da su se informirali da su gužve tj. da je gužva u Mostaru nastala jer se 19 biračkih mjesta smjestilo u jednoj jedinoj osnovnoj školi. Skoro svi Hrvatići iz BiH su glasali tu. Toliko ih eto ima. Hrvati iz BiH, pokazali su rezultati izbora, nisu izabrali hrvatskog predsjednika. Kada Hrvati iz Hrvatske u dovoljnom broju izađu na izbore lažni Hrvati iz BiH postaju statistički zanemarivi. Upravo to se i dogodilo.
Kolinda Grabar Kitarović je iz BiH dobila 32.467 glasova naspram 2.701 glasa Zorana Milanovića. Ovako na papiru izgleda kristalno jasno. Dodamo li međutim još jednu varijablu, broj glasova koje je na izborima 2018. dobio neprikosnoveni vladar bh Hrvata, Dragan Čović, postaje jasno da je izborna logika bošnjačko-bosanskih nacionalista trula već u svojim početnim premisama. Čović je naime na izborima za člana predsjedništva 2018. dobio 154.819 glasova, a Kolinda Grabar-Kitarović je u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora 2019-2020 dobila 32.467 glasova. Zanimljivo bi bilo zamisliti se nad ovim i pokušati shvatiti šta nam ovaj podatak govori o biračkom tijelu bh Hrvata. Za početak, govori nam da je manje uniformno nego se to često predstavlja. Govori nam da je sve manje zainteresirano za izbore u Hrvatskoj, a govori nam i da je Hrvata u BiH također manje. Oni koji su odselili vjerojatno nemaju ni volje ni želje glasati ni na hrvatskim ni na bosanskohercegovačkim izborima. Govori nam i to da nije moguće izjednačiti činjenicu da hrvatskog člana predsjedništva u Bosni i Hercegovini biraju Bošnjaci sa činjenicom da Hrvati iz Bosne i Hercegovine glasaju na hrvatskim predsjedničkim izborima. Govori nam i to da je moć HDZ BiH među tim glasačkim tijelom oslabila dovoljno da više nije moguće mobilizirati 100.000 ljudi, ako je ikada i bilo moguće, da glasaju na izborima u susjednoj državi. Voljela bih kada bismo se ponajviše mogli zamisliti nad činjenicom da iz BiH najviše iseljavaju Hrvati zbog mogućnosti koje otvara hrvatska putovnica, ali da jednako tako odlaze cijele bošnjačke i srpske obitelji. BiH postaje zemlja duhova, a to će uskoro doći na političku naplatu svima. I političarima i narodu kojeg političari navodno predstavljaju. Brojke kako se to voli reći ne lažu. U slučaju izračuna prosječne plaće u BiH lažu, ali u slučaju masovnog iseljavanja stanovništva doista ne lažu. Sve je to uz malo volje lako dokazivo.
Još zanimljiviji i mnogo opasniji po demokraciju bili su pozivi hrvatskih liberala i kvazi ljevičara (velim kvazi, jer pobogu) pravim, fetivim Hrvatima iz Hrvatske da u što većem broju izađu na izbore kako im predsjednika ne bi birali oni koji u hrvatskoj ne plaćaju porez. Na stranu to što ima i fetivih Hrvata u recimo Kini koji ne plaćaju porez u Hrvatskoj, ili fetivih Hrvata u Njemačkoj koji ne plaćaju porez u Hrvatskoj (ali zato pristižu devize), ovo je mnogo simptomatičnije i ukazuje na trend koji se sporadično pojavljuje svuda, a predvode ga oni koji bi željeli ukinuti univerzalno pravo glasa. Naime, nije jasno kako bi bilo kome tko se smatra ljevičarem ili ljevičarkom uopće moglo pasti na pamet da političko pravo glasa dovodi u vezu sa plaćanjem ili neplaćanjem poreza, budući da je glas zasnovan na ekonomskoj privilegiji u političkom smislu bio oruđe kojim su europski ancienrégime i buržoazija nastojali zadržati „prijetnju“ koju je za njih nosilo univerzalno pravo glasa. U tom je periodu, recimo Prusiji 1820-ih jedan pruski junker (zemljoposjednik) imao jedan glas, svi seljaci ukupno tri, a svaki grad po jedan.
Ljevica se krvlju i revolucijama protiv ovoga borila i izborila.
Sada vidimo kapitulaciju dijela hrvatskih liberala i kvazi ljevičara koji bi ekonomski kriterij željeli uvesti u političko pravo glasa koje proizlazi iz državljanstva. Kakva blamaža, kakva politička glupost, kakva uostalom nezapamćena provala! U vremenu neoliberalizma ovakvi su zahtjevi opasniji nego se čine, ali liberale i kvazi ljevičare nikada nije odlikovala historijska svijest, pa to nije slučaj niti ovdje. Primjera radi, u Italiji se nedavno pojavio zahtjev utemeljen na sličnim pobudama, naime taj da penzioneri ne bi trebali glasati jer nisu poduzetni i skloni ekonomskom riziku. Penzioneri dakle ne plaćaju porez, razumijete, ne doprinose društvu u ekonomskom smislu, pa bi ih trebalo isključiti iz političkih procesa. Dok su hrvatski liberali i kvazi ljevičari bili zabrinuti da bi BiH mogla donijeti prevagu pobjedi Grabar-Kitarović budući da je Hrecegovina utvrda desnih kandidata, u Italiji se zapravo radilo o tome da penzioneri češće imaju lijevo orijentirane stavove. Dok se iza zahtjeva fetivih hrvatskih liberala i kvazi ljevičara krije jedan obični hrvatski građanski monoetnički nacionalizam, iza zahtjeva talijanske desnice krije se jedan obični, monoetnički talijanski malograđanski populizam s licem komedije [2].
Oba su stava da ponovimo s Borislavom Mikulićem, podjednako pogubna za demokraciju, posebno u vremenu u kojem živimo u kojemu je ideologija neoliberalizma apsolutno prevagnula nad svim demokratskim principima. U neoliberalizmu se samo pojedinci skloni ekonomskom riziku, pojedinci poduzetnici takoreći vrednuju kao politički korisne jedinke. Dopustimo li da se na jedan tako hinjski način kriterij koristi uvede u demokraciju na način da o njemu ovisi političko pravo biranja i bivanja biranim značilo da se vraćamo u ono vrijeme kada je buržoazija mogla nametnuti i nametala kriterij vlasništva kao ograničenje univerzalnom pravu glasa. Ta opasnost itekako vreba i treba ju prepoznati i razumjeti kako bismo joj se zajednički mogli suprotstaviti jer neoliberalizam i različite konzervativne strategije počivaju upravo na antagoniziranju mladih i starih, zaposlenih i nezaposlenih, onih sa stalnim poslom i onih sa prekarnim poslom, onih koji imaju malo i onih koji imaju manje, onih koji imaju manje i onih koji nemaju ništa. Plaćanje poreza u državi nikada i ni u kom slučaju ne bi trebalo biti osnovom političkog prava da kao njen državljanin glasate. Otužna je to kapitulacija pred snagama desnice koje prodiru ne samo kroz kojekakve Markićke i desne ljudsko-pravaške udruge, nego i kroz najdirektnije svođenje političkih prava na to koliko doprinosimo ekonomiji države. Strahovi hrvatskih liberala pokazali su se neutemeljenima. Likovanje bošnjačkih nacionalista pokazalo se uzaludnim.
Pred kraj, ovdje ćemo se podsjetiti da je 2014. dok su se širom BiH odvijali masovni protesti, Zoran Milanović stigao u Mostar tada kao hrvatski premijer kako bi u Mostaru „smirio tenzije“ i hrvatsko stanovništvo primirio i odvratio od „bošnjačke pobune“. Tada je izjavio da je „Mostar jedina izrazito mješana dvonacionalna sredina u kojoj su se dogodili neredi“, što ima, kako se izrazio, „svoju težinu i opasnost.“[3] Milanović je također izjavio: „Moj je djed bio ustaša, a to mom ocu iz partizanske obitelji nije smetalo.“ Dovoljno da razumijete izbornu logiku Milanovića i hrvatskog SDP-a koji su pokušali, a djelomično i pridobili dio biračkog tijela desnice kojemu je po svemu sudeći HDZ-a ponovno preko glave. Vlada Zorana Milanovića se baš po ničemu nije razlikovala od HDZ-ovih poslijeratnih kada je riječ o hrvatskoj vanjskoj politici u BiH. Naprotiv, mogli bismo reći da je bila desnija i tvrđa po pitanju rješavanja hrvatskog pitanja u BiH, što je HDZ, barem poslije rata zbog ratnog tereta, uvijek vješto izbjegavao.
U odsustvo ozbiljne lijeve političke opcije, ne samo bosanskohercegovački Hrvati, nego i Bošnjaci i Srbi, dakle Bosna i Hercegovina uopće neće se uspjeti izdignuti iz ratne retorike 1990-ih koje su nametnule nacionalističke elite. Princip ZAVNOBiH-a danas bi trebao biti važniji i jasniji nego ikada. Bosna i Hercegovina, svim nacionalistima unatoč, šansu da bude doista suverena ima samo ukoliko svi mi, njeni državljani, shvatimo da uvjeravanjem samih sebe da smo drugačiji služimo nacionalističkim elitama i njihovim vanjskim, iznimno važnim stranim sponzorima, NATO-u i Rusiji, pri čemu naša politička prava olako prepuštamo u ruke nacionalističkoj manjini koja nama vlada. Teror manjine se tako prihvaća sve dok nas teroriziraju naši. U odsustvu ozbiljne lijeve perspektive koja bi uspjela teror manjine nad vlastitom većinom prikazati kao ono što jeste - naime teror - bosanskohercegovačko društvo će se i dalje okretati hutbama i propovijedima, umjesto liječnicima odlaziti će hodžama i popovima, umjesto vjerovati u zakone fizike vjerovati će da se kolektivnim dovama i molitvama mogu izazvati kiše, munje i gromovi. Vjerovat će da potrese šalje BogAllah, a ne da su prirodne pojave. U konačnici, biti će osuđeno na političku letargiju, sukobe i nemogućnost zaustavljanja egzodusa stanovništva i rasprodaje svih prirodnih resursa. Planina, voda, rijeka i šuma. Ne samo da ćemo biti zemlja duhova, nego zemlje doslovno neće biti. Upravo zbog toga želim vjerovati da će se pojaviti ozbiljna i organizirana ljevica koja neće pristati na retoriku depolitiziranih subjekata kojima je nametnut govor žrtava, nego se izdignuti iznad kako bi utrla put ozbiljnijim lijevim alternativama. Za to će nam biti potrebno mnogo lokalne i još više regionalne suradnje!
Autorica: Tijana Okić
Prometej.ba
- Naslov je preuzet iz pjesme Bertolta Brechta „Rješenje“.
[1] Borislav Mikulić, Trg Republike, Zagreb: Arkzin, 2015. str. 36
[2] Zahtjev da se ukine glas penzionerima došao je od Beppea Grilla, jednog od osnivača talijanske stranke Movimento 5 Stelle. On nije prvi koji je to predložio, slične su prijedloge i ranije iznosili političari i mediji u drugim zemljama. Vidjeti: https://www.ilfattoquotidiano.it/2019/10/18/beppe-grillo-la-provocazione-perche-non-togliere-il-diritto-di-voto-agli-anziani-il-futuro-non-sia-modellato-da-chi-non-lo-vedra/5521711/
https://time.com/4457131/why-older-people-shouldnt-vote-and-other-ideas-unpopular-with-my-parents/