Tragom drevnih diletanata
Čudo na Mostarskom ljetu: Car Lazar i njegova porodica se pretvorili u drevne Bošnjane
U sklopu ovogodišnjeg izdanja Mostarskog ljeta, građanima grada na Neretvi upriličena je promocija knjige „Tragom drevnih Bošnjana“, autora Tanera Aličehića i Đenana Galešića. Ovaj patriotsko-akademski hepening, u organizaciji Instituta za strategijske studije „Foruma Bosna“, po riječima organizatora, imao je za cilj „otvoriti dijalog o izgradnji, jačanju i promociji bosanskog identiteta“ – jedne, ovdje, jako uvriježene i vrlo dosadne floskule, te je pored autora ugostio i glavne promotore djela, Jasmina Brankovića, pomoćnika federalnog ministra za obrazovanje i Asima Krhana, politologa i direktora Muzeja Hercegovine. Naletivši na najavu promocije putem društvenih mreža, a nemajući uvid u naučno-istraživačku zadužbinu pomenutih autora za koje nikada nisam čuo, ono što me zaintrigiralo bio je sam naslov koji neodoljivo podsjeća na neki budući nastavak Indiana Jones franšize u kojem istoimeni junak, ponukan pisanjima Tunje Filipovića, otkriva skriveno blago bosanskog srednjovjekovlja nakon divana sa monseigneur Rusmirom Mahmutćehajićem u nekoj zabačenoj tekiji na obroncima Vitoroga. Moja cinična konkluzija ispostavila se tačnom, no o tome kasnije.
U sklopu najave predstavljen je i promotivni plakat s nekoliko ispisanih informacija. U zaglavlju su navedeni svi sponzori, partneri i pokrovitelji, dok je podnaslov kazivao da trag drevnih Bošnjana vodi ka razumijevanju bosanske države i svih njenih nacionalnih identiteta kroz historiju. Kako bi u velikom broju privukli samosvjesne bosanske patriote koje čeznu za istinom, organizatori su ilustrovali plakat mističnom tapiserijom sa srednjovjekovnim motivom nekog kralja ili cara ili bana i njegove gospođe. Bitno je ozračje, glasila im je logika, pa neka svjetina nagađa o kojem bosanskom vladaru je riječ.
Međutim, postoji jedan problem. Na plakatu nije prikazana nepoznata tapiserija s motivom ponosite bosanske prošlosti, nego kolorisana i kropovana litografija srpskog slikara Pavla Čortanovića s naslovom „Car Lazar i njegova porodica“ (1860.). Ne moraš biti maliciozan da bi zaključio da su organizatori, u nedostatku vremena ili bilo kakvog znanja o historiji umjetnosti, ukucavali kovanice poput „kralj+crtež“ili „car+srednji vijek“ ili „vladar+slika“ u Google tražilicu te nabasali na Čortanovićevo djelo koje su smatrali lijepim, bez da su znali, estagfirullah, da ih trag drevnih Bošnjana vodi drito u zagrljaj svetosavlju. Možda pak estetičnost vizantskog ili romaničkog slikarstva, koje je rađeno i u srednjovjekovnoj Bosni, ne korespondira sa likovnim afinitetima pseudoakademskih rovokopača na tragu drevnih Bošnjana, pa su isti, u nedostatku bošnjačkog, bili primorani pribjeći srpskom romantizmu u nadi da patriote ispravnoga nijjeta neće postavljati previše pitanja.
Mi koji nismo prisustvovali rečenom događaju možemo zamisliti kako uštogljeni pseudoistraživači na tragu drevnih Bošnjana, poredani poput saobraćajnih čunjeva na bini mostarskog Centra za kulturu, usplahireno vaze o svojim pseudohistorijskim fantazmogorijama dok ih junaci srpske srednjovjekovne epike namrgođeno gledaju sa zidova. Ta zamisliva slika zbilja nosi poetsku pravdu ako ne i grohotan smijeh. Međutim, takav zaključak ne objašnjava zašto su eksponati instituta koji potpisuje promociju prilijepili grb dinastije Kotromanića preko srpskih ocila koja se nalaze na orginalnom djelu, niti objašnjava zašto se institut pompeznog naziva kakav je Institut za strategijske studije, poput osnovnoškolca, igra u programu Paint. Dakle, nije samo riječ o pukom neznanju, koje bi samo po sebi bilo problematično, nego je riječ i o potpunom diletantizmu. Ta spoznaja me ponukala da istražim autore.
O koautorima nisam mogao pronaći mnogo toga, te sam uglavnom iščitavao izvještaje s njihovih ranijih promocija uz poneki autorski pamfletić objavljen na opskurnim, vjersko-narodnjačkim portalima. Jedini izvor koherentnih, biografskih podataka o dotičnim bila je internet stranica Instituta za strategijske studije. Tu sam uspio saznati sljedeće:
Taner Aličehić rođen je 1974. godine. Nakon završene Gimnazije Aleksa Šantić u Mostaru, diplomirao je a zatim i magistrirao fiziku na Swiss School of Technology u Lozani. U okviru kasnijeg usavršavanja, magistrirao je na temu poslovne strategije sa zvanjem Master of Business Administration & Management of International Affairs na Univerzitetu u Ženevi. Nakon okončanih studija dugo godina je radio u bankarskom sektoru na razvoju strategije investiranja na tržištima kapitala, obnašao je funkciju predsjednika NO Vakufske banke, a trenutno je vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Lozani, član je upravnog odbora Bošnjačkog instituta te predsjednik Instituta za strategijske studije koji je organizovao promociju u Mostaru.
O Đenanu Galešiću stranica navodi tek poneki podatak: Rođen je u Mostaru i diplomirao je pravo. Stranica dalje navodi da Galešić „ima akademsko zanimanje“, ma šta god to značilo, te da se bavi „samostalnim istraživačkim radom sa posebnim fokusom na historiju Bosne i Hercegovine i Balkana, religijom i njenim utjecajem na formiranje nacija, kao i budućnost Bosne.“ (sic!)
Ono što se odmah da zaključiti čitajući navedene biografije jeste da ni jedan od dvaju koautora nema apsolutno bilo kakvu formalnu naobrazbu na polju historiografije, niti na polju bilo koje od humanističkih nauka. Prvi, inače magistar poslovnog menadžmenta, tvrdi da je ekspert „za razumijevanje bosanske države“, što je samo po sebi nerazumljivo. Drugi, inače pravnik po struci, ističe da ima „akademsko zanimanje“ za „utjecaj religije na formiranje nacija, kao i budućnost Bosne“ (sic!). Čak i ako zanemarimo očiglednu posvađanost dotičnog s gramatikom, moramo ustvrditi da pravne nauke nemaju niti jednu dodirnu tačku sa sociologijom religije – granom sociologije koju je ovaj opskurant nezgrapno pokušao opisati u svojoj biografiji. Dakle, trag drevnih Bošnjana na kojem se ovaj tandem cirkuzanata nalazi zapravo vodi u proizvoljnost, amaterizam i akademski diletantizam. To smo mogli utvrditi jednostavnim bacanjem pogleda na promotivni poster o kojem je prethodno bila riječ. Ja dakako ne problematiziram nečiju potrebu za hobijem. Mnogim ljudima je filatelija, baštovanstvo ili krojenje bitan dio života, no oni se ne predstavljaju kao eksperti za razvoj kolonijalnog poštanskog sistema na indijskom poluostrvu, niti se predstavljaju kao botaničari ili modni dizajneri. Pojedinac koji se iz hobija bavi baštovanstvom cvijeće sadi isključivo u svojoj bašti, a ne na javnim površinama za koje su zaduženi stručni i kvalifikovani inžinjeri hortikulture.
Iako fenomen šarlatanstva nije isključivo svojstven našem društvu, on jedino kod nas djeluje u sadejstvu sa ozbiljnim institutima i akademijama. Ipak, pitao sam se kakav to mora biti institut koji bi organizovao akademski nevalorizovani vašar na kojem će dvojica amatera, fingirajući ekspertizu, prezentovati svoj hobi te se već pri izradi promotivnog materijala prosuti kao iz lavora. Malo više pažnje posvetio sam zvaničnoj internet stranici Instituta za strategijske studije i na njoj otkrio da Miki Maus i Šilja mostarskog simpozija nisu usamljeni u svom diletantizmu. Naime, pod rednim brojem tri, odmah iza navedenog dvojca, istaknut je i treći član instituta, Rusmir Mahmutćehajić. Riječ je o capo di tutti capi bh. akademskog ništavila i fantazma ovdašnjeg antiintelektualizma. Ovaj diplomirani elektrotehničar, nekadašnji član ratne vlade Bosne i Hercegovine i nadrisufist, u poraću se lativši pera te umislivši da je najprije veliki mislilac, zatim književnik, a na koncu i književni kritičar, očigledno personifikuje žarulju koja svojim svjetlom privlači svakojake poluintelektualne muhe i komarce. Djela ovog književničkog Šćepana malog, od kojih valja istaći Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja, odišu uvrnutom pseudoskolastikom koja je zaista nevarljiva te predstavljaju najkapitalnija ostvarenja ovdašnjeg šarlatantstva.
Da zaključim, dvojac autora kojim se ovaj tekst bavi nipošto nije izuzetan u svom diletantizmu. On je tek jedan slučaj iz plejade sličnih. Možda je samo najsmješniji, pa otud moja potreba da o njemu nešto napišem.
Denis Švrakić, Prometej.ba