Dok čekaš izbore sa šejtanom
Je li moguće trajno ukinuti demokratiju u nekoj općini, nekom teritoriju ili to može biti samo naš mostarski slučaj?
Pamtim to kao da je bilo danas, izmicalo je kasno ljeto 2012. godine i potpisnik ovih redova, tada kolumnista jednog drugog portala spremao se da lokalne izbore prati u Sarajevu, Podrinju ili diljem ove naše Lijepe naše. Da l' zbog lijenosti da početak oktobra i kišne vikende provodim po autobusima ili zbog vječnog usmjerenja ka lokalnoj politici, sjetih se da bi možda najbolje bilo pratiti izbore tamo gdje se i ne održavaju, baš u Mostaru. Demokratski sistem je jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika, a to je već dugo za ovu zemlju - Mostar.
Brzo smo osmislili naše, drugačije, neposredne izbore za Mostar. Građani su dolazili na Španski trg, uzimali bijeli papir i na njemu ispisvali svoj glas, svoj jedini način da tog izbornog dana budu bar simbolično aktivni dio izbornog procesa. Građani Jablanice ili Čapljine birali su svoje Općinsko vijeće, građani Mostara su na bijeli papir ispisivali svoje želje, žalili se na probleme, predlagali, kritikovali, sanjali. Jedna gospođa je ispisala četiri puna lista mostarskih problema i to ubacila u kutiju.
Al' prođe od tada bar osam Bajrama, a lokalni izbori se ne vratiše u Mostar. Ove nedjelje imali smo niz različitih akcija po Mostaru, od strane političkih stranaka, nevladinih organizacija ili neformalnih grupa građana, koji su na neki svoj način upozoravali na višegodišnje kršenje osnovnih demokratskih prava građana, u gradu u kojem živi više od 105 hiljada ljudi. Ta mala akcija u četiri godine je narasla na nivo da se njom bave potpuno različiti subjekti, te da manje više svaka mostarska društveno politička adresa tretira taj problem. Ipak, to nije dovoljno.
Mostar i neodržavanje lokalnih izbora u njemu su još uvijek baš takav, lokalni problem, problem koji par godina uopšte nije bio tretiran kao nešto posebno, a tek se približavanjem roka za raspisivanje izbora koji su održani prošle nedelje naznačio kao nešto oko čega raspravljaju lideri stranaka. Velika većina građana Bosne i Hercegovine uopšte nije upućena u stanje u Mostaru, a regija o tome ne zna ništa. Neodržavanje lokalnih izbora već osam godina u gradu koji je dva sata leta od Londona ili sat i pol od Brisela , morala bi biti tema od mnogo većeg značaja i skoro globalnog interesa, jer to nije samo lokalni problem, a činjenica je da se na ovakav način stvari neće rješiti.
Je li moguće trajno ukinuti demokratiju u nekoj općini, nekom teritoriju ili to može biti samo naš mostarski slučaj? Koliko se dugo može odlagati mostarski izborni problem i zašto presuda Ustavnog suda nema rok u kome se zaista mora provesti (jer presuda je u sebi navodila određene rokove), a da poslije tog roka sud nametne svoja pravila ili neko pred istim tim sudom odgovara zašto je stanje ostalo na nuli? Znajući kompleksnost našeg društva i stanje u kojem se nalazi postdejtonska Bosna i Hercegovina, ko danas može reći da se sutra negdje neće desiti novi Mostar, opština u kojoj će se silom prilika zakovati izborna pozicija ili se ti novi Mostari već naslućuju. Činjenica je da Sejdići i Finciji na rješenje svojih "mostarskih" problema čekaju duže od građana Mostara.
Rješenje mostarskog izbornog problema mora krenuti iz baze, od samih njegovih građana kojima je to pravo uskraćeno, ali mora dobiti širu podršku i veću arenu u kojoj će se taj problem rješavati. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je mjesto gdje je neophodno učiniti promjene Izbornog zakona, a ljudi koji sjede u njoj moraju osjećati obavezu jer su oni ti koji su direktno odgovorni. Međunarodna zajednica i domaća javnost moraju im zagrijati stolice...
(Rijad Durkić, Prometej.ba)