Jedan se odnosi na korištenje identitetskih problema (na koje su stanovnici BiH zbog povijesnih iskustava uvijek osjetljivi) kao paravana za krupne kriminalne radnje koje se odvijaju u pozadini. Ali, pitanja kulture i jezika ne mogu se eksploatirati do vječnosti, dolazi vrijeme kada će pitanja sve veće nezaposlenosti, kraha mirovinskog sustava, neisplaćivanja radnika, propasti privrede, korupcije, depopulacije države, sve jače kucati na vrata vikendica i vila koje su izgrađene dok su njihovi vlasnici skretali pažnju naroda na pitanja identiteta.


Drugi razlog leži u biti djelovanja totalitarnih modela vlasti – a oni unatoč formalnom demokratskom okviru i dalje dominiraju bh. društvom - koja je usmjerena na ometanje komunikacije između svojih podanika, jer komunikacija između ljudi može samo ugroziti totalitarni sustav. Otuda i odbacivanje dara zajedničkog jezika koji je dan stanovnicima BiH. Krajnji cilj današnjih totalitarnih jezičnih politika u BiH je u tolikoj mjeri reducirati i ideološki uramiti jezik, kako bi na njemu postalo skoro nemoguće izreći protest protiv vladajućih nacionalnih elita. Stoga ne treba čuditi da je ono s čime su nadrealisti krajem osamdesetih zbijali šale („Ja čitam“ na srpskom, hrvatskom, bosanskom, hercegovačkom, crnskom i gorskom) postalo naša tužna svakodnevica upravo kada su protagonisti ovih novih nacionalnih, preobraženih totalitarnih struktura u javnosti preuzeli riječ u raspravama o jeziku/jezicima, i o mnogim drugim stvarima za koje nipošto nisu eksperti, ali ih nastoje politizirati i politički iskoristiti. Kao glavna zadaća dobrih lingvista i kreatora jezičnih standarda zato se postavlja obogaćivati ljude raznovrsnošću jezika, u čemu su im glavni oponenti totalitarizmi i ideologije, koji ne samo da rade na jednorječju, osiromašivanju komunikacije i reduciranju riječi na samo jedan ispravan izraz, nego i na jednoumlju, redukciji misli na samo jedan dopušten obrazac.


Ukoliko se riječ dadne zakonima lingvistike, oni će vam posvjedočiti kako je u stvarnosti govorni jezik u BiH u svim bitnim strukturalno-jezičnim elementima zajednički. Problem je, dakle, samo u vizuri bosanskohercegovačkih kultur-nacionalizama, u tome kako taj jezik nazvati, i „čiji“ je izvorno, vizuri nadahnutoj strahom kako bi postojanje jednog jezika u BiH tobože ugrozilo postojanje više nacija u BiH, što opet osporavaju mnogi primjeri u svijetu, bilo da je riječ o nacijama koje govore više jezika (Švicarci, Belgijanci, Kanađani), ili o jezicima koji su materinji pripadnicima više nacija (njemački, engleski, španjolski). Postojeća tendencija „stvaranja“ triju jezika u BiH ima donekle opravdanje samo na političkom planu imenovanja jezika: svaki narod ima pravo da jezik kojim se služi zove onim imenom koji sam odabere. No, kako god bilo tko u BiH imenovao jezik kojim se služi, time se ne može sakriti njegova upadljiva sličnost, skoro pa istost s jezikom njegovog susjeda koji taj jezik drugačije imenuje, ali ne i bitno drugačije govori.


Ni povijesni razvoj jezika u BiH ne ide u prilog tendenciji oštrog diferenciranja triju jezika u BiH. Ništa zato, kažu totalitarne političke strukture i oko sebe okupljaju potkupljive intelektualce koji za njih odrađuju posao krivotvorenja povijesti. No, ako se svrati u oazu one još uvijek nekrivotvorene i očuvane povijesti ovih prostora, naići će se na neke neobične podatke. Tako npr. bosanski franjevci u imenovanju vlastitog jezika posežu za izrazima i sintagmama poput: „ilirički“, „jezik slovinski kako se u Bosni govori“ (Matija Divković), „jezik Slavo Bosanski“ (Filip Lastrić). Zanimljivo je spomenuti i kako npr. Bartul Kašić (1575-1650), začetnik hrvatske jezične standardizacije na osnovi štokavštine, govori i o jeziku bosanskome. S druge strane, jedna od prvih prigoda u kojoj se pridjev hrvatski pojavljuje kao jezično-književna oznaka je pjesmica Chirvat-türkisi (Hrvatska pjesma, 1588/89, spjevalac Mehmed), najstariji tekst alhamijado književnosti bosanskih muslimana. Povijesno gledano, smiješno je osporiti i samostalno postojanje srpskog jezika (što se danas može čuti od nekih /veliko/bošnjačkih kulturnih radnika, među kojima je i uvaženi „jezikoslovac“ muftija Zukorlić), jednako kao što su sulude tvrdnje srpskih kulturnih radnika za koje na Balkanu ne postoji drugi jezik osim srpskog. U biti, svi bi se već nekako i složili da je jezik kojim govore Hrvati, Bošnjaci i Srbi zajednički, ali samo pod uvjetom da taj jezik nosi ime jednog od tih naroda. Što druga dva naroda, od kojih svaki zastupa isto, naravno, neće prihvatiti, i u tome leži razlog zašto u osnovi zajednički jezik Hrvata, Bošnjaka i Srba nikad u povijesti nije stekao općeprihvaćeno zajedničko ime.


svedsa djeca_bosanski_portal_ba_3_-_Copy-l


U znanstvenom bi smislu najdosljednije bilo neutralno rješenje kakvo je zastupao zagrebačko-bečki lingvist Radoslav Katičić, imenujući taj zajednički jezik „centralnim južnoslavenskim jezikom“ (na sličnoj liniji je i bh. lingvist Dževad Jahić). Sadržaj ovog pojma odgovara lingvističkoj kategoriji tzv. policentričnog ili pluricentričnog jezika. U lingvističkim se leksikonima policentrični ili pluricentrični standardni jezik definira kao „jezik s nekoliko standardnih nacionalnih varijanata, koje se doduše u pojedinim točkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituirati zasebne jezike“. Lingvistica Snježana Kordić u knjizi „Jezik i nacionalizam“ navodi kako se prema pravilima lingvistike, ako u dva teksta istog sadržaja na dva jezika ima više od 50% sličnosti, više ne može govoriti o dva jezika, nego o jednom policentričnom standardnom jeziku. Između tobože triju jezika koji se govore u BiH prema procjenama lingvista postoji barem 75%-81% sličnosti. Čak su i svi utemeljeni na istom narječju. Međusobna razumljivost sugovornika prelazi 90%. Istina, na bh. prostoru postoje brojne kulturalno-jezične razlike, ali priroda tih razlika nije nešto zbog čega bi se racionalno moglo govoriti o višejezičnosti. Pri tome treba naglasiti kako policentričnost jezika svakako ne podrazumijeva njegov unitarizam, nego upravo suprotno, uvažavanje nacionalno-varijantske raslojenosti jezika.


Čak i one razlike koje postoje u govoru bh. stanovnika su, gle čuda, znatno veće na regionalnoj, negoli na nacionalnoj osnovi. Usporedite recimo melodični govor Hercegovaca sa specifično naglašenim govorom Posavljaka, ili s govorom stanovnika srednje Bosne, kojima su zajedničke poteškoće s razlikovanjem glasova č i ć. Da i ne govorimo o jezičnim specifičnostima rubnih istočnih i zapadnih dijelova Bosne. A čak i te regionalne, dijalektalne razlike su skoro pa zanemarive u usporedbi s dijalektalnim razlikama u Hrvatskoj i Srbiji. Svakako treba spomenuti i kako se ikavica u nekim krajevima održala kao zajednička osobina Hrvata i Bošnjaka (Orašje, Rama, Livno, Duvno), a kao zajedničku jezičnu crtu kod pripadnika svih naroda u BiH lingvisti su davno uočili i skraćivanje osobnih imena sa završetkom na -o (Mujo, Ivo, Jovo), pri čemu je karakteristično da i imena porijeklom iz orijentalnih jezika prolaze kroz morfološko prilagođavanje po tvorbenim modelima domaće antroponimije; takav način kraćenja imena pojava je posve nepoznata u jezicima iz kojih ta imena potječu.


Što se tiče odnosa stranih, najčešće jezika okupatora u BiH s jezikom domaćeg stanovništva, i tu se pokazuje snaga govornog jezika u BiH. Ne samo da se jezici okupatora (turski, arapski, njemački) nisu nametnuli u svakodnevnom govoru bh. stanovnika (premda jesu ostavili trag u obliku mnoštva tuđica u govornom jeziku u BiH), nego se čak doseljeno stanovništvo u BiH - i slavenskog i neslavenskog porijekla - tijekom povijesti jezično asimiliralo. Usporedimo li mnoge druge tijekom povijesti okupirane i kolonizirane zemlje u kojima se nametnuo engleski, arapski, francuski, španjolski jezik, s BiH i njenim govornim jezikom, uviđamo žilavost i ukorijenjenost govornog jezika u BiH. Taj i takav žilavi bosanskohercegovački govorni jezik je, nakon preživljavanja raznih okupacija i održavanja pred snažnim stranim jezicima i kulturama većih naroda, sada suočen s najvećom opasnošću u dosadašnjoj povijesti: s nerazumnom jezičnom politikom ljudi koji ga govore!


Jezik kojim govore stanovnici BiH je jedan od zadnjih bastiona homogenosti stanovnika BiH, po svoj prilici nepovratno podijeljenih na etno-religiozne kolektive. Kao takav, zato i jest na najžešćem udaru ovdašnjih kultur-nacionalizama koji nastoje zamesti svaki trag zajedništvu bh. stanovnika. Ukoliko se nastavi ovaj trend osiromašivanja i rasparčavanja jezika, u nekoj daljoj(?) budućnosti možda u BiH neće biti više nijednog jezika. Jezik u BiH će najprije deevoluirati u tri jezika koje neće razumjeti ni oni za koje je jezik umjetno kreiran, a kamoli pripadnici drugih kolektiva. Ni to neće biti dovoljno, pa će se jezik i dalje reducirati, sve dok se ne svede na glasanje humanoidnih primata. I kad se konačno vratimo u kameno doba, u pravcu kojega su se osim kulture i jezika zaputili i naše gospodarstvo i politička zbilja, kada bosanskohercegovački ljudi svi budu huhukali kao majmuni, hoće li tada biti priznat standard zajedničkog primatskog jezika ili će se i tada svatko povući u svoju pećinu?


Reference: 

Snježana Kordić, „Jezik i nacionalizam“
Radoslav Katičić, „Kako postoji hrvatski jezik“
Ivan Lovrenović, „Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine“, „Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata“

 


Stvaranje Babilona koji to nije #1: O kusuru i izvratku

Stvaranje Babilona koji to nije #2: Trokut jezične paranoje i uzajamnog negiranja


Marijan Oršolić | Prometej.ba

17.12.2014.