Jer veliki broj stranaka u BiH nipošto ne predstavlja i veliki broj različitih političkih koncepata. Da, oni mogu biti prividno različiti, ali iza kulise svi robuju jednom jedinom totalitarnom političkom konceptu, koji podrazumijeva: pošto-poto uzjahati na vlast (ne s programom društvenog razvoja, nego bezobrazlukom i ocrnjivanjem konkurenata), ostati tu što duže (kroz koalicije i druge vrste bliskih odnosa sa svim, svakim i svačim) i za to vrijeme zbrinuti rodbinu i potomstvo do n-tog koljena.


Koliko god se naše stranke činile međusobno različitima, gotovo sve one su tek frakcije jedne te iste ober-stranke, etnokleptokratskog mafijaškog klana koji kroz nepotizam, (legalni ili nelegalni) kriminal i korupciju bogati sebe i uništava državu. I ta jedna ober-stranka je nažalost i dalje jedini pravi favorit za pobjedu na izborima u BiH.


Bit izbora u BiH može se demonstrirati parafrazama dvaju metafora koje je početkom ovog milenija u svojoj kolumni u „Slobodnoj Bosni“ koristio Andrej Nikolaidis. Prva metafora: kao što je prema Linekeru nogomet igra u kojoj igra 11 igrača, a pobjeđuju Nijemci, tako su izbori u BiH igra u kojoj sudjeluje mali milijun partija, a pobjeđuje etnokleptokracija, ma u kojem dresu se natjecala. Druga metafora govori o mudrom seoskom domaćinu koji pred uglednim gostom želi sakriti da za piće nema ništa ponuditi osim šljivovice, pa ga pita: „šta ćeš popit, od 1 do 5?“ Koji god ovaj broj izabrao, seljak će reći: „e dobro si izabrao, taj broj ti je baš domaća šljivovica!“ Tako i na izborima: koji god broj zaokružio, čeka te politička verzija šljivovice, koja trenutno prija, ali te dugo nakon nje boli glava.


Ima naravno ponekih dobrih ljudi koji se u politiku zalijeću s dobrim namjerama, ali niti bh. politika s dobrodošlicom dočekuje konstruktivne programe i dobre namjere, niti narod ima povjerenje u ljude s dobrim namjerama. Narod izgleda i dalje najviše vjeruje u bezobzirnu sirovinu na vlasti, kojoj će onda naknadno moći prigovarati zašto nije socijalno osjetljiva. Otprilike kao što mnoge žene s prezirom odbacuju obzirnije muškarce koji bi se stvarno brinuli o njima i voljeli ih, i izabiru bezobraznike, neradnike i ništarije na koje će se žaliti komšinicama.


Kad već spominjemo ljepši spol, primijetimo i kako u zadnje vrijeme predstavnici političkih stranaka rado ističu sve veći broj žena i mladih u svojim redovima. Sve kako bi stvorili iluziju da je rodna i dobna struktura njihovih partija u skladu s europskim standardima. No, tu se radi tek o prividu demokratičnosti. Što se tiče mladih, mnogi od njih su gurani od svojih stranaka samo zato što su dobri evetefendije (to su vam, kako priča I. Andrić, bili nekadašnji osmanski dvorski dužnosnici čija je jedina dužnost bila da „da klimaju glavom u znak odobravanja na sve što sultan kaže“). U skladu s vladajućim nepotizmom, najbolje kotiraju oni mladi koji su u srodstvu s već vladajućim stranačkim dinosaurima. Većina mladih u stranke ulaze zato što im je to prečica do tako teško dostupnog zaposlenja. Ništa nije bolje ni s ulogom žena u strankama. Unatoč većoj prisutnosti žena u stranačkom životu, ipak i dalje dominira tvrdi patrijarhalni mentalitet najvećeg dinaridskog rmpalije, alfa-mužjaka, koji vodi stranku i u ime naroda/krda pokazuje režeće zube alfa-rmpaliji drugog krdu.


Spomenute evetefendije bh. političke partije novače vješto pletući mrežu ljudi kojima su donijeli kratkoročnu ili dugoročnu korist, mrežu poslanika, direktora javnih poduzeća i ustanova i očekuju da im ovi zauzvrat, ucjenama svojih zaposlenika ili ponudama i obećanjima o zapošljavanju novih, osiguraju glasove. Od takvih zaduženih ljudi onda novače omladinske kadrove i pretvaraju ih u evetefendije i pouzdane birače i regrute novih birača.


Kao da sve to nije dovoljno za dominaciju etnokleptokratske ober-stranke, tu je i širok spektar izbornih muljaža. Najčešće su manipulacije biračkim odborima, u koje se proguraju članovi većih stranaka, te kupljeni ili ucijenjeni „neovisni“ kandidati i male stranke koje služe samo kao ispostave većih stranaka, kojima onda prodaju mjesta u biračkim odborima. Takvi birački odbori tada ili lažiraju izvješća s biračkih mjesta ili manipuliraju pojedinim glasovima birača. Nije rijetko ni glasanje mrtvih ni zloupotreba glasova po svijetu raseljenih osoba i glasanja poštom.


Posebno porazna je priča o iznajmljivanju osobne karte, koja demonstrira svu bijedu naših izbora. Naime, vladajuće stranke su ustanovile kako mnogi kupljeni glasači nisu u stanju ispravno popuniti glasačke listiće, pa iznajme njihove osobne, a njihovi ljudi u biračkim odborima ispune glasački listić. Tako mnogi glasači glasaju za vladajuće stranke, a da nisu uopće ni glasali. I onda kod nas nisu nemoguće situacije kao iz onog vica kad se u avionu nađu Putin, Obama i bh. političar, s pilotom. Avion pada, pilot iskače s jednim padobranom, ostao još samo jedan padobran, trojica se uspaničili, ne znaju što će, kad bh. političar predlaže da održe izbore i da pobjednik dobije padobran. Bh. političar pobijedi na izborima, iskoči s padobranom, a Obama će Putinu: „Svaka mu čast na pobjedi, ali nikako ne mogu dokučiti odakle mu 65 glasova?“


politicari
Praksa demokratskih izbora i reprezentativna demokracija u BiH su izgubili svaki kredibilitet i kod građana i kod međunarodne zajednice, čije skele našu zgradu drže na okupu, ali joj ujedno i često onemogućavaju da se sama stabilizira i očvrsne. Ni direktna demokracija se na ovim prostorima nije proslavila. Plenumi nakon prosvjeda su se brzo ugasili, a referendumi, ako se organiziraju, provode se u ime moralno upitnih stvari ili u secesionističke svrhe. Jednostavno, da bi bilo koji od navedenih oblika demokracije zaživio, potrebno je da se poklope mnogi uvjeti koji nedostaju, od funkcionalnog pravnog mehanizma, obrazovnog sistema, suštinske pismenosti i mentaliteta bh. građana. Jer, kako Eldar Sarajlić piše u uvodniku magazina za političku kulturu i društvena pitanja „Status“ 2008., demokracija se ne iscrpljuje organiziranjem slobodnih izbora, nego ona podrazumijeva mnogo širi spektar institucija, procesa i djelovanja koji omogućuju pravednu i slobodnu vladavinu građana kao ključnih subjekata demokratske politike. Demokracija je permanentno širenje horizonata ljudskih sloboda. Ona nije samo određeni sistem, već i svojevrsno stanje duha, permanentna prisutnost ljudske slobode u političkom mišljenju i djelovanju, bez obzira na povijesni ili institucionalni kontekst. Tu i leži jedan od ključnih razloga podbacivanja demokracije kod nas, jer je ona u BiH još daleko od toga da zavlada kao stanje duha. Umjesto nje dominiraju povijesnim razvojem naslijeđeni atavistički zlodusi i ne-dusi, koji blokiraju dosljednije provođenje samo formalno zastupane demokracije.


Kad bi se demokratski izbori u BiH formulirali dosljedno (ne)duhu predizbornih kampanja, izbori bi kod nas onda trebali biti negativno formulirani, da se glasa protiv, a ne za, jer velika većina predizborne retorike počiva na diskreditiranju drugih stranaka. I onda najbolje da se uvede pravilo da se nakon izbora ukinu one stranke koje nakupe više od određene kvote glasova protiv. I tako bismo ostali bez svih većih stranaka. Ali tada bi se najvjerojatnije osnovale nove i u postojećem stadiju razvoja društva i demokracije u BiH nastavile istim tempom, ili bi se pojačao intervencionizam međunarodne zajednice, koji se redovno nije pokazivao korisnim na duži rok za bh. društvo. Ili, recimo, dosljedno sve većoj apolitičnost bh. građana i sve masovnijem neizlasku na izbore, uvesti pravilo da se izbori proglašavaju nevažećima, ukoliko više od 50% birača ne izađe na izbore, što je kod nas sasvim realna opcija? Tada bismo ostali bez vlasti u državi, ali ni to ne bi privuklo značajniju pažnju međunarodnih faktora. Jer, to nam ne bi bilo prvi put da ostajemo bez vlasti, s obzirom na dosadašnje dosjetke političara kojima su opstruirali normalizaciju države.


Najdosljednije trenutnom funkcioniranju demokratskih izbora u BiH bilo bi da se oni potpuno pretvore u otvorenu, ničim sputanu lakrdiju. I tek to bi zasigurno pribavilo simpatije svjetske javnosti za bh. slučaj. Jer, samo se lakrdijom i ekstremima privlači pažnja današnjeg čovjeka i umrtvljenih mozgova mase. O tome sam već ponešto nedavno pisao u tekstu „Demokratski cirkus: vlast u rukama četveronožaca, mrtvaca i komedijaša“. Bh. izbori već jesu cirkus, pa zašto da se lakrdija onda ne protjera do kraja? Naznake dosljedne lakrdije na bh. izborima vidjeli smo već i na nekim od prošlih izbora, kad su neki kandidati obećavali glasačima da će njihove „krave zatrudnijeti“ ako ih izaberu (kako je mrtav 'ladan obećavao kandidat SBiH u Glavatičevu kod Konjica 2006.), kad su neki „čovijeci vedra čela“ obećavali „napraviti čaršiju od sela“ (Miralem Ramić iz SDA u općini Trnovo, koji je želio biti načelnik, a ne zna ispravno napisati čovjek), kad su neki u sklopu svoje kampanje nudili pornografske snimke (što je djelo kandidata za načelnika Zenice Mirad Hadžiahmetović, i što je moglo predstavljati metaforu onoga što bi on kao vlast radio svojim glasačima ako ga izaberu), a neki su se mučili s prevođenjem imena mjeseci na svojim plakatima (tako je nekadašnji federalni premijer Edhem Bičakčić svoje glasače pozivao da za njega glasaju u „oktobru/rujnu“; očito zbunjeni glasači nisu znali koji mjesec da glasaju za čovjeka, pa nisu ni glasali). Najdosljedniji je bio Bogdan Đukić iz Teslića, na čijem je predizbornom plakatu stajao i njegov nadimak Lopov.


Treba u ovoj lakrdiji međutim biti još dosljedniji i moderniji. Treba smisliti neku catchy-budalaštinu poput Ice Bucket Challengea (koji je dosad odnio i nekoliko života) koja će privući pažnju cijelog svijeta, koji bi tek onda možda mogao odlučiti pomoći uspostavljanju kakve-takve države u BiH. Možda bi neka izborna catchy-budalaština privukla i pažnju umrtvljenih i obeznađenih glasača koji pred bezobraznim političarima šute, šute, i tek ponekad nasilno eksplodiraju od nemoći. Recimo, izazov kantom ledene vode za buđenje Bosne i Hercegovine iz tranzicijskog sna.


Autor: Marijan Oršolić | Prometej, listopad 2014.