Univerzitet u slobodnom padu
O sadašnjosti i budućnosti Univerziteta u Sarajevu i univerzitetâ u BiH
Pad Univerziteta u Sarajevu, nekad jedinog državnog (od 2017. godine je definitivno sveden na lokalni karakter poput ostalih u našoj zemlji) se odvija kontinuirano ubrzano kroz ovo poslijeratno doba. Univerzitet u Sarajevu važi za najbolji univerzitet u državi po kvaliteti kadra, a i po svjetski priznatim rang listama za određivanje kvaliteta univerziteta. Kada na tim istim listama uporedimo Univerzitet u Beogradu, Ljubljani, Rijeci, Novom Sadu, Mariboru, Zagrebu, automatski nam proradi sujeta, pa onda znamo reći da te svjetski priznate rang liste i nisu neko mjerilo kvalitete. Onda počinjemo vrlo dobro poznatu priču o tome kako smo mala zemlja, pogođena ratnim nedaćama, siromaštvom, tranzicijom i još hiljadu drugih stvari, baš kao da smo jedina zemlja sa tužnom sudbinom, pokušavajući opravdati mjesto na onoj maloprije „nerelevantnoj“ rang listi. Inače, siromaštvo nije prirodna nepogoda već rezultat lošeg provođenja politike baš kao i većina izgovora koje ćemo čuti, ali kako god. Sve u svemu, zadržaćemo se na ovoj „činjenici“ da je Univerzitet u Sarajevu najbolji u državi.
Univerzitet u Sarajevu je godinama provodio politiku masovnog upisivanja na fakultete u vidu ukinutih ili tek formalnih prijemnih ispita, te na taj način opravdavao svoju kvalitetu i važnost za bosanskohercegovačko društvo. Sa druge strane, nizak stepen visokoobrazovanih u zemlji je uticao da se kriterij polaganja ispita i sticanja diplome ublaži, kako bi se prikazalo da zemlja ipak čini iskorak u skladu sa vremenom. To je svakako uticalo na kvalitet novopečenih diplomanata, magistranata i doktoranata, čije završne radove od po cca. 16 stranica uz reference sa Wikipedije možemo pronaći u arhivu svakog fakulteta. Naravno, to nije jedini faktor, tj. sama činjenica da se radi o glavnom gradu države i možemo slobodno reći jedinom (koliko toliko) urbanom centru u zemlji koji odiše „neutralnom geografsko-etničkom“ atmosferom mu je omogućila da se proglasi najboljim univerzitetom u zemlji. Dolazak na studij sa ciljem započinjanja novog života u Sarajevu, kao jedinoj svijetloj tački za većinu naših sugrađana u ovoj visoko nerazvijenoj zemlji je upumpavao novce u budžet Kantona Sarajevo. U Kantonu Sarajevo novaca nikada nije falilo, sve im je išlo na ruku, ustavno uređenje države koje mu omogućava veliku količinu sredstava, prirodna unutrašnja migracija od ruralnog ka urbanom, te je Kanton imao tu mogućnost da socijalno ugrožene kategorije zadovolji mrvicama, u vidu beneficija (subvencija za kartu, subvencija za studentski dom, besplatno školovanje), a pored toga da se ne zamara i ne kontroliše pojedine uprave fakulteta u provođenju njihove samovolje, rasporeda sredstava, a sve sa ciljem održanja socijalnog mira i osiguranja novog mandata već ustaljenje političke elite. Na taj način je stvorena masa nekompetentnih novih kadrova sa diplomama, te masa već zaposlenih budžetskih korisnika olako naviknutih na komfor koji su već odavno zaboravili svoj primarni poziv, nazvanih članovi akademske zajednice. Na Univerzitetu gdje član akademske zajednice ima 2000 i više maraka platu, gdje je prosječna plata 800 maraka, a u realnom sektoru 500 maraka, a student misli da je Aleksandar Puškin naziv brenda votke, ili da je Albanija bila sastavni dio Jugoslavije, taj član akademske zajednice treba da se postidi.
* * *
Generacije su odrasle uz parolu „Sine, samo ti uči, a sve će ostalo lako“. Lijepa zamisao, štaviše toliko lijepa da je „previše dobro da bi bilo istinito“. Vođeni ovom parolom, mi smo nesvjesno prihvatili nametnuti obrazac sticanja diplome visokog školstva, ne znajući da srljamo u svoju vlastitu propast. Opijeni parolom roditelja, vjerujući njihovom iskustvu iz nekih drugih sistema, i njihovoj procjeni, zaboravili smo onu staru izreku sa časova kontrolnog iz matematike „mora da će biti pogrešan rezultat, čim je analiza ovako lagana“. Iako se u matematici u većini slučajeva ispostavi da ona najjednostavnija analiza obično vodi do tačnog rezultata, mi nismo bili te sreće. Sada očajno, sa diplomama u rukama (ili uokvirenim na zidu) tražimo ono što nam je na početku bilo obećano, ne želeći sebi priznati da mi to možda ni ne zaslužujemo, te da ona hvalisanja nanama i dedama kako smo sve položili (uz poneki u septembru, čisto da mjesec nije nepopunjen) nisu bila našom zaslugom, već surovom činjenicom da je studij puka formalnost, teatar sticanja kvazi-znanja na putu do diplome. Kad bi nam neko ovo rekao, vala bismo se i naljutili, a velika je vjerovatnoća da bi mu i opsovali, pravdajući se sopstvenom inteligencijom, fotografskim pamćenjem i tobože redovnim prisustvom na iscrpnim predavanjima, prikrivajući tužnu istinu da nas većina nije nikad ni pročitala „obaveznu“ literaturu za predmet. Baš kao što su radnici, sad već ugašenog preduzeća Aluminija, godinama primali nezasluženu platu, sa nezasluženim doprinosima, ulazeći u kompromis sa političkim elitama a sve sa ciljem očuvanja socijalnog mira egzistencije, i mi smo napravili taj prećutni kompromis. Mi svakako imamo opravdanje, a to su neiskustvo, mladost i naivnost koja sa njom dolazi, no to nas ipak ne oslobađa svake odgovornosti. Svima je nama prije ili kasnije, da li na prvoj ili trećoj godini studija bilo vrlo jasno o čemu se zapravo radi. Degradacija Univerziteta je itekako i na našim rukama.
Univerzitet u Sarajevu se u proteklih nekoliko godina suočava sa sve manjim brojem upisanih studenata, a razloga je više. Prvenstveno, mladi su se uvjerili u veliki broj nezaposlenih diplomanata i magistranata, te da gore rečena parola jeste utopija. Vođeni tom činjenicom sve se više opredjeljuju za odlazak na zapad, uz već sada olakšane procedure, prihvatajući da nije sramota ne biti visoko obrazovan ali ipak moći preživjeti. Sa druge strane, iz godine u godinu se pojavljuje sve veći broj privatnih fakulteta koji omogućuju lakši put do diplome (lakši u smislu fleksibilnijeg pristupa studiranju poput skraćenog broja sati predavanja, online studiranja, organizacije predavanja samo vikendom, ali i principa plaćanja, u smislu, ako dovoljno platiš, postoji mogućnost da diplomu dobiješ odmah), te se oni malo bolje stojeći među nama opredjeljuju za taj tip fakulteta. Iskreno govoreći, ako stvarno zanemarimo kvalitet obrazovanja (koji je po mom mišljenju zanemaren od strane svih društvenih slojeva u BiH), već je jeftinije studirati na privatnom fakultetu, bez obzira na kojem kvadratnom metru ove naše zemlje se nalazili u odnosu na Univerzitet u Sarajevu. Kada se uzmu u obzir troškovi stanovanja i uopšteno života u Sarajevu, isplativost studiranja na Univerzitetu u Sarajevu u vidu finansija imaju samo oni studenti koji žive u Sarajevu, za sve ostale je skuplje.
Uzimajući u obzir ove činjenice, isplativost Univerziteta u Sarajevu se počela dovoditi u pitanje. Uz redovna poskupljenja osnovnih životnih namirnica, konstantnih poskupljenja derivata za ogrev te nafte, još uvijek se održavaju balans i mogućnost pokrivanja troškova, ali vlast ne bi bila vlast kad ne bi pametno isplanirali i svoj sljedeći potez. Donošenjem novog Zakona o visokom obrazovanju, uspjeli su preko noći ovladati imovinom fakulteta, knjiženjem nepokretne imovine na ime Kantona a u isto vrijeme stavljanjem sredstava fakulteta na univerzalni račun Univerziteta u Sarajevu. Tako su u jednom mahu uspjeli da stave pod kontrolu prihode i rashode fakulteta sa jedne strane, a sa druge strane stekli puno pravo da upravljaju imovinom. Da ovo prođe neopaženo, tj. da ne dođe do društvenog bunta najopasnije društvene kategorije, intelektualaca (intelektualci su „najopasnija“ društvena kategorija po političare jer u teoriji oni služe kao korektiv političkih elita, te samim tim sprječavaju samovolju političara nad ostalim needukovanim ili manje svjesnim stanovništvom), konfiskacija imovine i uplitanje u autonomiju su platili zaključivajem kolektivnog ugovora o finansiranju iz budžeta Kantona Sarajevo te povećanjem plata osiguravajući do sada najveće izdvajanje iz budžeta za Univerzitet. Na ovaj način, akademska zajednica je trampila svoju autonomiju u zamjenu za održavanje statusa quo, uživanja u finansijskom komforu za bijedne prilike bosanskohercegovačkog društva, uvodeći agoniju pada Univerziteta na sljedeći nivo.
Međutim, status quo se neće odnositi na sve kategorije. S obzirom na to da je došlo do povećanja plata, a samim tim i povećanja izdavanja iz budžeta, potrebno je pokriti razliku, ili što bi se reklo „namaći pare“. Dosadašnja politika plaćanja školarina na Univerzitetu u Sarajevu se odvijala u dva navrata, prilikom upisivanja na zimski i na ljetni semestar. Po svemu sudeći, ove godine neće tako biti, sa obzirom na to da su pojedini fakulteti Univerziteta u Sarajevu, vjerovatno nošeni novim budžetskim izdavanjima, već decidno naglasili da puni iznos školarine za redovne samofinansirajuće studente koji prvi put upisuju prvu godinu prvog ciklusa mora biti plaćen prilikom upisa. Ne vodeći računa da studijska godina za samofinansirajuće studente u prosjeku na Univerzitetu košta dvije prosječne plate u Sarajevu, tri u državi, a u realnom sektoru i do četiri, akademska zajednica tako pokušava „namaći“ svoju „zasluženu“ povećanu platu. Naravno, dok su se neki već „zaletili“ da tako urade, drugi su bili nešto „pametniji“, te će sačekati prigodniji trenutak (vjerovatno oktobar), te po uzoru na pojedine fakultete koji su to uradili još prošle godine tražiti uplatu za ljetni semestar (koji počinje u februaru, a ove godine čak u martu), a sve sa ciljem prikupljanja sredstava za ovu budžetsku godinu. Na ovaj način će se ispoštovati izreka „i vuk sit i ovce na broju“, predviđeni budžet će biti pokriven, vukovi su već „zapalili“ na zasluženi godišnji odmor, a ovce, svjesne ili nesvjesne pomno čekaju naredno šišanje. Na ovaj način će se ne znatno, ali relativno reducirati broj upisanih na Univerzitet.
U budućnosti, sve manji broj studenata upisanih na Univerzitet u Sarajevu će rezultirati novom mjerom. Kada broj upisanih studenata na budžetu (oni studenti koji ostvare pravo na besplatno školovanje, tj. školovanje koje im plaća Kanton) značajno preraste broj studenata koji se finansiraju vlastitim sredstvima, u tom trenutku će se smanjiti broj mjesta na rang listama za koje Kanton izdvaja sredstva, a sve sa ciljem održavanja balansa, tj. pokrića finansijskog poslovanja Univerziteta. Kako broj studenata bude padao, onda će se definitivno dovesti u pitanje potreba za „tolikim“ nastavnim kadrom. Neki od onih od maloprije iz teksta koji su autonomiju trampili za komfor će već biti u penziji, pa ih neće ni biti briga, a neki će biti pogođeni tom mjerom, tako da im se trampa dugoročno neće isplatiti. Oni su to već znali, samo su se nadali da će izdržati dovoljno dugo, do penzije. Imovina koja je već davno prešla u ruke političkoj eliti će biti profitabilno iskorištena (iskreno se nadam iznajmljena, ali po svemu sudeći prodaće je prvom prilikom, pošto naše političke elite imaju osjećaj samo za momentalni profit), nastupiće privatizacija, nepoželjni kadar na ulicu ili u najboljem slučaju prekvalifikacija. A budući studenti, oni koji su imali sreće da se rode u ne toliko siromašnim okolnostima će birati privatne univerzitete, a oni drugi, nastaviti tražiti svoju sreću na zapadu.
Završetak na dnu, u zemlji, je neminovan, takva nam je priroda. Ali i fizika nas uvjerava, ako se ispali hitac u zrak, poznat kao hitac upozorenja, dovoljno jakom silom da se odupre sili koja vuče na dno, vrijeme provedeno u zraku je to veće što je sila bila jača.
Autor: Mahir Cvrk
Prometej.ba
Stavovi iznijeti u tekstu pripadaju autoru, ne nužno i uredništvu portala Prometej.ba