Površina grčkog otoka Santorinija iznosi 73 km2; prema posljednjem popisu stanovništva, oko 15.000 ljudi ga naziva domom. Godišnje ga posjeti oko 3.4 milijuna turista, a očekuje se da će ta brojka samo rasti. Krajem srpnja ove godine našao se na naslovnicama brojnih portala zahvaljujući činjenici da se na njega u jednom danu iskrcalo 11.000 posjetitelja s nekoliko kruzera. Fotografije desanta izgledaju kao jedna od razina mog osobnog pakla – ako ste skloni tjeskobi ili klaustrofobiji, nemojte ih tražiti. Privremeno se rješenje toga dana svelo na apeliranje lokalne vlasti na stanovnike da ostanu kod kuće ili makar ograniče izlaske. Dugoročnije, Grčka namjerava doskočiti problemu tako što će ubuduće s kruzera moći sići tek 8.000 turista dnevno, a naplatit će im se i pojedinačna pristojba od 20 eura, cifra koja će zasigurno od posjete otoku odvratiti mnoge koji su samo krstarenje platili tisuće dolara.

*

Nusproizvodi nereguliranog masovnog turizma odavno nisu nova tema, a čini se da je turizam posljednjih desetak godina postao druga najomraženija riječ koja počinje na slovo T.

Popularne europske destinacije guše se pod najezdom gostiju nakon što su nikad pristupačnije cijene prijevoza i smještaja omogućile širokim masama da putuju više i češće no ikad prije u povijesti. Takva putovanja, nažalost, već dulje ne služe kako bi se uhvatilo malo sunca ili upoznalo druge kulture, već se odredišta sve više tretiraju kao privatni zabavni park. Naravno, nije Europa jedina koja se suočava s neželjenim posljedicama prekomjernog turizma. Tako se, na primjer, i Japan sve teže nosi s prenatrpanošću, ali i bezobzirnim posjetiteljima koji ne pokazuju nimalo poštovanja za njihovu kulturu i dobre manire koje su njezin neodvojivi dio.

Ako je dosad i bilo relativno lako ignorirati ili ušutkati kritike (jer: gospodarstvo! dobit!), ovo je ljeto postalo očito da tome više nije tako nakon što je situacija kulminirala u Španjolskoj. Natpisi poput “Turisti, vratite se kući”, “Turizam je bolest”, “Ovdje je nekada živio moj susjed”, “Turizam ubija zajednice”, “Vaše luksuzno putovanje - moj svakodnevni očaj” odavno nisu novost u ovoj zemlji. Posljednjih mjeseci ogorčeni su građani otišli nekoliko koraka dalje: postavljali su se lažni znakovi o zatvorenim plažama i upozorenja o nepostojećim meduzama, demonstriralo se na ulicama i trgovima, uništavalo sandučiće za ključeve Airbnb stanova i prskalo turiste pištoljima na vodu. Pretjerano? Možda. No, ljudima je pun kufer: a životinja uhvaćena u klopku spremna je odgristi vlastitu nogu ako drugog rješenja nema.

Gdje je u svemu tome hrvatski turizam? Još uvijek fokusiran na obalu i mitsko sunce i more, eno ga usred juriša na utopijski cilj koji je Mile Kekin (polu)proročki opjevao ranih dvijetisućitih u Zimmerfrei: “Kad jednoga dana turizam procvjeta / I navale Švabe u rekordnom broju / Cijela će zemlja, samo od ljeta / Živjeti kao bubreg u loju”. Turizam tamo zaista jest procvjetao, iznajmljuje se sve s krovom i ulaznim vratima (pa čak i nekadašnje garaže), mnogi doista žive kao bubreg u loju, ostale grane gospodarstva su se osušile ili su u procesu sušenja, jedino Nijemci više nisu najbrojniji gosti. Može se pohvaliti da osim otoka i malih naselja koje euforično pokušava izbetonirati do neprepoznatljivosti (skoro pa doslovno “popločili raj da postave parkiralište”, samo što parkirališta najčešće nema) sad ima i veće gradove poput Dubrovnika koji mogu stati uz bok Rimu ili Barceloni. I ne samo to! Sad su ih prešišali pa je Dubrovnik rekorder s čak 27 posjetitelja po glavi stanovnika. Trijumfalno!

Bila je, vjerujem, 2015. godina kada sam s društvom prolazila uličicama zadarskog Poluotoka u potrazi za barom u koji ćemo sjesti, u vrijeme kada je interes zaHrvatsku kao turističku destinaciju eksplodirao. Budućnost je djelovala ohrabrujuće, mogućnosti nebrojene, opasnosti koje vrebaju dopuste li da im turizam poprimi obličje masovnog već dobro poznate. Što bi moglo poći krivo? Međutim, počelo se malo više mahati eurima i ništa nije moglo zaustaviti napredak koji kod nas uvijek ima stihijske i zgrabilističke crte, a sada najednom i neviđenih razmjera. Ono što sam tada vidjela i danas mi izaziva nelagodu.Javne površine koje su proždrle prevelike terase lounge i koktel barova naslonjene jedne na drugu, svaka od njih sa svojom glazbom i zvučnicima koji podrhtavaju od glasnoće. Bezidejno, vulgarno, zagađeno svjetlošću i bukom. Iznad tih barova još su bili stanovi sa stvarnim ljudima koji su živjeli svoje vrlo stvarne živote tamo (iskreno sumnjam da je i danas tako). “Kako je moguće da je ovo dopušteno, ne smeta li stanarima?” pitala sam sestru koja je samo slegnula ramenima. Tada je već bila navikla na stvarnost života na hrvatskoj obali, jedna od rijetkih koje stanodavka nije izbacivala svako ljeto iz stana kako bi zaradila dvostruko ili trostruko više na turistima. S druge strane, ja sam se taman udomaćila u Barceloni i bilo mi je porazno svjedočiti koliko su podilaženje gostima i brza zarada bili važniji od kvalitete života lokalnog stanovništva. Primjera radi, na barcelonskim terasama nema glazbe, a zatvaraju se u ponoć. Svi restorani i barovi imaju natpise koji pozivaju goste da poštuju stanare i njihovo pravo na odmor, a mnogi (pogotovo u centru) imaju redare kojima je glavni dio posla stišavanje ekipe koja puši ispred ulaza. A što je u tom prijelomnom trenutku u svojoj turističkoj povijesti nudio Zadar? Španjolsku s AliExpressa.

Ako ne živite u jednoj od popularnih destinacija, ako uživate u putovanjima ili na njima zarađujete, možda vam je teško shvatiti koliko točno turizam može biti kancerogen za grad i društvo. Jednom kad ti se dom pretvori u muzej ili Disneyland, život u njemu postaje nemoguć. Problem nisu samo napumpane cijene, prenapučenost, dodatno zagađenje, buka ili smrad urina. Za početak je potrebno napustiti narativ kako svi imaju koristi od turizma. “Najbolje bi bilo da samo pošalju novac i ne dolaze, zar ne?” stara je hrvatska uvreda navodno lijenim i nepristojnim domaćinima. Iako je možda još i donekle istina da je primjerice u Hrvatskoj dobar dio turističke ponude u rukama građana, čak je i tamo vidljiv trend koji to nezaustavljivo mijenja. Ogroman broj stanova za kratkoročno iznajmljivanje u velikim europskim gradovima odavno već ne pripada ‘običnim’ ljudima koji koriste sobu viška kako bi popravili kućni budžet, nego korporacijama i špekulantima. Da ne govorimo o hotelima ili restoranima. Lokalno se stanovništvo seli na periferna područja jer nekretnina za njih ili nema ili ih ne mogu više priuštiti – ni kupnju ni iznajmljivanje. Dijelovi gradova postaju ljušture lišene života i kulture koje sve više nalikuju jedna na drugu i čija je jedina uloga zabaviti svoje privremene posjetitelje. U Hrvatskoj je opet Dubrovnik predvodnik tog trenda pa je, između ostalog, u osnovnim školama sve manje prvašića jer su obitelji primorane seliti se u okolna mjesta.

I dok Hrvati entuzijastično i bezglavo ponavljaju sve njihove (prastare) greške, Španjolci su sve glasniji u svom negodovanju zbog razornog utjecaja koji turizam ima na njihove živote i odlučniji u potrazi za rješenjima. Uzmimo opet za primjer Barcelonu. U posljednjih desetak godina, lokalna vlast je zabranila izgradnju novih hotela, ograničila veličinu turističkih grupa, a radi i na ograničenju broja kruzera i zabrani kratkoročnih iznajmljivanja od 2028. godine. Također miče kioske s La Ramble na kojima se prodavao mahom precijenjeni plastični kič iz Kine u nastojanju da distancira ovu legendarnu ulicu od imidža seoskog vašara kojeg već dugo ima te da do znanja da ona pripada prvenstveno građanima, a ne samo turistima.

S druge strane, važno je prepoznati da je trenutna situacija daleko od idealne i za same turiste – i to ne samo kada im lokalci eksplicitno daju do znanja koliko su nepoželjni. Svakog se ljeta prisjetim jednog od hitova Crvene jabuke iz razdoblja kad je bend već bio na nezaustavljivoj putanji prema dnu kace u kojoj Žera neobjašnjivo pokušava čakavski: “Niko nije lud da spava / Sve i kad bi tija nemore / A ako nekog boli glava / Nije triba doći na more.” Nekada se možda u tim stihovima i moglo pronaći malo romantike, onda dok je svega bilo manje: i godina i turista, no u neka smo doba zagrizli preveliki zalogaj i iako se već davimo njime, uporno otkidamo još jedan i još jedan. Koliko već dugo slušamo o apartmanizaciji (zanimljiv podatak: od 2017. godine Hrvatska je postala bogatija za čak 300.000 kreveta), koncesijama i uništavanju pomorskog dobra? Dok pare pristižu, malo tko razmišlja o praktičnim implikacijama, još manje o prirodi. Lako je izgraditi deset ili stotinu novih apartmana, no gdje je infrastruktura koja uz to ide? Ulice koje mogu podnijeti višak automobila i ljudi, parkirna mjesta, voda, kanalizacija? Teško mi je zamisliti kako je tek domaćima, kad je i meni kao gostu doživljaj već dugo narušen. Posljednjih desetak godina ljetujem u jednom malom mjestu na Pelješcu, selu zapravo. Između nestanaka vode i pritiska s kojim možete zaboraviti pranje kose i muzičkih točaka s terasa hotela i barova koje revu do kasno u noć u mjestu čiji su gosti mahom obitelji i starije osobe (red Thompsona, red Halida, red pop hitova), odmor nije riječ kojom bih opisala svoj boravak tamo.

Vjerujem li da treba u potpunosti zabraniti turizam? Naravno da ne. Međutim, kao jedna od zarobljenica masovnog turizma, ali i njegov povremeni suučesnik, znam da do promjena mora doći brzo i da one moraju biti drastične. “Moj grad je ukraden i ništa mi ga ne može vratiti” piše katalonski novinar Xavier Mas de Xaxàs za The Guardian. Turizam uništava Barcelonu, no njegova potpuna zabrana nije rješenje. Povratka na staro nema. Djelomične zabrane, bolja regulacija, promjena modela? Naravno. No jedno od rješenja je i da počnemo razmišljati o tome kako naprosto biti bolji turisti. U jednom drugom članku za iste novine kolumnistica Zoe Williams povlači paralelu s poznatom izrekom “Nisi zapeo u prometu, ti jesi promet”: ako si turist u mjestu koje se bori s pretjeranim turizmom, dio si problema. Pa, za početak, kao i uvijek u životu: ponašaj se prema drugima onako kako bi htio da se prema tebi ponašaju. Kada putuješ, budi ona vrsta gosta koju ne bi mrzio da su uloge okrenute.

Matea Šimić, Prometej.ba

Postoje ideje koje su predobre (ili preočite) da bi pale na pamet samo jednoj osobi. Tako već postoji još (barem) jedan tekst pod istim naslovom: onaj iz 2017. godine Borisa Dežulovića.