Kovačevič, Belko i drugi na prosvjedima protiv Visokog predstavnika i Međunarodne zajednice, Sarajevo, oktobar 2024. Foto: Prometej.ba

Veliko zadovoljstvo mi donose stalni napadi, nakon mojih istupa u javnosti ili objavljenih publicističkih tekstova, iz kvazipatriotske medijske mašine pod kontrolom Bakira Izetbegovića i njegovog sluge Željka Komšića. Slobodna Bosna, Klix, Patria, Radio Sarajevo, Stav, Faktor, kao i čitav niz manje poznatih portala, baš kao nekada Ljiljan i Saff, proglašavaju me četnikom, ustašom, komunistom, izdajnikom, alkoholičarem, jednom riječju gnjidom koju treba zgaziti, jer ugrožavam političku svetost njihovih vođa i vođica. Istodobno s tim botovi na njihovim fejsbuk stranicama upućuju mi najogavnije psovke i odvratne prijetnje, pozivajući rulju da me pretuče i linčuje kao najgoru hulju. Kažem, zadovoljstvo, jer nije mala stvar kad nekoga toliki broj medija i kvazinovinara mrzi, a ne može pobiti niti jedan njegov argument.

U polemikama stalno gube, jer su neobrazovani, polupismeni propagandisti uvjereni da je njihova laž najvažnija društvena istina, a njihov kvazipatriotizam svetinja kojoj se klanjaju svi Bošnjaci i Bošnjakinje. Uspio sam nedavno da ih natjeram da pišu čak i o onome o čemu nisu ama baš ništa znali. Naime, na RTV HB sam izjavio da postoji prijedlog Izbornog zakona o kojem bi se lako mogla dogovoriti Trojka s HDZ-om. O sadržini tog prijedloga osim dvoje-troje ljudi niko nije znao ništa. Ali, to nije smetalo mnogobrojnim piskaralima s pomenutih medija da zagrakću kako je to izdaja i sigurna podjela jedinstvene i cjelovite, građanske i multikulturne drage nam domovine. Kako je moguće pisati o nečemu o čemu se nema nikakva informacija, odgovor je vrlo jednostavan – to može činiti samo budala uključena u propagandnu mašinu. Kad argumentima razorite laži i klevete tih piskarala, (vidjeti: Medijski diletanti i druge splačine), onda pobjegnu s polemičkog poligona, zavuku se pod skute svojih političkih vođa i vođica i zakmeče: naše laži su istine, naše klevete su veličanstveni moralni činovi u borbi za građansku i nedjeljivu, prelijepu domovinu, a parole Bakira Izetbegovića i Željka Komšića su temelji bosankohercegovačke državnosti.

To što su ti temelji pukli, a BiH pretvorena u prostor beznađa iz kojeg ljudi hrpimice bježe u potrazi za elementarnim dostojanstvom i egzistencijom, nije problem. Što više beznađa i društvene pustinje – to više naše nade da ćemo vladati vječno, baljezgaju Komšićeve i Izetbegovićeve propagandističke kreature, demonizirajući i klevećući sve neistoimišljenike i političke suparnike. Na tome počiva konstantinovićevski shvaćen planački duh sarajevske medijske scene, izmišljajući stalno neprijatelje domovine i izdajnike, da bi se biračko tijelo držalo u stanju neprestane pranoje i održavala društvena mržnja.

Uveseljava me, dakle, razobličavanje medijske i političke laži proizvedene u kabinetima predsjednika SDA i DF-a, jer je to nacionalistički kalambur u kojem je (kvazi)elita gora od rulje, da parafraziram Mirka Kovača. U tom kalamburu stvoren je i slučaj Slaven Kovačević. On, je, podsjećanja radi, izgubio spor protiv Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Sud je u drugostepenom postupku uvažio žalbu BiH i ustanovio da Kovačević, koji se izjasnio kao Ostali, nije diskriminiran u procesu izbora za člana Predsjedništva BiH, niti u izboru za delegate u Dom naroda Parlamenta BiH. Nisam jedini koji je na ovaj način shvatio ovu presudu. Evo kako je u svome tekstu Lažno predstavljanje objašnjava Drago Bojić: „U prvostepenoj presudi Europski sud za ljudska prava presudio je u korist Kovačevića, ali je ovih dana ta odluka poništena i donesena nova kojom je utvrđeno da je Kovačević zloupotrijebio pravo na predstavku i da nema status žrtve. Jednostavno kazano, Kovačević je lagao da su mu ugrožena prava.“

Osim Bojića, tako je objašnjava i Fadil Mandal u tekstu Komšić protiv Lincolna: On doista vjeruje da sve Bošnjake može lagati sve vrijeme: „Veliki i mudri američki predsjednik Abraham Lincoln govorio je: Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme. Željko Komšić i njegov prateći političko-medijski orkestar za jeftine svadbe i skupe sahrane, očito, ne misle tako. Oni doista vjeruju da mogu sve Bošnjake i ponekog Srbina i Hrvata lagati sve vrijeme.” Tako piše Mandal, a nekolicina medija, kao npr. portal Fokus, korektno su prenijeli informacije koje je dao pomenuti sud: „Kovačević je zloupotrijebio pravo na predstavku i nema status žrtve, odlučio je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Slavena Kovačevića protiv BiH.“

A od svih autora i medija koji su komentirali poraz Slavena Kovačevića pred pomenutim sudom, samo sam ja zbog teksta Politika laži Slavena Kovačevića i Željka Komšića zaslužio pažnju SDADF medijske kaljuže. Naime, javio se izvjesni polupismeni novinarčić Rasim Belko na portalu Patria tekstom Kafanski pravnik s Prometeja: Enver Kazaz u odori satnika i borbi za Čovićevu BiH!. Tekst prati i fotomontaža na kojoj je moja slika s pivom u ruci, a u pozadini Čovićev portret. Zaista me ovo obradovalo. Poslalo iz Komšićevog i Izetbegovićevog štaba nejakog i nebitnog Belku da me atribura kao satnika, što bi značilo da sam ustaša, ili ne daj bože, UZP-ovac, uz to sam i alkoholičar, pa još i kafanski pravnik. Zadivljen sam imaginacijom polupismenog novinarčića, jer ona nije odmakla od razine mrzilačkih botova. Opšta su to mjesta bulemente mušica i muha koja se vrte u podnožju Komšićevih i Izetbegovićevih leđa. Belko je toliko nebitan da zaslužuje samo matoševsku rugalicu: Javio se Rasim Belko/ U Komšića pravi krelko./ Nešto piše i znoj briše/ Da me lažju on nariše./ Al' mu ne ide, sve zapinje/ Ko zadaća kakvog klinje./ Pa Komšića moli, kumi:/ De me, bolan, urazumi./ Jer, očaj me sasvim hvata,/ Izgubljen sam izvan jata/ Crnih vrana koje grakću/ Predsjedniče, evo sad ću/ Lagat' vješto kao i ti,/ To je osnov moje biti.

Ali, pustimo rugalice i nebitnog Belku. Ono što je važno u slučaju Kovačević nije samo njegova i Komšićeva laž i izmišljanje neprijatelja, te klevetanje Trojke da je izdala BiH, nego potpuni slom Komšićeve politike. Na paroli o građanskoj BiH Komšić je razbuktavo bošnjački nacionalizam, samo da bi dobijao izbore za člana Predsjedništva BiH. I Kovačevićeve i Komšićeve laži služile su toj svrsi. Sad kad su svedene na bošnjački nacionalistički geto, kad je njihova ideja građanske države potpuno diskreditirana i narušen ugled Predsjedništva BiH zbog napada na Evropski sud za ljudska prava i optužbi da je on politički instrumentaliziran, otvara se pitanje kamo će dalje Komšić? On se više ne može kandidirati za člana Predsjedništva, a njegov militantni bošnjački nacionalizam potpuno je razobličen. Prevara na kojoj je jahao čak četiri mandata u Predsjedništvu BiH, koštala je našu zemlju izgubljenih šesnaest godina. Njegova antihrvatska politika nije polučila nikakav rezultat. HDZ je čvrsto u vlasti, a hrvatsko biračko tijelo zbijeno je oko ove stranke. Svoju ideju građanske države Komšić je ogadio velikoj većini Hrvata i Srba u BiH. Građanska, tj. unitarna država postala je fantazma kojom je sržno na nacionalnoj osnovi pocijepana politička scena u BiH. U konačnici, šta ostaje iza Komšićeva četiri mandata u Predsjedništvu? Može li iko navesti makar jedan značajan potez koji je on povukao a koji bi bio od važnosti za BiH?

Uvjerivši birače da BiH nije konsocijacijski uređena država, već je tobože predsjednička, iako Predsjedništvo BiH ima veoma male, čak mizerne ovlasti, Komšić je u svojoj poluobrazovanosti samo kafanski lupetao da voli baklave, koje eto neki drugi ne vole, i da će po nosu i po prstima dobiti svako onaj ko dirne u voljenu domovinu.

U sadašnjoj krizi, najtežoj od Dejtona do danas, Komšića nema. Zbog svoje antizapadne histerije, izoliran je na međunarodnoj sceni, a tzv. hrvatsko pitanje u BiH je internacionalizirano. Rezultat je, dakle, poraz Komšićeve politike i na unutarnjem i na međunarodnom planu.

Ali, borbu za prava građana i njihovu jednakopravnost u složenoj zemlji kakva je BiH, zapravo, tek treba otvoriti na pravi način. Tamo, naime, gdje nije mogao zaviriti Komšić. U Hercegovini, gdje su većinski narod Hrvati, i Republici Srpskoj, gdje su to Srbi. To je najteži politički posao nakon Komšićevog štetočinstva. Baš zato što je najteži, on je najizazovniji. Jednaka prava svih građana su ideal koji privlači i otvora nadu i sadašnjem bosanskohercegovačkom beznađu. Komšić je sa svojim lažima prošlost, otvorimo nadu naše zajedničke budućnosti.

Enver Kazaz, Prometej.ba