Rijetko koja tema dominira javnim prostorom na početku svake školske godine kao što su to pitanja ideje, opravdanosti te izvedbe nastave vjeronauka u državnim školama. U prvome redu, koplja se tradicionalno lome oko prva dva pitanja koja se tiču upliva transcendentnog i dogmatskog podučavanja u okvire tzv. sekularne države, prema kojoj, nije nikada naodmet ponoviti, religijsko postaje stvar društva, a ne države. Država je u tome slučaju tek regulator koji svoje institucije drži podalje od religijskog utjecaja i monopola, dok društvu istovremeno garantira slobodu ispovijedanja i podučavanja vjere. Prema toj logici, vjeronauku je prirodno mjesto u bogomoljama. Ne samo zato što bi to bilo u duhu države ustrojene na sekularnim principima, već i zato što bi podučavanje vjerskim sadržajima u svojoj prirodnoj okolini dalo pravi smisao te pojedincu pojačalo osjećaj privrženosti vlastitoj religijskog zajednici i tradiciji, za što će se nerijetko i mnogi pripadnici klera zalagati.

Pa ipak, provedba nastave vjeronauka izaziva jednako, ponekad i više, upitnika i nedoumica. Kontroverze koje traju od ranih ratnih devedesetih godina, kada je nastava vjeronauka preko noći ‘uvedena’, ili po drugima ‘vraćena’ u školske klupe u Hrvatskoj i BiH, dodatno su dimenzionirane početkom nove školske godine u uvjetima prilagođenim, odnosno improviziranim, situaciji pandemije i pripadajućih epidemioloških mjera upravo po pitanju praktične izvedbe nastave vjeronauka.

Tako hrvatski mediji izvještavaju posljednih dana kako osnovnoškolci koji nisu odabrali pratiti nastavu vjeronauka, u normalnim okolnostima osuđeni na prazne sate lutanja i čekanja po školskim hodnicima, sada pak moraju sjediti zajedno u učionici s djecom koja prate vjeronauk. Pritom, u pojedinim školama preporučeno im je da se mentalno isključe tako da stave slušalice u uši i puste si svoju omiljenu muziku. Usred još uvijek neorganizirane izvedbe ovoga predmeta, zbog koje pate i djeca koja ne pohađaju vjeronauk kao i ona koja ga pohađaju ne po svojem slobodnom izboru – a takvih je gotovo polovica vjeroučenika po nedavno objavljenom istraživanju Zadarske nadbiskupije – ovakva izvedba vjeronauka u doba pandemije je došla kritičarima kao šlag na tortu, i to s punim pravom.

Vjeronauk je tako još jednom, iako ne sasvim svojom krivicom, pao na ispitu. I to baš kada nije trebalo i kada je mogao ušutkati svoje kritičare. Ne sarkazmom i podcjenjivačkim pristupom kakav npr. Koristi Večernjakov kolumnist Darko Pavičić u svojoj posljednjoj kolumni – „kao da je religija virus poput korone pa, kad se vjeroučitelj nakašlje, cijeli se razred obrati“ – već na način da ima jedinstvenu šansu pokazati u punoj snazi kreativnu energiju, solidarnost i univerzalne vrednote iz kojih religijske tradicije izviru i na kojima ono najbolje iz njih opstaje.

Dapače, htjeli ili ne htjeli, živimo u vremenu kada nam je solidarni mentalitet i humanizam koji prelazi ideološke, etničke i religijske granice prijeko potreban. Religijske tradicije abrahamskih korijena, one prevladavajuće u našoj regiji, imaju sa sekularnim humanizmom daleko više dodirnih točaka nego onih koje razdvajaju. Univerzalne vrednote ovih religijskih tradicija, baš zbog “vjere u jednoga Boga” pred kojim su svi ljudi jednaki, dostojanstveni i bitni, su dapače potencijalno najsnažniji izvori i stupovi ljudskih prava, kao i kritičkih i transformativnih društvenih praksi.

Vjeronauk će u školama, to je sasvim jasno i u Hrvatskoj i u BiH, ostati trajno. Kao alternativa će ostati etika u hrvatskim srednjim školama, odnosno kultura religija u tek ponekim bosansko-hercegovačkim školama. Reforma u tome pogledu nema, niti ih treba očekivati. Promjena mora doći odozdo i ostaje na leđima učitelja, u ovome slučaju vjeroučitelja, koji ni krivi ni dužni naprosto moraju kreativno djelovati jednako u normalnim, ako takvih uopće ima, kao i u izvanrednim vremenima.

Zamišljam učitelja koji će, u gore spomenutoj situaciji, djecu koja prate vjeronauk i onu koja ne prate uključiti u kreativni dijalog po pitanju stavova, vrednota, prava i odgovornosti. Koji će baš u inat neorganiziranom obrazovnom sustavu djelovati inkluzivno, a ne segregacijski. Svima onima koji to čine sada i u drugim okolnostima, a koji nemaju svoje mjesto u medijskoj prezentaciji, treba uputiti jedno veliko hvala jer tu je mjesto gdje počinje promjena. Ona koja približava religijske sadržaje djeci na način koji ih, nasuprot nacionalizirane vjere te isključivosti plemenskih kolektiviteta, potiče upravo na inkluzivno i kritičko razmišljanje, na prakse koje vraćaju dostojanstvo onima kojima je oduzeto, na društvenu pravdu i solidarnost s „onom najmanjom braćom.“

Neka takvog vjeronauka i u školama. Dotada, koplja će se lomiti, a ono što je nasilno stavljeno tamo gdje mu nije mjesto, i zbog razloga upravo neprimjerenih onome iz čega religijske tradicije izviru, nastavit će nas žuljati bilo da smo posvećeni nekome tamo gore ili prostom zdravom razumu.

Goran Stanić, Prometej.ba


Stavovi iznijeti u tekstu pripadaju autoru, ne nužno i uredništvu portala Prometej.ba