Relativno neopterećen?
Piše: Drago Bojić Hrvatska politika devedesetih godina bila je koncentrirana na nezavisnost Hrvatske i njezino pogubno podebljanje granice i popunjavanje nauštrb BiH, za što je demografski žrtvovana polovica bosanskih Hrvata, a politički, gotovo svi. Današnja hrvatska politika sva se usmjerila na ulazak u Europu. U tom kontekstu je i Milanovićev posjet.
Odnos političkog Zagreba prema Bosni i Hercegovini posljednjih godina se promijenio, pogotovo u usporedbi s devedesetima, ali ta politika često nije dovoljno jasna i ostavlja dvoznačnosti. O odnosu hrvatskog predsjednika Ive Josipovića prema Bosni i Hercegovini pisano je na ovim stranicama i onda kad je najavljivao "novu politiku" prema našoj zemlji (govor u Parlamentu BiH) ali i onda kad ju je svojim postupcima demantirao (političko koketiranje s Miloradom Dodikom).
Koncem veljače u BiH je službeno po prvi put bio i hrvatski premijer Zoran Milanović posjetivši pritom Sarajevo, Vitez, Široki Brijeg i Mostar. Milanović je, slično kao i predsjednik Josipović u više navrata prije njega, jasno i nedvosmisleno kazao da Republika Hrvatska želi graditi prijateljske odnose sa susjedima, pogotovo s Bosnom i Hercegovinom te da nije došao kao "tutor ili mentor". Hrvatski premijer je bio prilično suzdržan i diplomatski uravnotežen pazeći da ne izgovori kakvu riječ zbog koje bi se nekome zamjerio, jer on je "došao razgovarati sa svim ljudima u BiH i ne želi se miješati u unutarnje stvari". Činjenica da je svoj službeni posjet BiH započeo sa Sarajevom, znak je da je glavni grad Milanoviću najvažnija adresa u BiH. No, neke njegove izjave zaslužuju da ih se analizira.
Govoreći o pomoći Republike Hrvatske Hrvatima u BiH, Milanović je kazao "kako je dosada pomoć bila previše raspršena pa bi možda trebalo više koncentrirano ulagati" i dodao da će Hrvatska nastaviti pomagati Hrvatima u BiH, "ali ne milostinjom, već kroz fokusirane programe" i nastaviti pomagati projekte koji se odnose na Kliničku bolnicu i Sveučilište u Mostaru. Ne znamo za sve sadržaje Milanovićevih razgovora, pogotovo ne s predstavnicima Hrvatskog narodnog sabora (HNS), ustvari uglavnom s HDZ-čelnicima, ali neke stvari s obzirom na pomoć stoje upravo suprotno. Pomoć Republike Hrvatske Hrvatima u BiH u posljednja dva desetljeća najčešće je bila netransparentna i stranački usmjeravana, dakle koncentrirana na HaDeZe Mostar, zapadnu Hercegovinu i još neke druge ekonomske centre i uglavnom je bila vođena političkim i ekonomskim koristima vladajućih iz Hrvatske.
Nije sporno što Milanović želi pomoći spomenute projekte (posebno bolnicu), ali ostaje da se vidi hoće li ta pomoć biti distribuirana kao i do sada, i hoće li se interesi Hrvata u BiH opet poistovjetiti s interesima političkog, kulturnog i gospodarskog Mostara. Ako premijer Milanović, i hrvatska vlast uopće, želi voditi "novu politiku" prema BiH, onda bi svakako trebalo promijeniti odnos prema bosanskohercegovačkim Hrvatima u cjelini. Mostar nikad nije bio niti je sad političko, kulturno i gospodarsko središte svih bosanskohercegovačkih Hrvata, niti je "zajednički politički nazivnik" njihovih interesa.
Hrvatski premijer je između ostalog rekao i to da u BiH dolazi kao "posrednik koji je relativno neopterećen svime što se događalo". Ostaje nejasno o kakvom je "posredništvu" riječ i može li se s pozicije premijera Hrvatske, pa makar on naglašavao više ekonomiju nego politiku, biti "neopterećen" prošloš¬ću koja je obilježena pogubnom politikom (i ekonomskom) ondašnjih vlasti R Hrvatske prema BiH, posebno prema Hrvatima u Bosni, koju i danas provode vodeće hrvatske stranke u BiH. Odnosi li se "posredništvo" na susret s predstavnicima HNS-a koji ne odustaju od varijacija herceg-bosanske politike devedesetih godina, danas svedene na zahtjev trećeg entiteta i čije je pobornike Milanović svojim posjetom barem simbolički legitimirao?
I nakon Milanovićeva posjeta ostaje pitanje može li (i treba li) hrvatska politika pomoći artikuliranju stvarnih interesa svih bosanskohercegovačkih Hrvata, ako to već dvadeset godina nije učinila stožerna stranka (HDZ)? Ako u novu politiku u Hrvatskoj bitno pripada detuđmanizacija, za novu politiku bh. Hrvata potrebna je dehercegovinizacija, i politički i ekonomski. U tome smislu, barem u javnosti, Milanović nije bio transparentan.
Hrvatska politika devedesetih godina bila je koncentrirana na nezavisnost Hrvatske i njezino pogubno podebljanje granice i popunjavanje nauštrb BiH, za što je demografski žrtvovana polovica bosanskih Hrvata, a politički, gotovo svi. Današnja hrvatska politika sva se usmjerila na ulazak u Europu. U tom kontekstu je i Milanovićev posjet. Hoće li radi toga, radi smirivanja pitanja granica u regiji, radi dobrih odnosa sa Srbijom i Republikom Srpskom, radi svoje političke i ekonomske koristi utopiti interese bh. Hrvata i države Bosne i Hercegovine? Hoće li konačno pomoć Hrvatske Bosni i Hercegovini biti transparentna i hoće li se razlikovati za sada neusuglašeni interesi među bosanskohercegovačkim Hrvatima i uvažavati njihove stvarne potrebe?
Tekst, uz dozvolu autora, prenosimo iz Svjetla riječi