Sjećam se da sam volio u predpubertetsko i rano doba puberteta mokrit' po pijesku, zemlji, vremenom oblokanoj fasadi, valjda zbog osjećaja samopotvrde muškosti koji me je preplavljivao ostavljanjem tragova nečim što izlazi iz moje muške sprave.

Muškarci, da objasnim ženskinju koje čita, imaju čudan odnos sa završetkom svog urinarnog trakta, nije to samo mjesto iz kojeg ističe mokraća, ne - to je naš ponos i dika. Mišić i cijevka koja prolazi kroz njega su u konačnici jedino čime se muško ako nije pametno, vješto, brzo ili bar kriminalu sklono može potvrditi u svijetu i ostaviti trag u vidu potomstva.

U predpubertetsko doba ta istina nam se jasno obznani u snu i pred prvo jutarnje mokrenje. Nekako sa tom spoznajom dolazi i nagon da mokraćom šaramo po svemu i svačemu, pa čak i da se takmičimo u dužini, dubini ili visini toga zapisivanja sebe u povijest, ili bar prašinu, što na kraju dođe na isto.

Tada muškarci i nauče pravo značenje izreke “Il' je kiša ili junac piša”.

I tako nas je sve ovih dana zasula junačka kiša, mada su širom zemlje zabilježeni minusi - kulturna scena je poprskana kišom junaca. Piš(aj)ući o Andriću pojedine junoše novobošnjačke kulture digli su pisalicu u vis, te nam priredili zatopljenje i magljenje kulturne zbilje, toplim isparenjima onoga što je proisteklo iz njihovih glavica.

Da se odmah razumijemo, podosta Andrića sam pročitao poodavno u baš to pred pubertetsko i pubertetsko vrijeme. Zadnje sam čitao u ratu, u rovu... Nije mi se sviđao ni prije rova, a u rovu sam ga posebno omrznuo. Nesklon sam Andriću jer piše o mraku koji nalazimo u dušama ljudi. Time i u svojoj i dušama najbližih.

Andrić nam zorno prikazuje da možemo biti grozno glupi i zli, ma kako bili od Boga nagrađeni i podareni dobrim. Kako ga onda voljeti, kako ga ne zamrziti, iz mrzline rova, kad te tjera da misliš o svemu što rade tebi i ti radiš drugima.

Ali Andrić radi baš samo to, tjera na razmišljanje, faktografski izlaže naše bosansko-hercegovačke sudbine, onakve kakve jesu i udara nam šamar za svaku lošu i zlu misao kojom nagradimo svijet oko sebe.

Uporno nam dokazuje da jesmo Božiji, da smo samim tim predviđeni za dobro, ali jok - mi se otimamo, mržnjom se ogrćemo i izlazimo spremni na zlo svakodnevnice, koja je takva jer odbijamo biti svrhom postojanja. Odbijamo biti ljudima, često pristajući da budemo oružje drugih, oružje za sticanje bogatstva i moći za druge. Svi naši sukobi kako ja vidim “andrićevštinu” počinju i završavaju našom željom da budemo zlopogled (urinarni završetak) u rukama nekog drugog.

A o islamofobiji koju širi Andrić ne znam, ja sam uz Andrića upoznao bosanskog seljaka i varošliju onakvima kakvi jesu, dobri kao hljeb, često manipulisani i zadrti. Andrić mi je objasnio taj tihi ponos kojim je nena odisala uz ramazan i bajramski ručak. Poslije su mi Andrića potvrdili i u tančine razvidali Meša, Skender pa čak i pjesnik i boem Musa Ćazim Ćatić. Andrić i nena su, mogu reći, ono što me je ostavilo ovdje '91. Da se borim za Andrićevu Bosnu i neninu Hercegovinu. Zadrto baš kao što su zadrti ti Andrićevi Bošnjaci, Srbi i Hrvati bosanskohercegovački.

Kad kažem zadrti mislim tvrdoglavi, a to jesmo jer zar bi iko normalan ovako tvrdoglavo puštao da nas junci pišaju, da nam nema citostatika, da umiru djeca po fabrikama tajkunskim, da vode ljude na detektor laži u firmu, da... Da nam svakodnevnica bude ovakva kakva jeste zapisana.

A ove piš(aj)uće junoše što u Andriću nađoše sva zla ovog svijeta, nek brate pokrenu postupak pred kakvim sudom?

Mislim čovjek ideolog genocida? Uzrok i povod Srebrenice?

Ili ste se malo zanijeli, podigli pisaljke preko glave?

A ako neće onda samo dokazuju da sam analogijom adolescentske omađijanosti jednookim ćorkanom pogodio. I da su tek nedorasli i neozbiljni pišači zidova, što se potvrđuje i čoporativnim nastupom na promociji zapisanja.

P.S.

Na par mjesta u tekstu autor je ispustio kvake na slavenskim fonemima, pa ako vam nije mrsko da pročitate tekst opet i zamislite kvake, dobit ćete i jedno sasvim novo značenje istog.

(Rešid Babović, Prometej.ba)