Ljevičari, liberali i 'abortulje', došla je sloboda – nema više mrdanja!
(7.11.-13.11.2016) Rijetke su obitelji u državi koje se nisu susrele s tim da im je netko blizak išao pod nož, a samim tim, bojim se većinom, upoznale s doktorskim tarifama
Ponedjeljak, 7.11. Ekstremistička stvarnost
„Strašno je da ovdje ima toliko talentovanih i vrijednih ljudi, vrhunskih sportista i umjetnika, a da smo mi ipak uspjeli da zaratimo sa sopstvenom braćom, da smo uz sve te naše divne talente ostali nekako zaostali čim smo mogli da se krvavo pobijemo na kraju 20. veka. Slovaci i Česi su se uspjeli dogovoriti. Kod njih je došao trenutak kad su počeli loše misliti jedni o drugima i uprkos toj negativnoj emociji, nisu se potukli već u dogovoru razišli. A šta su naši uradili, svi narodi na prostoru bivše Jugoslavije… zamrzili braću… i krenuli jedni na druge. Pa nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, nazovi heroji koji su završili u Hagu, zapravo kriminalci (…) Bitange, eto šta su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije mogla da se spasi divna Jugoslavija. Nije važno ko je više stradao, čije su žrtve najbrojnije, jer nismo smjeli da dozvolimo da jedan pošten i častan čovjek izgubi život u Jugoslaviji. Nepravedno oduzet život je svemirska katastrofa. Nismo mogli da se civilizacijski nosimo sa istorijskim trenutkom.“
Ovo gore su riječi koje je proslavljeni glumac i kazališni umjetnik Rade Šerbedžija dao u intervjuu jednom srbijanskom mediju za vrijeme predstavljanja i potpisivanja svojih knjiga na Beogradskom sajmu knjiga. Kako se može vidjeti iz priloženoga, nigdje nije spomenuta nacionalnost ovih bitangi i kriminalaca koji nas zavadiše, ali izgleda da su se pojedini predstavnici hrvatskih branitelja kao i samo resorno ministarstvo u tome itekako prepoznali pa su se pisala priopćenja u ime obrane branitelja od jugonostalgičara Rade. Tako se u proglasu koji u ime jedne udruge hrvatskih branitelja potpisuje izvjesni Mladen Pavković sugerira Šerbedžiji kako on, zajedno sa svojim kazalištem, nije više dobrodošao na ljetovanje na Brijune. Možda su jadni mislili da nitko ne zna i ne mari za činjenicu da je rat mnogima omogućio da preko noći postanu tajkuni i profitiraju na krvi onih nevinih i poštenih branitelja koje su, zaslijepljene lažnim idealima, slali kao ovce na klanje pa se sad okomili na Radu, iako cijeli pošten i racionalan svijet dijeli isto mišljenje kao i Rade, samo se boji to javno iznijeti zbog upravo takvih branitelja koji su privatizirali i rat i domovinu i mišljenje. Sama njihova reakcija po tko zna koji put potvrđuje istinitost riječi Viktora Ivančića kako je „jedina istina o Domovinskom ratu [ta] da o njemu ne smijete govoriti istinito. Kažete li nešto loše o Domovinskom ratu, loše vam se piše. Fundamentalizam se ogleda u tome što se doslovno vjeruje u mitove koji stvaraju državu i državnost, bilo da je riječ o »od stoljeća sedmog«, krvavim ratovima ili kolekciji neprijatelja, koju uvijek morate imati spremnu. Imamo ekstremističku stvarnost, a nekoga tko pokušava propitivati tu stvarnost, progutat će ekstremizam.“
Utorak, 8.11. Tajne broja Pi
S brojem Pi (π) prvi put sam se susreo u šestom razredu osnovne škole. Ne na satu matematike, nego povodom računanja koliko vode može stati u našu netom izgrađenu čatrnju oblika valjka. Jedan od seoskih majstora rekao je da se taj broj zove i Ludolfov broj i da je on jednak 3.14, te da je zapremina čatrnje jednaka poluprečniku baze (ili ploče) čatrnje pomnoženog s njim samim i sa Ludolfovim brojem i dubinom čatrnje. Tako smo zgodno množeći brojeve prstom po prašini izračunali da čatrnja može primiti oko 52 kubika vode (čak!).
Naredne godine, u sedmom razredu, došlo je na red da se na matematici rade opseg i površina kružnice, pa sam tada prvi put naučio da broj Pi nije jednak 3.14, kako je majstor rekao (naravno, ne možemo mu zbog toga zamjeriti ni sekunde), nego da je to broj koji se definira kao omjer duljine kružnice i njezinog prečnika, da ima beskonačan decimalni zapis i da je 3.14 samo njegova približna vrijednost, zaokruženo na dvije decimale. Uzmemo li prvih 10 decimala imamo 3.1415926535, i tako dalje. Što više decimala uzmemo, jasno, to će računi u kojima se uključuje Pi biti precizniji.
I nije to nikakva bogzna matematika i trebalo bi da su takve stvarčice jasne svakome tko je završio osnovnu školu. (Naravno, o broju Pi bi se iz raznih uglova moglo pričati danima, ali to već nije za opću praksu.) Međutim, ima i onih koji su nastavnici, i to ne nastavnici bilo gdje nego u gimnaziji, i to ne predaju bilo šta nego fiziku, koji se nisu podigli s razine majstora za čatrnje s početka priče. Tako saznajem za jednu tragikomičnu situaciju koja se ovih dana dogodila u jednoj gimnaziji u južnijim dijelovima naše zemlje. Na kontrolnom radu iz fizike učenicima koji su (koristeći digitrone) u računu pisali da je Pi=3.14 zadatak je priznat, a onima koji su koristili Pi ukucavajući ga kao takvog u digitron (koji kalkulira s više decimala) zadatak nije priznat i ocijenjen je kao netočan jer se eto nije podudario s rješenjem koje je profesorica dobila ukucavajući sama 3.14.
Tko nam sve radi u prosvjeti i obrazovanju, djeca još i dobra izlaze iz škola.
Srijeda, 9.11. Stigla sloboda, nema više mrdanja
Pobjeda Donalda Trumpa u utrci za 45. po redu predsjednika SAD-a samo je još jedan u nizu pokazatelja da je nešto trulo u državi zapadnoj. Trulo je prije svega kod političkih centra i ljevice koji su koegzistirajući u nebeskim sferama sa svojim medijima izgubili svaki dodir s bazom i tako od jednog do drugog izbornog ciklusa ne uspijevaju artikulirati i otjeloviti njena mišljenja, probleme i zahtjeve. A i kada dobiju izbore, olako (pogotovo ljevica) zanemari svoja uvjerenja i radi za dobrobit uglavnom manje interesne grupacije. Iako je svima malo upućenijima bilo jasno da se po čitavom Zapadu bude antisistemski pokreti, Demokratska stranka to nije prepoznala i za predsjedničkog kandidata nominirala ljevici bližeg antiestablišment političara Bernija Sandersa, nego članicu elite Hillary Clinton, a tim potezom omogućila je da na čelo države dođe antiestablišment orijentirani Donald Trump, ali u ovom slučaju predstavnik elite i krupnog kapitala koji je između ostalog najavio i ukidanje poreza za bogate, a ne borbu za socijalnu jednakost kao Sanders. Svojim nedjelovanjem, pogrešnim tumačenjem stvarnosti i gubitkom kontakta s bazičnim fluktuacijama misli, politički predstavnici ljevice i centra omogućuju raznim desnim populističkim pokretima i pojedincima da dođu na vlast a koji tako testiraju i trasiraju put za možebitni dolazak ekstremne (često eufemizam za fašističke) desnice na vlast diljem zapadnog svijeta. Naime, svakom novom pobjedom likova kao što su Trump, Marine Le Pen i sl. takvi elementi dobivaju jedan novi stimulans hrabrosti za javno objelodanjivanje svojih mračnih poimanja i prikupljanje istomišljenika.
Jedan od takvih je i mladić iz našeg sokaka, mlađi brat Nine Raspudića i hercegovačke gore list Marijan Knezović koji na svojom facebook profilu napisa sljedeće: „Svijet se okreće desno. Kroz par godina će do kraja odzvoniti lijevo liberalnoj tiraniji, socijalizmu, ubijanju djece, političkoj korektnosti i uskraćivanju sloboda. Ljevičari, Soroševci, medijski lažovi, liberali, teroristi, Saudijci i abortulje na aparatima. Nema labavo, go Republicans.“ Iskreno, uopće ne sumnjam da mu se ova riječ „uskraćivanju“ potkrala. Ali nije to jedino što upada u oči iz ove samo dvije-tri rečenice. U isti kontekst ambiciozni mladi tumač političkih kretanja i redovni gost HRT-a stavlja ljevičare, liberale i teroriste, a žene koje su često i prisiljene da izvrše abortus pogrdno naziva abortuljama. Ako ljevicu i centar ne pročisti trenutna kriza u kojoj se nalaze, mogli bismo uskoro živjeti u vremenu u kojem vlast i njeni apologeti ne mare ni za ono malo političke korektnosti (vidimo da žive za dan kad će joj odzvoniti) i uljudbe pa će se na prozivke da su rasisti i fašisti čak ponositi, umjesto iz političke korektnosti pravdati kao do sada.
Četvrtak, 10.11. Uloga naroda srpskog u pobjedi Donalda Trumpa na izborima
Niz nebuloza se mogao pročitati u srbijanskim medijima nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u. Među luđim špekulacijama je ona o tome kako će Donald Trump vratiti Srbiji Kosovo: „Tramp nam može vratiti i Kosovo“, „Rama i Tači ucveljeni zbog poraza Hilari“, „Panika i strah na Kosovu i u Albaniji! Plaše se da će Tramp vratiti Kosovo Srbiji!“, samo su neki od naslova u nekim od najtiražnijih novina. No, osim što je proslavljen povratak Kosova Srbiji - iako nije mudro tako naglo postavljati ražanj, a Kosovo još u šumi – nekim medijima su porasli apetiti, pa su pisali o tome kako pobjeda Trumpa stvara pretpostavke za - stvaranje Velike Srbije. Dobro ste pročitali. „Trampov savetnik: Republiku Srpsku treba pripojiti Srbiji“, „Hrvatska u neviđenoj panici od novog predsednika SAD: Tramp i Putin dele Evropu i prave Veliku Srbiju!“, samo su neki od naslova. No, nisu ovi naslovi zadnja točka ovog cirkusa. Tu su i komentari vrhunskih, a ipak nepriznatih i nepoznatih geopolitičkih stručnjaka iz hrabrih ultrakonzervativnih pokreta otpora protiv Zapada. Koji poručuju: „Tramp Srbine, Srbija je spremna da uđe u tvoj NATO“. Vrhunac svih nebuloza ipak predstavlja priča kako je „srpska dijaspora odlučila izbore u SAD: Srbi doneli pobedu Trampu?!“ Naime, kaže Blic, „verovali ili ne, bitnu ulogu odigrali su Srbi, tačnije srpska dijaspora u Ohaju, Indijani i Mičigenu, gde su svojim glasovima značajno doprineli porazu Hilari Klinton, i to baš u mestima gde je ona unapred bila proglašena za pobednika! Mnogi svetski i srpski analitičari poraz Klintonove u Ohaju, Indijani i Mičigenu vide kao ključni razlog za njen debakl.“ Iako u SAD ima svega 160.000 Srba među više od 300 milijuna stanovnika, srbijanski mediji – i ne samo oni – uvjereni su kako je srpska dijaspora u SAD-u donijela pobjedu Trumpu. Jer, „ono što upada u oči je činjenica da se razlika u broju osvojenih glasova u Ohaju, Indijani i Mičigenu poklapa sa brojem Srba u tim državama.“ Preostaje samo da vidimo šta će biti Trumpovi prvi potezi u predsjedničkom mandatu: pomjeranje linije Karlovac-Virovitica-Karlobag prema Zapadu ili zahvala srpskoj dijaspori u SAD-u koja ga je učinila predsjednikom.
Sedam dana u retrovizoru
Ovo je 38. kronika tjednih događanja koju pišemo na portalu. Sve se nalaze u rubrici
Petak, 11.11. Doktorske tarife
Svima je dobro znana javna tajna da (usudit ću se reći) veći dio medicinskog osoblja u javnim zdravstvenim ustanovama širom BiH uzima mito. I ne samo to, nego je često potrebno povući i kakve političke veze da bi se udobrovoljilo doktora (isto važi i za doktorice, u tome su rodno jednakopravni) da kvalitetno odradi posao, posebice ako se radi o potrebi kakvog operativnog zahvata. I ne radi se tu o nekim tek simboličnim iznosima mita. Rijetke su obitelji u državi koje se nisu susrele s tim da im je netko blizak išao pod nož, a samim tim, bojim se većinom, upoznale s doktorskim tarifama. Da, tarifama jer ih ima više, barem je takvo iskustvo koje su prošle i neke meni bliske osobe. Naime, prvo je potrebno dati nešto omanju svotu da bi doktor s lica uopće skinuo šutljivu i mrzovoljnu facu i zabrinutu rodbinu upoznao o ozbiljnosti situacije u kojoj se pacijent nalazi. Nakon toga, ukoliko se ide na operativni zahvat, slijedi nešto pozamašnija tarifa jer jedino tako možeš biti siguran da će posao koliko toliko biti obavljen kvalitetno. I naposljetku ide ona završna postoperativna tarifa da bi se udobrovoljilo doktora da dostojno brine o pacijentu do dobivanja otpusnog pisma. Sveukupno, te tarife znaju doseći i jednu dobru plaću školskog nastavnika, a često su praćene i poklonima u naturi. Dokle zna ići izopačenost pojedinih doktora najbolji su svjedok osobe teško oboljele od karcinoma i koje su i same svjesne da broje svoje posljednje ovozemaljske dane, ali ipak doktorski džep trpi da u njega kao naknada za jedan pregled uđe koja crvenka, simbolike radi.
Više od ovih činjenica brine me gromoglasna šutnja javnosti, političara i institucija koje bi ovome trebale voditi brigu. Nije valjda da tužilaštvo i sudstvo nisu upoznati s nečim što znaju i stanovnici najzabitijeg sela u državi. Kada malo bolje razmislim o uzrocima svega, dođem do zaključka da ovakvo stanje itekako odgovara i političarima i mitu sklonim doktorima, a budući da su institucije koje bi trebale voditi brigu o pravdi i zakonu velikim dijelom pod političkim patronatom, one nemaju hrabrosti uhvatiti se u koštac s ovim problemom. Kako to da odgovara političarima? Već sam gore spomenuo potrebu potezanja veza. Na taj način političari kupuju doživotnu zahvalnost onih kojima su „pomogli“ pa u toj sprezi političari-doktori jedini gubitnici smo mi obični smrtnici. Ali od svih šutnja, naša me najviše brine. Jednim dijelom se šuti zbog straha da se neće imati povoljan tretman ako se o tome javno govorilo, a jednim dijelom su građani toliko naviknuti na korupciju u zdravstvu da je uzimaju zdravo za gotovo, pojedinci čak i pravdaju jer nam doktori velikodušno pomažu, a ne rade posao za koji su plaćeni pa ih se treba malo nagraditi. Čemu onda plaćamo zdravstveno osiguranje?
Nađe se tu i poneki odvažniji glas kao što je onaj novinarke portala dnevno.ba Sadine Perva koja je ovih dana u jednom više emotivnom nego kvalitetnom tekstu ipak progovorila o ovoj problematici pa je uz pohvale za hrabrost pokupila i par prijetnji poput one „Doćeš nekad u naše ruke i šta ćeš onda? (…) Previše se ne priča. Neke stvari progutaj i ostavi u prošlosti.“ To je i bio povod za ovaj moj retrovizorski osvrt. Pitam se zašto šute svi oni pošteni liječnici (kojih također ima). Zašto svojom šutnjom doprinose tome da se ljudi opravdano hineći smiju dok mladi diplomanti medicinskih fakulteta na promociji diploma čitaju Hipokratovu zakletvu?
Subota, 12.11. Zabranjeno maskiranje na javnim mjestima! Ili ipak ne
Vijest da je neka osoba kažnjena jer je odbila otkriti identitet licima koja su nad njom vršila legitimaciju sama po sebi ne bi trebala nikoga tangirati. Zdravorazumski se nameće da se policiji u slučaju potrebe otkrije identitet dajući na uvid osobne dokumente uz pomoć kojih će se izvršiti usporedba slike sa dokumenta i izgleda lica i time utvrditi identitet, i u tome nema ništa sporno. Ali ako ta osoba na sebi bude imala navučen nikab, eto lokalnim i svjetskim medijima ekskluzivnog materijala. Tako je kod nekih dežurnih branitelja ženskih i vjerskih prava i sloboda strasti uzburkala vijest da je u talijanskom gradiću Pordenone sudac s 30.000€ kaznio ženu obučenu u nikab jer je policiji odbila pokazati lice i identificirati se. Proglašena je krivom i za narušavanje zakona koji vrijedi još od 1975. godine prema kojem je ljudima na javnom mjestu zabranjeno nošenje bilo kakvih predmeta koji sprječavaju prepoznavanje lica.
Zar nije najveća degradacija žene kao ljudskog entiteta da bude svedena na ništa drugo doli objekt muške požude koji se od pogleda drugih muškaraca mora skrivati maskirnom odjećom, pa čak i lice jer ju je patrijarhalno društvo u kojem je odrasla ili koje ju plaća uvjerilo da je i ono intimni dio tijela dostupan pogledima samo jednog muškarca. Mislim da bi bilo dobro da svi, prije nego se uhvate priče o vjerskim pravima i slobodama, pročitaju što o ovoj temi kaže Ahmad Mansour. Prijevod jednog njegovog intervjua može se pročitati i na našem portalu (ovdje) u kojem između ostalog poručuje: „Ono što mi mnogo smeta je kulturni relativizam onih koji vjeruju da s pravom kritiziraju strukture Crkve, desničarski ekstremizam, AfD („Alternativa za Njemačku“, op.prev.) i tematiziraju pri tom njihove problematične stavove o ljudima i pravima žena, a kada se radi o muslimanima tabuiziraju probleme pod motom „tolerancije“. To nije nikakva tolerancija, nego prije jedna vrsta rasizma.
(…) Burka nije simbol vjerskih sloboda, kao što to tvrdi kancelarka Angela Merkel, i ona ne pripada raznolikosti društva. Ona nije ništa drugo nego jedan opresivni mehanizam protiv žena. Sramota je da se burka trpi na europskim ulicama. Ona bi se morala svakako zabraniti, jer je jednako neprijateljski prema ženama trpjeti burku.
(…) Za mene je oboje [nikab i burka] znak podčinjavanja žene. Kada osobu koja stoji preda mnom ne mogu percipirati kao individuum, kada ne mogu vidjeti lice te osobe, takvo nešto se ne smije tolerirati.“
Nedjelja, 13.11. Ivan Misterija Svijeta Razotkrivač
Znali smo da će nastup Ivana Pernara, političara iz Hrvatske i saborskog zastupnika Živog zida, u emisiji Nedjeljom u 2 HRT-a po nečemu biti spektakularan. Očekivali smo dosta teorija zavjere, masona i novog svjetskog poretka, ali je osebujni Pernar odlučio izvesti još bolju predstavu za javnost. U petnaestoj minuti emisije (koja inače traje 60 minuta) Pernar je ničim izazvan napustio emisiju jer mu voditelj navodno ne da govoriti „o zločinima Izraelaca nad Palestincima“ (o čemu je zapojao odgovarajući na pitanje zašto treba ukinuti pretplatu za HRT). Za profil prosječnog balkanskog masoni-i-židovi-upravljaju-svijetom mudraca i antisemita, savršeno izvedena predstava: Pernar je „dokazao“ da oni upravljaju svime pa i medijima kao što je HRT i da kao što vidite ni njemu ne dozvoljavaju da priča o tome šta čifuti po svijetu rade. Naravno, to mu je donijelo ovacije antiestablišmentovaca i stručnjaka za jevrejsko pitanje diljem bivše domovine, pa tako između ostalih bh. portal Klix.ba dodvoravajući se svojoj publici izlazi s naslovom Ivan Pernar napustio NU2: Stanković mi nije dao govoriti o zločinima Izraelaca nad Palestincima.
Pernarovu pojavu najsočnije do sada je opisao Boris Dežulović: „Wikipedijskim obrazovanjem i fejsbučkom elokvencijom, s tri, najviše četiri općenite, populističke rečenice o krvožednoj Americi, naftožednom NATO-u i Rusiji kao političkom disneylandu - što ih je, umjesto niz vjetar, ispišao u saborski mikrofon - Pernar je preko noći postao maskota regionalne hipsterske lijevodesnice...“
Prometej.ba/Mato Šarčević, Franjo Šarčević, Marijan Oršolić