Vertigo u “tamnom vilajetu”
Piše: Nebojša Jovanović Sumnja li još iko da je Bosna i Hercegovina “fleka a ne država” na političkoj mapi ovog dijela Evrope? Na njezinu političku neubrojivost i iracionalnost upućuje cijeli repertoar figura (himera, frankenštajnska tvorevina), koje rutinski i ne bez razloga koriste skoro svi. Zazor spram te “zdruzgotine od države” (Marinko Čulić) potpuno je jasan. U političkom bezdanu BiH-a vrtoglavo propadaju kako opći elementi demokracije, tako i konkretni standardi i norme koje nameće Evropska unija, geo-ekonomski horizont kojem, čini se, odavno nema alternative. Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana, svi znaju kojem se carstvu trebaju prikloniti, pa su ili već u EU-u ili se vrzmaju po čekaonici i ispred nje. Jedino, eto, BiH svemu tome pokazuje “bosanski grb”.
Koga u BiH-u kriviti za to? Sumnjivaca je i previše, nisu svi podjednako krivi, ali… U tom je bosanskom loncu sve toliko bijesno i obijesno da to možeš objasniti jedino nekakvim tamnovilajetskim spojem inata i gluposti, s kojim su se i sami Bosanci i Hercegovci nekad sprdali, ali koji se na kraju ipak zadnji nasmijao njima. Samo su ti neodgovorni papci mogli uvaliti BiH u krizu koja ne samo da potpuno blokira “put k euroatlantskim integracijama”, ili kako se to već kaže, nego je i samu državu dovela na rub postojanja. Za razliku od ostatka “regije”, ti pretpolitički primitivci naprosto odbijaju da iskoriste prednosti evropske demokracije za svoje dobro, nego nastavljaju raditi u korist vlastite štete.
Mislite da karikiram? Za tezu da je zbog parazitskog mentaliteta svojih stanovnika Bosna i Hercegovina bliža Sierra Leoneu, Somaliji ili Istočnom Timoru nego svojim prvim susjedima, politologinja Mirjana Kasapović osvojila je 2005. hrvatsku državnu nagradu za znanost.
Hičkokovska mrlja
No, s flekama se nikad ne zna. Analizirajući filmove Alfreda Hitchcocka, teoretičar Pascal Bonitzer primijetio je da glasovita napetost njegovih filmova ovisi upravo o svojevrsnoj mrlji. Dovoljno je prisjetiti se aviona koji proganja Rogera O. Thornhilla (Cary Grant) pustom ravnicom u filmu “Sjever, sjeverozapad”. Na početku scene letjelicu jedva da vidimo u daljini, nad ogoljelim horizontom. Slučajni prolaznik usputno primjećuje: “Čudno, avion zaprašuje usjeve kojih nema.” Za nekoliko trenutaka, zrakoplov od jedva primjetne čestice u dubini kadra narasta u smrtonosnu prijetnju i pikira na Thornhilla. To je tipska “hičkokovska mrlja”: objekt koji po prirodi stvari ne spada u kadar, nego ga narušava, baš kao što zločin, koji ta mrlja utjelovljuje, podriva poredak svijeta. No, upozorava Bonitzer, to samo tako izgleda na prvi pogled. Pozorniji uvid otkriva da hičkokovska mrlja zapravo razotkriva istinski poredak koji vreba ispod “prirodnog stanja stvari”. Ona ne narušava sklad civiliziranog lica svijeta, nego upozorava da je to lice zapravo fasada koja prikriva da je cijeli svijet, po Hitchcocku, tamni vilajet.
Tako treba gledati i ozloglašenu BiH-kao-mrlju. Na prvi pogled, dokaz da trogloditski stanovnici BiH-a žive samo od ćevapa i mržnje, ona razotkriva da je ideološki okvir koji tranziciju prema demokraciji i EU-u servira kao neupitan, prilično mračan već sam po sebi. Bosanskohercegovački političari otud nisu protiv demokracije; oni samo cinično iskorištavaju njezino tamno naličje.
Naravno, postsocijalistička tranzicija razotkrila se kao prilično zloćudna stvar i u ostatku istočne Evrope, no upravo se u BiH-u desio worst case scenario. Prva i najosnovnija bh. lekcija bila je da višestranačje i parlamentarna demokracija ne znače nužno napredak, nego da mogu biti i prečica za pustopoljinu na kojoj će vas sasjeći rafalna vatra. Devedesete nisu pokazale da je Bosna i Hercegovina gluha za evropsko političko naslijeđe, nego nešto daleko pogubnije: to da sama Evropa nije znala adekvatno reagirati na politički sukob u BiH-u. Štoviše, upravo je taj rat pokazao da Evropa (i “međunarodna zajednica” općenito) i ne postoji u smislu jedinstvene političke strategije ili projekta. Sa zemljom u koju su mir donijeli Amerikanci, da bi ga već u narednom koraku pretvorili u nastavak rata drugim sredstvima, Evropa ni danas ne zna šta bi. Ali, ni danas to ne govori toliko o BiH-u koliko o samoj Evropi, koja već neko vrijeme ne zna niti šta bi sama sa sobom.
Zato vrijedi primijetiti da bosanskohercegovačka zdruzgotina podsjeća da mnogi društveno-politički antagonizmi koje se obično proglašava za bosanskohercegovačke endeme, postoje i u mnogim “uzornim” evropskim demokracijama, gdje također dolaze na naplatu. Najironičnija ilustracija toga je, naravno, ono što se zbilo s konceptom “multikulturalizma”. Od svih postjugoslavenskih političkih centara jedino se Sarajevu nabijalo na nos da je izdalo multikulturalizam (po pravilu je ta optužba podrazumijevala opasnost od islama), da bi početkom 2011. godine vodeći zapadnoevropski političari priznali da je multikulturalizam krahirao u njihovim uzornim državama.
U užem, postjugoslavenskom kontekstu bh. mrlja razotkriva još nelagodnije činjenice. Srbija i Hrvatska mogu na Bosnu i Hercegovinu gledati svisoka, ali ona će ih uvijek podsjećati na fleke iz prethodnog rata za koje su same odgovorne, kako na vlastitoj teritoriji, tako i u samom BiH-u. Sudjelovanje u agresiji je sudjelovanje u agresiji, ma koliko mi šutjeli o tome: Milošević i Tuđman u Daytonu nisu bili pozvani na partiju paintballa.
Močvara iza motela
Ovo ukazuje na važnu asimetriju između BiH-a na jednoj i njezinih susjeda na drugoj strani. Dok su predsjednici iz komšiluka prekrajali BiH, bosanskohercegovački političari nisu imali čast i priliku tako rovariti po komšiluku. Nije naodmet upozoriti da ta asimetrija nema nikakve veze s nekakvom “prirodnom” inferiornošću BiH-a u odnosu na njezine susjede: ona je potpuno politički određena. Ista politička asimetrija dopušta da se srbijanski i hrvatski političari u vezi s BiH-om i danas ponašaju onako kako si bosanskohercegovački – a napose bošnjački – političari nikad ne bi mogli dozvoliti kada su u pitanju Srbija i Hrvatska. Možete li zamisliti Harisa Silajdžića, u funkciji člana državnog predsjedništva, kako u Novom Pazaru otvara školu “Bosna i Hercegovina”, na način na koji je Boris Tadić otvorio školu “Srbija” na Palama? Ili nekog bosanskohercegovačkog ministra na bini sa Dinom Merlinom na koncertu u Beogradu, poput Vuka Jeremića i Cece Ražnatović u Banjoj Luci? Zamislite da Bakir Izetbegović počne generalizirati o katolicima u Hrvatskoj na način na koji je to radio Ivo Josipović o muslimanima u BiH. Ili da, slijedom najnovijih stavova Vesne Pusić o prekrajanju BiH-a, Sarajevo počne docirati Zagrebu koliko bi županija Hrvatska zapravo trebala imati. Naravno, sve je to zamislivo koliko i najuvrnutiji skeč iz “Nadrealista”. Otud je pravo pitanje: zar je moguće da srbijanski i hrvatski političari ne shvaćaju da upravo tako izgledaju u svom odnosu prema BiH-u?
S onu stranu bizarnih pojedinačnih incidenata, taj disbalans političke moći u svojoj najmalignijoj dimenziji nameće Bosni i Hercegovini onu političku logiku koja ju je došla glave u 1990-im: etnička zajednica mora imati svoju državu. Slijedeći tu logiku, sve ex-jugoslavenske republike osim BiH-a postale su održavotvorene “organske” etničke zajednice; u BiH-u to nije mogao biti slučaj jer nije bilo apsolutne dominacije jedne etničke grupe. E sad, ako su sve te nacije-države ili već u Evropskoj uniji ili na putu k njoj, a jedino BiH nikako da izađe iz svog ćorsokaka, zar to ne dokazuje da je etnički monokrom preduvjet političke normalnosti ili zrelosti? Mnogi su požurili potvrdno odgovoriti na to pitanje. Otud samo prividno paradoksalna popularnost Republike Srpske. Iako nastao zatiranjem svega nesrpskog, taj se entitet nudi kao “uspješniji dio BiH-a”: do prije koju godinu to je tvrdio samo Milorad Dodik, danas u to ne sumnja više niti Vesna Pusić. Umjesto da ostane prepoznato kao politički eksces koji treba kritizirati, etničko utemeljenje Republike Srpske sa sve genocidom normalizirano je i uzeto za pretpostavku uspjeha. Čini se da će BiH prestati biti političkom flekom tek kad pored Republike Srpske dobijemo i Republiku Bošnjačku i Republiku Hrvatsku. Pardon, Čistu Republiku Hrvatsku.
Sve ovo pokazuje da iako su Srbija i Hrvatska sređenije države od Bosne i Hercegovine, one su svejedno zaglavile u njezinom živom blatu. Ponajviše zbog vlastite političke shizofrenije. Beograd i Zagreb još uvijek nisu načisto je li njihov odnos prema BiH-u uistinu stvar vanjske politike: odnos prema Srbima i Hrvatima u BiH-u za njih nije nikakvo marginalno pitanje, nego najtraumatičnija stavka u definiranju srpskog i hrvatskog nacionalnog korpusa, pa otud i središnje čvorište srbijanskog i hrvatskog državotvornog projekta. Sve dok Tadić u svojim obraćanjima naciji računa i na Srbe iz BiH-a, a Vesna Pusić nacionalne interese bosanskohercegovačkih Hrvata pretpostavlja interesima ostalih stanovnika BiH-a, bosanskohercegovačka će fleka nastaviti da veže nacionalne ideologije i državotvorne projekte Beograda i Zagreba u politički sistem spojenih posuda. Sve dok Beograd i Zagreb ne budu znali drugačije, bosanskohercegovačka će zdruzgotina za njih biti ono što je pedantnom psihu Normanu Batesu močvara iza njegovog motela: savršeno mjesto za skrivanje leševa vlastitih žrtava.
Mumija u podrumu
No, ako od profesionalnih političara, takvih kakvi već jesu, i ne vrijedi očekivati bolje, neko bi ipak trebao pokazati malo više razumijevanja za BiH. Imam na umu političke komentatore i analitičare koji su se ne jednom dokazali u kritici upravo najneupitnijih političkih “istina” i vrijednosti u vlastitom dvorištu; ipak, povedu li priču o BiH-u, i najpronicaviji i najkoncizniji među njima kao da zaboravljaju na vlastite standarde. Dok stanje u Hrvatskoj i Srbiji mogu analizirati u svjetlu globalnih suvremenih ekonomskih i političkih promjena, malo ili ništa od te optike neće biti primijenjeno u analizi BiH-a: u talogu na dnu bosanskog fildžana svi samo vide etno-nacionalno. Najzabavniju verziju te podvojenosti možete naći na portalu Index, usporedite li komentare Tomislava Klauškog o Hrvatskoj i komentare Martine Mlinarević-Sopte o BiH-u. I Bajaga i Jelena Rozga čine uspjeliju kombinaciju.
Čini se da je tu u pitanju svojevrsno naslijeđe koje su hrvatskoj medijskoj javnosti ostavili promicatelji depolitizirajućeg, kulturalno-identitarnog diskursa o BiH-u (Ivan Lovrenović, Rusmir Mahmutćehajić, Ivo Banac). Iako su ti dugogodišnji privilegirani tumači bh. zbilje nastupali s medijskih pozicija koje su obično bile percipirane kao ljevičarske, oni sami su konzervativci određeni svojim nacional-kulturnim supstancijalizmom, zabrinuti za očuvanje svete Nacionalne Stvari.
Ako ovaj tekst ne može analizirati kako su i zašto njihova mudrovanja o identitetu postala vrhovnom istinom o BiH-u u antinacionalističkim krugovima, barem može upozoriti da nema smisla ustrajavati na tom praznoslovlju. Svoditi i dan-danas bh. političke probleme na pitanja nacionalne pripadnosti, interesa i kulture bilo bi kao pretvarati se da je – malo Hitchcocka i za kraj – majka Nacija živa i zdrava iako je zapravo mumificirana i pospremljena u podrum. Daleko je važnije utvrditi ko se to i iz kojih razloga nastavlja oblačiti u njezinu odjeću, govoriti njezinim glasom i ubijati naokolo u njezino ime.
*Tekst uz dozvolu autora prenosimo iz magazina Novosti: samostalni srpski