Kad je Munchausenu istina najjače oružje...
(14.3.-20.3.2016) Dodik je rekao rečenicu od koje uistinu nema točnije: Karadžić je zaista odustao od svoje ljudskosti i žrtvovao i pogazio svoje dostojanstvo kako bi predvodio stvaranje Republike Srpske u krvi svojih dojučerašnjih sugrađana
Ponedjeljak 14.3. Novinari ometali skup mirovnog pokreta četnika
Skupina agresivnih sarajevskih terorista s kamerama i mikrofonima kodnog naziva N1 napala je jučer skup mirovnog pokreta ravnogorskih četnika u Višegradu. Prethodno su Ravnogorci uspjeli osujetiti terorističku ćeliju FTV da poremeti njihov „ručak mira i poštovanja“, kojime završava obilježavanje sedamdesetogodišnjice hapšenja balkanskog Mandele Draže Mihailovića. U junačkoj obrani od terorista grupe N1 izvjesni Boško Branac je uspio napadačima preoteti oružje – mikrofon – i izudarao ih po glavi, spriječivši tako zulum koji je N1 spremio mirovnom pokretu. Umjesto da policija RSa zaštiti skup ravnogorskih mirotvoraca, za koji je prethodno rekla kako nije prijetnja nikome, oni su čak priveli heroja Branca i novčano ga kaznili. U najavi skupa ravnogorski mirovnjaci su se pomirljivim tonom prisjetili „zlodela onih koji su se odrekli i Boga i svog srpskog naroda, svoje slave, predaka, istorije i običaja“, te oprostili trima tisućama Bošnjaka koje su u samoobrani ubijali i žive palili u Višegradu. Na kraju je u javnom saopćenju Ravnogorski četnički pokret čak poslao ispriku novinarima za doživljene neugodnosti, ali, naravno nisu se ispričali žrtvama koje su 1990ih morale stradati u junačkom obrambenom ratu u kojem je četnički pokret najzaslužniji za opstanak srpskog naroda. Ne, nisu ovi reci nekakav sarkazam ili stilska figura, nego, čini se, interpretacija događaja u Višegradu koja i dalje sasvim živahno egzistira u mozgovima jednog nemalog broja ljudi na Balkanu.
Utorak 15.3. O Avazu ili kako blam nikad ne dolazi sam
Nepravedno utamničenom lideru Saveza za bolju budućnost i osnivaču Avaza Fahrudinu Radončiću stiže sve više izraza podrške sa svih strana svijeta. S istoka i zapada, sa sjevera i juga, od britanskih komičara do teheranskih bazara, od Kurda do donora organa, skupilo se staro i mlado da podrži pravednika kojeg su u okviru montiranog procesa zasužnjile nepravedne bh. vlasti. Njihova podrška otišla je toliko daleko da su nakratko čak uzeli i tipična bosanskohercegovačka imena kako bi se solidarizirali s Radončićem i kako bi tupavi i nepismeni stanovnici BiH, koji nemaju pristup internetu, mogli razumjeti i usvojiti članak podrške Radončiću. „Je suis Dževad Aličić ako treba, samo da Fahro izađe na slobodu“, izjavio je Ricky Gervais u službenom posjetu Zenici. Evo, prije bih povjerovao u ovu gore interpretaciju onoga što je napravio Avaz, nego u njihovo sramotno „izvinjenje“ javnosti, u kojem su krivnju svalili na svog dopisnika Džonlića, kojeg zaista treba disciplinirati zbog nedostatka mašte za krivotvorenje i podcjenjivanja informiranosti bh. stanovništva: mogao se više potruditi da zavara čitatelje i npr. proguglati rostere treće bugarske ženske nogometne lige i odatle uzeti slike. Čudo pa nisu rekli da je Džonlić kontraobavještajac protubošnjačkih sila, mada, eto, natuknuli su kako „nije negirao da je bio pod pritiscima da podmetne lažnu anketu uredništvu u Sarajevu“. Pored Džonlića, krivac je pronađen i u „dugogodišnjoj hajci protiv“ Avaza. Zar im je trebalo da nakon jedne sramote propadnu još dublje s patetičnim saopćenjem koje završava s „Istina je najjače oružje, a mi se istine ne bojimo“ i tako pokažu baš potpuno odsustvo stida? Ali tako je to, blam nikad ne dolazi sam.
Srijeda 16.3. O Šešelju, magarcu i zecu
Ratni zločinac Vojislav Šešelj neće nazočiti izricanju presude Haškog tribunala, koji mu je omogućio da sve prati iz Srbije video-linkom. Šešelj je već obavijestio drugove radikale da obezbijede zalihe cuge i štagod za gricnut dok mu haške kadije budu izricale presudu, a psihološke pripreme – spaljivanje EU i NATO zastave pred beogradskim Višim sudom – Šešelj je već obavio. Ovo je prvi put da je Haški tribunal omogućio okrivljenom da ne prisustvuje izricanju presude. Jebiga, kako je krenulo, Šešelja će 31. ožujka još i osloboditi krivnje i isplatiti mu odštetu uz ispriku zbog vremena provedenog u zatvoru. Ali, nije to sve. Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić našao se uvrijeđenim zbog negodovanja hrvatskih političara zbog toga što Šešelj u Srbiji radi što god mu je volja. Dačić je najprije pojasnio kako Hrvati nisu u pravu, ali je Srbija ipak „za normaliziranje odnosa“. Pod „normaliziranjem odnosa“, da se razumjeti iz konteksta Dačićevih prispodoba, misli se da sve države regije valjda priznaju kako je velikosrpska politika 1990ih bila obrambene naravi i da bi se svi trebali ispričati Srbiji za 1990te. Na kraju Dačić kaže kako „u Hrvatskoj ima mnogo više Šešelja nego u Srbiji“. Rugao se magarac zecu da ima duge uši.
Četvrtak 17.3. Živimo odlično, samo to još ne osjećamo
SDA je našla za zgodno da na mjestu sukoba osmanske i bosanske vojske slavi pobjedu osmanske vojske. Općina Sanski Most sutradan organizira proslavu 101. godišnjice Galipoljske bitke u kojoj je turska vojska pobijedila snage tadašnje Antante. Kakvog pobogu smisla može imati jedna takva obljetnica? I to baš u Donjem Kamengradu, mjestu u kojem su turske vlasti podigle spomenik svojim borcima koji su poginuli osvajajući srednjovjekovni bosanski grad Kamengrad 1463. I to baš u režiji stranke čija nacionalna ideologija uključuje pozivanje na kontinuitet sa srednjovjekovnom bosanskom državom. I to baš u Sanskom Mostu, u kojem su baš turski investitori proveli pljačkašku privatizaciju poduzeća ŠIP Sana koje je nekoć zapošljavalo oko 1200 radnika. A dok lokalni aparatčici SDA slave bezumne obljetnice iz revidirane povijesti, njen predsjednik Bakir Izetbegović u dnevniku FTVa priča o silnom napretku BiH na europskom i reformskom putu po svim bitnim pokazateljima, po rastu proizvodnje, BDPa, broju zaposlenih, turista, izvoza… Jedina kvaka je, kaže Bakir, što taj napredak građani BiH još uvijek ne osjete u svakodnevnom životu. To je otprilike objašnjenje i filozofije Fadila Novalića koji je govorio o potrošnji građana BiH: Bosanci i Hercegovci, pa vi živite u pravom luksuzu, kako to bolan ne vidite i kako to bolan ne osjećate?
Petak 18.3. Sudbina izbjeglica u Erdoganovim rukama
Privodi se kraju bazarsko cjenkanje Turske i EU oko rješavanja problema izbjegličke krize. EU je uposlila Turke kao krajišnike, a zauzvrat će im dati bezvizni režim, ubrzani ulazak u EU i tri milijarde eura. EU političari se zabrinuli, jer je počeo padati limes na njenim granicama koji je sprečavao Europljane da vide bijedu i kaos koji rastu s onu stranu njihovog blagostanja. A to blagostanje svakog dana sve više kopni, pa bi jednog dana moglo doći i do situacije da izbjeglice prestanu dolaziti u Europu jer u njoj neće biti ništa bolje od država iz kojih dolaze. Istovremeno, Rusima se svidio način na koji se Turska cjenkala s EU, pa sad i oni kažu kako će propuštati izbjeglice preko srednje Azije u Skandinaviju i pribaltičke zemlje, ako izbjeglice krenu tom rutom. Zanimljivo je pratiti i zapadnoeuropske medije i njihovu šutnju prema postupcima Erdoganove vlade s kurdskom manjinom i opozicijskim medijima.
U kakve ruke je Europa gurnula sudbinu izbjeglica, lijepo ilustrira nedavno objavljeni popis izjava vladajućih turskih političara o ženama. Tako Erdogan, govoreći o djevojci koja je upucana u glavu, kaže: „Ona neka žena ili djevojka, ne znam ni ja šta je…“ A prethodno je izjavio i: „Ne vjerujem u jednakost spolova“. Ministar financija Simsekopet smatra: „Nezaposlenost je velika jer žene traže posao“. Dopunjava ga Erhan Ekmecki: „Kada djevojke idu u školu, muškarac ne može naći ženu da se oženi“. Veysel Eroglu, ministar šumarstva, o pitanju zapošljavanja žena kaže: „Zar kućanski poslovi nisu dovoljni?“ Gradonačelnik Ankare Gokcek o abortusu izjavljuje: „Zašto bi beba umrla ako je majka silovana? Majka treba umrijeti umjesto toga.“ Član parlamenta Ayhan Sefer smatra kako je „silovatelj neviniji od žrtve silovanja koja je imala abortus“. Dokraja će turski političari još i feminizam proglasiti krivcem za izbjegličku krizu.
Subota 19.3. Prije ćemo dočekati Godota, nego rezultate popisa stanovništva
I dalje se raspravlja oko objavljivanja rezultata popisa stanovništva. Koji je, podsjetimo, rađen već davne 2013. Tuceti stručnih timova se naprežu da usaglase stavove onih koji bi trebali jednostavno prebrojati koliko ljudi živi u BiH, ali nikako da se natele. Jerbo, svaka bi nacionalna stranka da njenog naroda bude više nego što ga ima. Republičkosrpski metodolozi bi željeli isključiti bošnjačke stanovnike RSa koji ne borave stalno u RSu, kako bi pokazali svijetu kako su uspješno etnički očistili svoj entitet. Bošnjački bi političari da Bošnjaka na papiru bude i više nego što ih ima, samo da mogu još glasnije pričati kako su većinski i temeljni narod s kontinuitetom od srednjeg vijeka i bogumila. Hrvatskim političarima i nije do rezultata popisa, jer će ti rezultati pokazati katastrofalan učinak njihove vladavine na stanje hrvatskog naroda u BiH. A ni jedni ni drugi ni treći se ne žure, jer valja smisliti kako potrošiti budžetska sredstva omogućena za rad statističara i popisivača stanovništva.
Izgledi su da bi se i rasprave oko donošenja državnog proračuna u Hrvatskoj mogle odužiti kao popis stanovništva u BiH. Nova kost razdora su sredstva Ureda bivšeg predsjednika Mesića, koja su smanjena za pola milijuna kuna. Kažem: opravdano smanjena. Ali ne i s opravdanim motivom i dosljedno: to bi smanjenje sredstava Mesićevog ureda trebalo pratiti i smanjenje nezasluženih privilegija svih drugih političara, uključujući i one koji su donijeli odluku o smanjenju sredstava Ureda bivšeg predsjednika. Ovako sve to ne naliči na mjere štednje i reforme nego na jeftini populističko-politički revanšizam. Tako su se velika reformska obećanja Mosta svela na smanjenje Mesićevog budžeta. Tresla se brda, rodili se džeparoši koji žicaju siću od bivšeg predsjednika.
Nedjelja 20.3. Karadžić za buduće generacije
Bh. javnost očekuje završnicu popularne telenovele „Suđenje Karadžiću“. Zadnja epizoda bi trebala biti emitirana 24.3. u Haagu. Čudim se samo što i Karadžića u međuvremenu nisu pustili da zajedno sa Šešeljem uz pivo i pečenku gleda izricanje presude preko video-linka. I dok Karadžić odbrojava sate do presude u Haagu, njegov nasljednik na mjestu predsjednika Republike Srpske Milorad Dodik na Palama otvara studentski dom „Radovan Karadžić“. Kaže Dodik pritom da poštuje Karadžića zato što „je žrtvovao svoj lični dignitet, i dignitet svoje porodice, da bi opstao na ideji koja se zove Republika Srpska“. Uistinu, nema točnije rečenice: Karadžić je zaista odustao od svoje ljudskosti i žrtvovao i pogazio svoje dostojanstvo kako bi predvodio stvaranje Republike Srpske u krvi svojih dojučerašnjih sugrađana. Zamislite, sa studentskim domom koji nosi ovakvo ime paljanski će studenti moći u žargonu govoriti kako „žive u Karadžiću“. A u stvarnosti, ovaj i ovakav studentski dom je otvoren kako bi Karadžić živio u njima, mladima, budućim generacijama, od kojih se nadamo da će nam donijeti sretniju budućnost od ovoga kroz što danas životarimo. „Uzdvavlje za bolje sutva“, nazdravit će Šešelj nakon što u pauzi završetka procesa Karadžiću pogleda kratke vijesti o Dodiku kako reže crvenu vrpcu na ulazu doma na Palama.
Prometej.ba/M.O.