Sedam veličanstvenih, kultni vestern Johna Sturgesa iz 1960. godine gledao sam bar dva puta ranije, ali tek neki dan doživio sam društveni kontekst na pravi način. Jedan od najboljih filmova tog žanra, u stvari je remake Kurosavinih Sedam samuraja, naoko jednostavna fabula gdje grupa dobroćudinih revolveraša za mizernu nadoknadu brani meksičko selo od velike bande razbojnika koja ga godinama tradicionalno pljačka i pustoši na svoj surov način. Film počinje scenom gdje Calverina banda ležerno upada u malo selo, desetine razbojnika nose sve vrijedno na što naiđu, seljaci u strahu samo gledaju u zemlju, a vođa bande, sam razbojnik Calvera, jada se seljaku kojeg najbolje poznaje i kojeg u isto vrijeme pljačka, kako su došla teška vremena. Gledajući na svoju krvoločnu bandu Calvera govori Soteru o svojoj odgovornosti da prehrani tolika gladna usta, a teška su vremena, ljudi nemaju više niti vjere. Neki dan upadamo u bogato mjesto, velika crkva, a tamo niti novčića, svijećnjaci od mjeda, nigdje zlatna i srebra. Pokupili su oni i to, ali zar je to način, čudi se Calvera i sam sebe tješi. Desetak minuta kasnije nakon što su desperadosi pokupili sve što su stigli, nakon što je jedini mještanin koji je digao glas, platio glavom, te banda u galopu napustila selo, muške glave na ulici raspravljaju šta im je činiti. Neki su za akciju, ali ne znaju šta i kako, drugi pak kažu da Calvera ipak ostavi dovoljno da se preživi, da ne treba izazivati vraga, treći da ga treba pitati da im ne uzima toliko, da malo više ostavi. Različitih prijedloga ima...

Ponašanje bosanskohercegovačke vlasti zadnjih desetak, da ne kažem dvadesetak godina, ne odmiče mnogo od filozofije i doktrina njihova maksičkog kolege Calvere. Vlast vidi sebe samo kao sredstvo kontrole i potrošnje javnih sredstava, koja dolaze opet samo od građana, direktno kroz poreze, doprinose i druga davanja ili indirektno kroz zaduživanje, koje će opet isti ti građani vraćati. Da nema novca u budžetu, s tim i mogućnosti da vlast zapošljava stranački podoban kadar u javnom sektoru, tad bi kod nas i sama država kao takva došla u pitanje. Enigmatično je s koliko bi patriotske strasti svi ovi SDA-HDZ-SNSD političari ulazili u svoje imaginarne političke ratove da nema plijena koji se redovno kupi.

Kao i sam Calvera uz dosta arogancije će vas uvjeravati da im je jako teško, te da njihova pozicija vlasti je nezavidnija od bilo koje druge, te da bi rado radili nešto drugo, u čemu bi opet bili mnogo uspješniji, nego u ovome u čemu su jako uspješni, ali eto zlobnici ne vide taj njihov napor, uspjeh i sve dobro što ostaje iza njihova rada.

S druge strane će uvjeravati sve druge, posebno kritičare, da se inače živi mnogo bolje i lagodnije, nego se priča ili priznaje. Narod bez razloga zapomaže i žali se, a uživa više nego zaslužuje, troši preko mjere i sebi može priuštiti čak i odlazak na more. Nije li sam Fadil Novalić kao amaterski ekonomski analitičar i premijer Federacije u jednoj osobi, kritikovao i grdio građanstvo koje vodi jer isti ti troše preko mjere?! Troše jer imaju više nego zaslužuju, odnosno više nego što žele priznati.

To je inače omiljeni narativ vlasti, od premijera do lokalnih stranačkih jurišnika, nije istina ona koja se priča, već ona u koju te mi želimo uvjeriti. Za sve je ipak kriv narod, građanstvo ili kako već, zapravo krivi su oni koji nisu glasali za istu ovu vlast, svi oni koji dižu glas i koji su protiv njenog nerada i kriminala.

U uvjeravanju da nam je bolje nego što zaista jest, vlast ide toliko daleko da modificira statističke metode iskazivanja broja zaposlenih ili nezaposlenih, skida s Berze rada i one koji u godini naplate jednokratno 200 KM, prikazuje ukupni broj prijavljenih radnika, kao broj rasta zaposlenih.

Najpopularnija državna kampanja koja inače promiče kupovinu domaćeg se kod nas prezentira tako da je opšti dojam da nas od zdrave i jake ekonomije dijeli samo pogrešna preferencija kupaca, znači opet građanstva, jer eto kupuje nešto tuđe, a ne svoje domaće. Kriv je opet taj neki čovjek koji onako prevaren i opljačkan, baulja svojim životom, sastavljajući dan za danom i čini grešku za greškom, a još se nešto žali na kraju da mu je loše.

Mještani malog sela u Meksiku, onako opljačkani i zbunjeni, neznajući šta uraditi, po savjet su otišli mudrom starcu koji živi na brdu van sela. Savjet je bio da se bore, da samo tako mogu riješiti svoje probleme. Isto je i kod nas, ovih 20 godina smo valjda i bez primjene čuvenog duck testa, mogli zaključiti da ova i ovakva vlast ne može od ove zemlje napraviti bolju. Ako izgleda kao patka, ako se glasa kao patka, ako pliva kao patka, onda je vjerovatno patka. Isto tako ako vlast nalikuje Calveri, ako se ponaša i glasa kao on, onda vjerovatno nije logično očekivati napredak od nje. Treba je mijenjati na izborima...

(Rijad Durkić, Prometej.ba)