Sljedeći 8. mart ne kupujte cvijeće
Sada kada smo dovoljno odmakli od tog dana borbe koji se silom pokušava prikazati kao melodramatična proslava ženskosti, bilo bi šteta ne iskoristiti ožujak na zalasku kao priliku da još jednom spomenemo položaj žena danas

Svake godine sa strepnjom iščekujem Osmi mart. Redovito mi se u prosjeku 72 sata povraća od statusa o Ženama-Majkama-Kraljicama i tome kako su žene stvorene da bi ih se voljelo, ne razumjelo. Sada kada smo dovoljno odmakli od tog dana borbe koji se silom pokušava prikazati kao melodramatična proslava ženskosti, bilo bi šteta ne iskoristiti ožujak na zalasku kao priliku da još jednom spomenemo položaj žena danas i neravnopravnost koja nastavlja biti tvrdokorna mrlja na bilo kakvom pokušaju društvenog napretka.
Ne želim pisati o nasilju nad ženama. Ta je tema, srećom, sve prisutnija u javnom diskursu, pa i sama sam ju
Ovo je tek kratki uvod u neke od istaknutijih.
1 Dvostruki standardi
Podjela između djevojčica i dječaka započinje vrlo rano sa svjesnim ili nesvjesnim razlikama u očekivanjima koje imamo od sinova i kćeri. Na primjer, njih učimo da ne plaču jer je to rezervirano za djevojčice, dok su one te od kojih zahtjevamo više samokontrole i pristojnosti. Kako odrastaju, djevojke se ne susreću samo s dvostrukim standardima, već i očekivanjima koja su kontradiktorna koliko i bezumna. Nemoj biti predebela ni premršava, nemoj biti frigidna, ali ni kurva, nemoj se zapustiti, no pazi dapostaneš tašta, nemoj biti preglasna, ali ni dosadna. Pjesma Rekli su, budi dama Camille Rainville govori upravo otom vrtlogu šizofrenih zahtjeva i vatrenih obruča koje moraju preskakati. Što god činile, žene ne mogu pobijediti. Ne zaista: kako na privatnom polju, tako ni na poslovnom. Na kraju krajeva, zašto je još uvijek toliko malo žena na vodećim položajima? Razlog ne leži u njihovim (ne)sposobnostima, nego u činjenici da igraju igru koja je namještena. Uza sve ostale prepreke koje moraju zaobići u okruženju koje nije ni njihovo ni za njih, zamjerat će im se i uzimati kao nedostatak budu li se ponašale u skladu s rodnim stereotipima, kao i ne budu li: “Ako pokažu samouvjerenost, veća je vjerojatnost da će ih se doživjeti kao kučke koje vole zapovijedati. Ako nastoje voditi konsenzusom, veća je vjerojatnost da će biti označene kao slabe i bez kvaliteta koje čine vođu.”
2 Emocionalni rad
Žene su gotovo isključivo te koje obavljaju neplaćene i nevidljive poslove. Jedan od njih o kojem se donedavno najmanje govorilo je emocionalni rad. Suština emocionalnog rada je stavljanje osjećaja i želja drugih ispred vlastitih, odnosno, upravljanje osjećajima kako bi se održavale veze. Radi se, primjerice, o tješenju djeteta jer se otac ne želi ili ne umije nositi sa situacijom, smirivanju tenzija, podupiranju partnera koji prolazi stresno razdoblje na poslu, posjećivanju njegovog člana obitelji u bolnici jer on ne stigne ili ga previše uznemiruje, itd. Radi se o psihički iscrpljujućem poslu koji nikada ne prestaje, no koji se i najviše
3 Mentalno opterećenje
Usko povezano s emocionalnim radom je i mentalno opterećenje: kognitivni zadaci i planiranje potrebni za vođenje kućanstva. I ovdje se radi o nevidljivom radu. Čak i ako žena ima partnera koji će otići u trgovinu, skuhati ručak ili odvesti dijete pedijatru, ona je još uvijek gotovo bez iznimke ta koja nadzire i planira sve. Nije dovoljno otići u trgovinu ili skuhati obrok, netko mora osmisliti obroke za cijeli tjedan i pripremiti spisak za kupovinu (koliko smo se puta samo nasmijali haha na šašave supruge koji ne znaju kako izgleda brokula ili kupe pogrešno makar su imali pripremljenu listu). Nije dovoljno odvesti dijete pedijatru, netko mora biti taj koji osluškuje simptome, procjenjuje ozbiljnost, zove i ugovara pregled, pamti vrijeme i dozu lijeka (kao i kilažu djeteta), daje lijek djetetu.
4 Kućanski poslovi
Iako vidljiviji od prijašnja dva, i ovdje se radi o tipično ženskim poslovima čija se vrijednost podcjenjuje. Prema izvješću Europskog instituta za ravnopravnost spolova, od tri najčešća oblika neplaćenih poslova, najizrazitija neravnopravnost vidljiva je baš kod obavljanja kućanskih zadataka (druga dva su briga za djecu i dugoročna briga za starije i osobe s invaliditetom). Tako se još uvijek kućanskim poslovima i kuhanjem svakodnevno bavi 78% žena i tek 32% muškaraca. Ono što posebno razjaruje je to što bi zapravo trebalo biti relativno jednostavno ukazati na nepravednost u ovom slučaju, s obzirom da se radi jednostavnoj matematici. Na stranu to da bi svaka zdrava odrasla osoba morala moći brinuti se o sebi i svom domu. Zamislite da plaćate nekome da vam redovito čisti i kuha: iznos koji biste izdvajali ne bi bio malen. Sada promislite koliko ima smisla očekivati od jedne osobe da radi to isto, sama, bez naknade - dok i sama svakodnevno odlazi na posao i/ili se brine o odgoju djece.
5 Svijet je podešen prema muškim postavkama, žene tu samo obitavaju
Davno je Simone de Beauvoir u svojoj kultnoj knjizi Drugi spol napisala: “Predstava svijeta kao samog svijeta je djelo muškaraca. Oni ga opisuju s vlastita gledišta koje miješaju s apsolutnom istinom.” Vjerojatno koliko društveno sjećanje seže, životi i iskustva muškaraca uzimaju kao sveopći primjeri ljudskog iskustva.Nebrojeno je mnogo primjera iz svakodnevnog života koji vam možda nikada ne bi ni pali na pamet. No, jednom kad vam se na njih ukaže i kada obratite pozornost, počet ćete ih primjećivati svuda oko sebe. Caroline Criado Perez potrošila je tristotinjak stranica svoje knjige
6 Predrasude u zdravstvenoj skrbi
Za kraj spomenimo i
Sad već davne 2009. godine radila sam na zamjeni u Osnovnoj školi Kumrovec. Tog Dana žena ispričao nam je stariji kolega kako su nekad, za vrijeme Jugoslavije, na taj dan poklanjali ruže svim zaposlenicama škole te kako su prilagođavali rasporede i pokrivali njihove sate da bi one imale slobodan dan. Tada mi je to zvučalo simpatično. Danas znam bolje. Čak i kad ne dolazi sa zlim namjerama, svi ti buketi i posebni ustupci samo su dimna zavjesa - u najboljem slučaju isprazna gesta, u najgorem pokušaj da nas se pacifizira i gaslajta.
Da raščistimo odmah: ne umišljam si da govorim u ime svih žena i ne govorim da ne žele/želimo cvijeće. Ono što ne želimo jest poseban tretman. Ni inače, a ponajmanje 24 sata u godini. Nemojte nam pričuvati djecu ni osloboditi nas kuhanja jer je naš dan. Ono što želimo i trebamo jest da nas se tretira kao odrasle i jednakovrijedne osobe. Ono što želimo je pravo da same odlučujemo o sebi i zaista pravednu raspodjelu obiteljskih obaveza. Cvijeće je dobrodošlo ako iza njega stoje stvarna podrška i konkretne, dobre namjere. U suprotnom: neka, hvala. Možemo ga kupiti i same.
Matea Šimić, Prometej.ba