Rusija, Ukrajina i američka ratnohuškačka politika u Evropi
Tko će i kada u „najvažnijoj svjetskoj demokaciji“ snositi odgovornost za ovakvo ratno huškanje svjetske javnosti?
Fotografija s antiratnih protesta u Sarajevu 1992. Danilo Krstanović
Konferencija za medije Bijele kuće 10. 2. 2022. na kojoj su govorili predstavnici Bijele kuće, ali i sâm američki predsjednik Joe Biden, još je jedan u nizu skandala suvremenih demokracija u kojima živimo. Na toj konferenciji najavljeno je da će se ruska invazija Ukrajine dogoditi 16. 2. 2022. Taj datum ujedno je i dan kada je, ukoliko bi do invazije došlo, nastupio Treći svjetski rat. Taj dan je danas i do invazije nije došlo, a sudeći prema informacijama nije izgledno da će se invazija dogoditi u doglednom trenutku.
Tko će i kada u „najvažnijoj svjetskoj demokaciji“ snositi odgovornost za ovakvo ratno huškanje svjetske javnosti? O kakvoj se to demokraciji radi u kojoj nitko neće snositi odgovornost za ovaj čin?
Medijskoj hajci pridružili su se gotovo svi, ponavljamo, gotovo svi svjetski mediji koji su prenijeli da će 16. 2. 2022. biti dan početka kraja. Posebnu ulogu opet je odigrala i nama svima poznata Christiane Amanpour koju je moj otac svojevremeno nazvao „glasnicom apokalipse“. Naravno, postoji dobar dio javnosti koji u dotičnoj vidi veliku i hrabru novinarku, a ne glasnicu apokalipse, što ona doista jeste. Ovdje je potrebno prisjetiti se jednake medijske hajke u kojoj je gospođa Amanpour kao i svi svjetski mediji sudjelovala, kada su svi združeno tvrdili da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje. Danas znamo da je to bio uvod u invaziju Iraka, a da tog oružja nije bilo.
Da je Husein bio diktator znalo se i prije toga. Dok je surađivao sa sadašnjim okupatorima i služio interesima, bio je good guy. Kada to više nije bio slučaj, Sjedinjene Američke Države pod Bushom i Ujedinjeno Kraljevstvo pod Blairom odlučili su se na jednu od najstravičnijih i najnehumanijih intervencija koje smo vidjeli u nedavnoj povijesti. Šta je uslijedilo znamo. Irak je danas opustošena, razorena, uništena i podijeljena zemlja. Takav će i ostati za najmanje dvije naredne generacije. Isto se dogodilo i sa Libijom.
Sjećam se da je prije invazije na Libiju jedan talijanski novinar napisao članak u kojem je sramotno „opravdanje“ za taj poduhvat, kojeg su predvodili Francuzi i Englezi sa logističkom podrškom SAD-a, opisao ovim riječima: „Ako je ovo razlog, čekam da neko kaže da na Siciliji ima mafije i da zato Siciliju treba razoriti“. Libija je razorena i danas u njoj vlada kaos kakav su poznavaoci situacije naslućivali i na šta su upozoravali.
Ne treba se libiti i kazati da EU danas pregovara i sjedi za stolom sa krijumčarima ljudi [1], te milicijama koje operiraju na teritoriju Libije direktno daje sredstva kako bi se „pritisak“ migranata na Europu smanjio. Dakle, nakon što su Europa (stoljećima) i SAD (posebno od završetka Drugog svjetskog rata) sistemski uništavale Afriku i Bliski istok, svrgavajući (kao i u Južnoj Americi) sa vlasti sve one koji nisu zastupali njihove interese, nakon što su proizveli kaos neslućenih razmjera i gurnuli ta društva u kaos plemenskih, frakcijskih, vojnih i socijalnih podjela, sada snagama disolucije plaćaju da se grade zidovi i da se migrante drži zatvorenima, a onda kada migranti uspiju da se upute na put preko Mediteranskog groblja (mora) dočeka ih EU obalna straža Frontex. Riječ je o organizaciji čiji je jedini i isključivi cilj nadziranje tzv. južnih granica EU-a, a čiji se budžet u posljednjih deset godina povećao i danas iznosi više od pola milijarde eura godišnje. Da, pola milijarde eura godišnje za represiju migranata na južnim granicama EU-a, uz dokaze da upravo Frontex puca na gumene migrantske brodove bušeći ih, a ljude koji su bili u njima ostavlja da umru u vodama Mediterana [2]. (Zamislite samo kada bi se pola milijarde godišnje ulijevalo u školstvo, zdravstvo, socijalne i migracijske politike, zapošljavanje mladih…)
Vratimo se sada našoj temi s početka. Dakle, Bijela kuća i američki predsjednik osobno najavili su da će danas početi invazija na Ukrajinu, iako je svima koji znaju gledati mimo mainstream medija bilo jasno da se takvo nešto neće dogoditi. Uostalom, znali smo od početka da je scenarij u kojem će se američki vojnici ili vojnici NATO-a na tlu sukobiti sa ruskima znanstvena fantastika. Veliki ne udaraju na velike ili narodski rečeno, vrana vrani oči ne vadi.
U međuvremenu, prosječni čitatelj pro-NATO zapadnih medija mogao je zaključiti da u Rusiji žive isključivo kriminalci, agenti i hakeri.
Ono o čemu javnost nije bila obaviještena jeste da su se Sjedinjene Američke Države 2019. pod Trumpom jednostrano povukle iz tzv. Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty [3], sporazuma potpisanog 1987. kojima su se obje strane, dakle i Rusija i NATO (čitaj SAD) obavezali da neće na vanjske granice, tj. u blisko susjedstvo postavljati tada projektile dometa 500-1000 km, a kasnije su to postali supersonični projektili dometa do 2700 km, koji su „zamijenili“ prijetnju atomskim oružjem.
Dakle, te 2019. to je učinio Trump, a nakon pobjede Demokratske stranke, tj. Bidena na predsjedničkim izborima, nova je američka administracija nastavila sa Trumpovom politikom, pokazujući iznova da se vanjska politika SAD-a ne mijenja, bez obzira tko je na vlasti. Ovim potezom SAD su željele ne samo potvrditi svoju apsolutnu prevlast te Europi nametnuti ono što im je Trump spočitao, a to je da davanja za NATO nisu dovoljna, te da ih moraju povećati, posebno Njemačka [4]. Krajnji cilj međutim bio je gurnuti Rusiju u novu trku u naoružanju.
Na ovo povlačenje Rusi su reagirali tako što su zatražili moratorij na postavljanje ovih projektila u Poljsku i u Baltičke zemlje. Prva reakcija bila je diplomatska. Samo je francuski predsjednik Emmanuel Macron to i „čuo“ te se sastao sa Putinom [5], zahtijevajući od „Zapada“ da se otvore diplomatski kanali i započnu pregovori. Naravno, ne trebamo biti naivni, ni Macron to nije učinio jer je naročito dobar i pozitivan lik, nego jer je zastupao svoje interese. Koji su njegovi interesi? U prvom redu, stvaranje vojske EU, što se do sada pokazalo jalovom rabotom i nemogućom misijom. Međutim, nakon što je je Velika Britanija, jedina sila koja pored Francuske ima spremnu vojnu silu, napustila EU, Francuzi su vidjeli svoju priliku da povećaju svoj ugled i da pojačaju svoj utjecaj.
Naravno, ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je SSSR pod okriljem Varšavskog pakta bio imperijalistička sila. Po raspadu SSSR-a NATO je, u trenutku ruske slabosti, ubrzo nastavio sa agresivnom politikom širenja na Istok, a to je ujedno značilo i širenje EU. Nije moguće sagledati širenje i stvaranje EU bez ove historijski važne činjenice. Europa je drugim riječima bila (i ostala) protektorat SAD-a. Ovo širenje NATO-a bilo je kršenje ne slova, nego duha sporazuma kojeg su u Moskvi 1990. potpisali ministri vanjskih poslova tada dviju Njemački, SAD-a, SSSR-a, Velike Britanije i Francuske, u kojem je jasno rečeno da se u tadašnju Istočnu Njemačku nakon ujedinjenja Njemačke neće postavljati projektili i oružje masovnog uništenja niti će se slati ne-njemačke NATO trupe.
Stoga, ni Putinovo maslo kako se u narodu kaže nije za ramazana. Putinova politika u velikoj mjeri se sastoji u širenju i uspostavljanju ruske sile i „carstva“ u ruskom susjedstvu nakon ovog poraza i nepoštivanja duha sporazuma iz 1990-ih. Putin dakle ima svoje interese i uvelike je proširio svoju sferu utjecaja, posebice od intervencija u Siriji. Sirija je još jedan od ratova nastalih nakon prave pobune naroda protiv Assadovog režima, u koji su SAD, čiji je interes bio svrgavanje Assada uletjeli te su kroz svoje regionalne proxije i sponzoriranje islamističkih snaga koje su dovele do stvaranja ISIS-a direktno odgovorni za ono što je uslijedilo. Putin je uletio kao obrana Assadovog režima.
Na planu unutarnje politike, Putin je promijenio Ustav prema kojemu sada može biti doživotni predsjednik, čime je Rusija de iure postala diktatorski sistem. Također, poznato je da Rusija pod Putinom uvelike održava svoj utjecaj u bivšem Sovjetskom Savezu (Gruzija, Armenija…) te da su u većini republika pod ruskim utjecajem na vlasti Putinu bliski ljudi, a posljednja u nizu intervencija desila se ovog januara u Kazahstanu, kada je predsjednik ove države odriješio ruke vojsci da puca na prosvjednike [6]. Među vojnim snagama našle su se i ruske.
Da budemo jasni, ne podržavamo ni Putina ni Asada niti njihova istrebljenja i progone opozicije i ljevičara. Premda na Zapadu metode nisu tako očite, ne znači da se isto ne događa i pod okriljem "demokracija". Naprotiv, zapadni sistemi su osmišljeni tako da je dolazak na vlast bilo kakvoj realnoj lijevoj opciji gotovo pa onemogućen.
Drugim riječima, nema zabune i nema u ovoj priči nevinih, osim nevinog naroda koji će ginuti u njihovim ratovima i za njihove interese, kao što to uvijek i biva.
Međutim, također treba smoći snage i reći da u ukrajinskoj krizi odgovornost za eskalaciju i sve što se prethodnih dana događalo u Ukrajini snose NATO snage i Sjedinjene Američke Države, koje su povlačenjem iz gore navedenog sporazuma u krizu uvukle i Rusiju i Europu, što i jeste bio njihov cilj. Bernie Sanders, bivši kandidat Demokratske stranke na predsjedničkim izborima u SAD-u, naizgled braneći svjetski mir, a u stvarnosti braneći interese američkog imperijalizma, izjavio je da je apsolutna krivica na ruskoj strani [7]. Naravno da nije. Bernie nije rekao istinu iako je, mora mu se priznati, fino upakovao svoju pro-američku poziciju. Sandersov sramotni tekst u kojem to piše čak su preveli i objavili na samoproklamiranoj ljevičarskoj platformi baziranoj u BiH „Riječ i djelo“, očigledno sasvim razvedeni od stvarnosti i ne razumijevajući da Sanders nije socijalista, nego socijalista u Demokratskoj stranci (razlika je nesvodiva). Pa da ponovimo: po pitanju vanjske politike sasvim je nevažno da li su na vlasti demokrate ili republikanci. Štoviše, mogli bismo biti pomalo ironični, te reći da su demokrate mnogo perfidniji baš zato jer se prodaju da su lijevo. Ekipi sa „Riječ i Djelo“: aferim. U ovom slučaju podržali ste CNN-ovsku propagandu, braneći američki imperijalizam.
Utrka u naoružanju - proračuni koji se izdvajaju za vojnu industriju iznose stotine milijardi godišnje - trgovina oružjem, proizvodnja i sve što ima veze sa industrijom ratovanja, nikada nisu prestali. Međutim, posljednjih nekoliko godina izdvajanja za vojne proračune porasla su do te mjere da ih je teško zapisivati u brojevima. Prostor imperijalističkog natjecanja više nije samo planet Zemlja, nego su se preselili i u svemir.
U isto to vrijeme, običnim radnim ljudima nametane su mjere štednje koje su uništile zdravstvene, obrazovne, sustave javnog prevoza, upravljanja otpadom i sve što ima prizvuk javnog i općeg dobra.
Vratimo li se dinamici pitanja vezanog za Ukrajinu, koja usput rečeno nije članica NATO saveza, a NATO uvijek smisli razloge zašto Ukrajina još ne može u članstvo, razumijete poantu - koriste ih za potkusurivanje sa Rusijom, vidjet ćemo ako ne iste, onda slične politike na djelu. Oni koji stradaju su ukrajinski i ruski narod. Naravno da je prije svega riječ o političkom problemu. Posred tog političkog problema reže jedan drugi: ekonomski kojem treba dodati probleme koji su se pogoršali uslijed krize izazvane pandemijom COVID-19 i rastućom inflacijom svuda.
Europa u velikim dijelom ovisi o ruskom plinu. Problem međutim nije samo u plinu, nego i u činjenici da je ruska kompanija EuroChem druga u monopolskom lancu nad fertilizatorima (prva je norveška Yara). Zašto su fertilizatori bitni? Zato jer se moderna agro-proizvodnja (od bilja do životinja), drugim riječima hrana koju jedemo, proizvodi uz pomoć amonij-nitrata koji se Haberovom formulom pretvara u hranu za biljke. Da bi se proizvela tona amonijum-nitrata potrebno je oko tisuću kubnih metara običnog prirodnog plina. Uslijed političke krize, cijena ruskog plina je poskupila te se u EU plin potreban poljoprivrednicima prodaje po cijeni i do 80% skupljoj nego onoj koju plaćaju ruski poljoprivrednici. Cijene plina za europske poljoprivrednike su do decembra prošle godine porasle za 549%, a fertilizatora 263 %.[8] Jasno vam je - EUropa time gubi i na tržištu hrane, a to je u periodu inflacije veoma loše, da ne kažemo katastrofalno.
Cijena plina za zemljoradnike je poskupila, a to posljedično znači da su europski poljoprivrednici kupovali manje plina, da su manje sadili i da će biti manje žetve. Ukratko, proizvodnja hrane u EU opast će i do 10% [9]. To će dakako dovesti do još veće inflacije u cijeni životnih namirnica, posebno žitarica.
Naravno, bogati Zapad će se jagmiti za svoj udio, jer neće proizvesti kao prethodno, što znači da će se na svjetskom tržištu naći još manje za one najsiromašnije i najgladnije. Kao i sa vakcinama. Najveću cijenu platit će oni koji su već najsiromašniji.
Upravo zbog gore navedenog, EU nije priželjkivala krizu, a posebno ne sukob sa Rusijom, u koju su je uvukle SAD.
Konačno, ovdje treba reći i to da se već godinama u Ukrajini pod pokroviteljstvom CIA-e održavaju treninzi za neo-naciste i razne neo-fašističke i desničarske skupine [10], na obuku dolaze desničari iz raznih europskih zemalja (od Švedske do Bugarske), a onda europski mediji tobože iznenađeni nam javljaju da ovi neo-nacisti obučavaju i civile [11]. Hoću da kažem, stvaraju se milicije i novi Freikorpsi. Pitanje za sve nas - zbog čega? Kome će oni služiti, kada zatreba, a očigledno je da ih pripremaju za neku budućnost kada će im trebati?
Šta sve ovo znači za nas na Balkanu? Jasno je da smo periferija svijeta i da već sada inflacija za većinu postaje preveliki teret, koji običan radni svijet, a posebno naši penzioneri koji su naše zemlje gradili i izgradili, već itekako osjećaju. Ljudi će uskoro morati birati. Ili plaćati račune ili se kako tako prehraniti do kraja mjeseca.
Prije svega, prijeko je potrebno da se postave nužna pitanja o tzv. europeizaciji i šta to za nas znači. Iz lijeve perspektive, ne samo da je legitimno, nego je i nužno postaviti pitanje: zašto je ulazak u EU uslovljen ulaskom u NATO savez? Kakve veze EU ima sa NATO-m? Da li bi smo javno trebali raspravljati o tome? Mislim da je krajnje vrijeme, posebno uzimajući u obzir našu vlastitu revolucionarnu tradiciju i ono što je predstavljao Pokret nesvrstanih.
Zašto je ulazak u EU uslovljen pristupanjem u članstvo organizaciji koja je odgovorna za desetine miliona mrtvih diljem svijeta? Da li je u našem interesu da nam sutra mladost gine braneći američke interese diljem svijeta? Ili ruske interese sa druge strane?
Odgovor je jasan svima: nije. Jedina alternativa svemu ovome jeste gradnja ozbiljne ljevice koje danas u regiji nema.
Pogledajmo nedavni primjer Makedonije, koja je da bi potpisala sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU morala promijeniti i ime te pristupiti NATO-u. Makedonski narod je na referendumu odbio promjenu imena, ali je Parlament dvotrećinskom većinom - čitaj prebjezima - preglasao volju naroda, dokinuvši time samu ideju demokracije. Demokracija je izgleda ok samo kada služi određenim interesima, inače ništa. Niste glasali prema „našoj“ mjeri, e pa nema veze, jer vaš je glas nebitan. Ovo je bio jedan od najsimpotmatičnijih primjera toga kako izgleda demokracija po EU i NATO modelu. Iz istih tih razloga, EU odbija referendume te se pridruživanje većinom odvija ili se odvijalo tako da egzekutiva nacionalnih država potpisuje sporazume sa egzekutivom EU. To ne da nije demokracija i demokratska praksa, nego je u suprotnosti sa idejom moderne demokracije koja počiva na ideji da je narod suveren. Referendum je, drugim riječima, za EU birokrate prihvatljiv ako i samo ako je narod glasao onako kako su oni željeli i kako služi njihovim interesima.
Primjer koji nas je sve trebao naučiti tome bio je slavni i veoma važan momenat, 2015. i veliko i važno grčko OXI: dan kada je grčki narod odlučio oduprijeti se pritiscima Trojke (EU Komisija, EU Centralna Banka i Međunarodni Monetarni Fond), te su glasali da će radije u bankrot nego otplaćivati velikim dijelom nelegalne dugove. Tadašnji premijer Tsipras referendum je raspisao jer je bio uvjeren da će narod glasati onako kako je to EU željela. To se međutim nije desilo. Iako je grčki narod kasnije poražen, ne treba zaboraviti ovu slavnu historiju otpora koja je došla nakon decenija rada na ljevici, nekoliko generalnih štrajkova i jednog historijskog momenta.
Pogledamo li pak primjere protektorata Bosne i Hercegovine, Makedonije i Kosova, situacija izgleda upravo tako. U odsutnosti bilo kakve lijeve alternative, u društvima razorenim kriminalnim privatizacijama i pljačkama, u kojima vlada historijski revizionizam, neviđena demonizacija prošlosti i komunizma, u kojima su nacionalna i klasna pitanja nerazdvojiva, u nemogućnosti da se sami dogovorimo, svi naši politički problemi se eksternaliziraju čime akteri za rješavanje naših problema postaju NATO ili Rusija.
Vladajuće elite većinom upravo tako vide rješenje problema, u intervenciji stranih sila, u čekanju Godota koji ne dolazi, jer naravno da ove sile nemaju nikakav interes da se problemi riješe, budući da to služi, direktno, izvlačenju dobiti iz naših zemalja, izvlačenju šume, voda, otimačini, dužničkom ropstvu u kojem glavnu riječ vode njihove banke. Prisjetimo se da je za vrijeme protesta 2014. tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko zaprijetio da će na ulice Sarajeva poslati austrijske tenkove kako bi smirio situaciju. Naravno, nije se Inzko prepao za sigurnost građana Sarajeva, nego za profit austrijskih banaka.
Prijetnje i huškanje Bijele kuće, najavljivanje datuma rata, iskaz je demokracije u kojoj za takvo huškanje nitko neće biti pozvan na odgovornost. Mi u BiH to živimo već desetljećima. Stoga, uvjerenje liberala-nacionalista i dobrog dijela ljevice u regiji, da je put ka miru i progresu jednak putu ka NATO-u i EU nije ništa drugo nego abdikacija od elementarnih demokratskih principa, kapitulacija izvanjskoj dominaciji koja je oduvijek počivala i počiva na politici zavadi pa vladaj i ratno-huškačkom zboru i kao takvo to uvjerenje predstavlja iskaz manje-više totalne nemoći u odnosu na desetljeća nacionalističkih politika podjele i vladavine.
Pokušaj da se politike ljevice svedu isključivo i samo na pitanja o ekonomskim i socijalnim problemima i privatizacijama kapitulacija je ovih politika pred silama koje su nas dovele na prosjački štap i iselile stotine tisuća ljudi, i u ratu i u miru.
Ljevica jeste i mora biti ona politička opcija koja je jasna i glasna u borbi za demokraciju, protiv svih imperija i imperijalizama, a to znači protiv kapitalizma kao ekonomskog sustava dominacije nad ljudima i državama, protiv kapitalizma koji stvara odnose periferije i centra gdje jedni žive u izobilju, a drugi gladuju. Gdje jedni imaju vakcine, a drugi umiru, gdje jedni izvlače profit i uništavaju živote, a drugima koji kreću u potragu za boljim životom odgovaraju zidovima i metcima.
Protiv ratno-huškačke mašinerije možemo se oduprijeti samo zajedničkom borbom najprije sa svim narodima Balkana, a potom i drugima koji nas neće tretirati kao nezrelo dijete kojemu su potrebni mentori i tutori imperijalističke demokracije.
Ni NATO ni Rusija, ni srpska ni hrvatska, ni muslimanska - nego i srpska, i hrvatska i muslimanska i migrantska.
Samo to je dosljedna lijeva politika vrijedna tog imena!
Tijana Okić, Prometej.ba
[1] https://abcnews.go.com/International/wireStory/european-money-spawns-misery-migrants-libya-67995337
[3] https://www.bbc.co.uk/news/world-us-canada-49198565
[4] https://www.politico.eu/article/nato-donald-trump-defense-spending-give-due-europe-must-spend-more/
https://edition.cnn.com/2017/03/20/politics/nato-commitment-germany-reacts-trump/index.html
https://www.theguardian.com/world/2017/mar/18/trump-merkel-nato-germany-owe-money-tweet
[5] https://www.reuters.com/article/us-usa-russia-missiles-france-idUSKBN1Y21E4
[8] https://www.ft.com/content/a4439155-197b-4e63-baee-b4fa3229ac67
[9] https://www.ft.com/content/a4439155-197b-4e63-baee-b4fa3229ac67
[10] https://jacobinmag.com/2022/01/cia-neo-nazi-training-ukraine-russia-putin-biden-nato
[11] https://www.euronews.com/2022/02/13/ukraine-far-right-group-offers-training-to-civilians