Vuk Perišić | Vjerske slobode nisu ugrožene ako je religijski svjetonazor podvrgnut kritici
U intervjuu za Svjetlo riječi, veljača 2013, hrvatski kolumnist i književnik Vuk Perišić odgovarao je na pitanja o srpsko-hrvatskim odnosima, budućnosti Bosne i Hercegovine, nacionalizmu, ulozi Crkve u društvu... Iz tog razgovora izdvajamo manji dio u vezi nacionalizma i Crkve, vrijedan da se nauči i zapamti, a podjednako aktualan i sadržajan veći dio vrijedi pročitati u Svjetlu riječi.
Država i nacionalizam
Država, koja god bila, kuda god se prostirala i kako god se zvala, nije etnička zadruga, ni zavičajni klub, ni pašaluk nacionalističkih oligarhija, nego javni servis, nepristrana pravna ustanova kojoj je svrha da štiti građanina i sva njegova prava, između ostalih i etnička i vjerska prava. Država dakle mora biti – kako se kaže u Sjedinjenim Državama – 'slijepa za boje', etnose i konfesije, umjesto da je utemeljena upravo na njima. Utoliko su postjugoslavenske države negacija same suštine državnosti.
[...] Nacionalizam i nije drugo nego jedna velika krivotvorina. Zašto bi odustao od svoje suštine? Tek će uspostava stvarne građanske demokracije, koja će omogućiti poimanje nacionalizma kao moralne i intelektualne anomalije, povijesnim istinama otvoriti vrata škola i državnih medija.
[...] Nacionalizam je uvredljiv jer pojedincu otima identitet, jer drži da je nacionalna 'pripadnost' važnija od svega onoga jedinstvenog i neponovljivog što čini čovjeka. [...] Uz staljinizam, nacizam i fašizam, nacionalizam zaslužuje biti uvršten među totalitarne ideologije jer i u njegovoj hijerarhiji vrijednosti ljudski život i pojedinačna sudbina zauzimaju nisko ili nikakvo mjesto, dok je fikcija 'nacije' uzdignuta do vrhunaravne vrednote kojoj sve ima biti podređeno. Staljinizam i nacizam su na praktično isti način uzdigli klasu, partiju ili rasu. Već na razini ideja, na razini zamisli ili mentalnog stanja, nacionalizam je moralno i intelektualno degutantan, a promotrimo li njegove učinke ugledat ćemo utjelovljenje Zla.
Crkva u Hrvatskoj i polemike oko zdravstvenog odgoja
Na djelu je nesposobnost Crkve da shvati kako je samo jedna od mnogih ustanova u demokratskom društvu i da je njezin svjetonazor tek jedan od mnogih svjetonazora među legalnim i legitimnim svjetonazorima. To znači da mu pripada podjednak i ravnopravan tretman kao i svakom drugom i bilo kojem svjetonazoru, osim dakako onima koji se zalažu za nasilje i mržnju. Crkva je nespremna na konkurenciju svjetonazora, a tko nije spreman ući u ravnopravnu utakmicu na tržištu ideja i tko drži da mu pripada poseban položaj u toj utakmici, pa čak i monopol, gubi legitimitet. Legitimitet nekog svjetonazora leži upravo u sposobnosti i spremnosti na dijalog i podvrgavanje sumnji, kritici i konkurenciji, a nadasve u dopuštanju slobodnog izbora. Ponašanje Crkve ukazuje da teži monopolu koji bi dokinuo slobodni izbor. [...]
Smiješno je kada Crkva kaže da su vjerske slobode ugrožene ako je religijski svjetonazor podrvrgnut kritici, dok istodobno zadržava pravo da kritizira druge svjetonazore. Nevjerojatno je da Crkva ne shvaća kako negiranjem prava homoseksualaca na javno potkopava onaj isti poredak koji njoj jamči naslov na procesije. Ni pravno, ni moralno, ni politički nema načelne razlike između parade ponosa i procesija. Dakako da nečije uvjerenje kako je u posjedu konačne, apsolutne istine samo po sebi ne znači ništa. Pozivanje na pravo većine također je deplasirano jer demokracija je, po definiciji, ograničavanje i sputavanje vlasti i moći, pa tako i vlasti i moći većine. Začuđuje da Crkva tvrdnjom kako je homoseksualizam 'neprirodan' provocira jednako legitimnu tvrdnju da je vjera u Boga 'neprirodna'. Neukusno je kada jednako pravo na javno iskazivanje sklonosti i mišljenja naziva 'liberalnim fašizmom'. Liberalizam nikome ništa ne nameće nego sve različitosti drži ravnopravnima i jednako vrijednima. Pa neka se natječu na tržištu ideja. Fascinantno je da se Crkva toga plaši i da ne uviđa, po nju pogubnu, implikaciju da nema vjere u vlastite vrijednosti i da smatra kako su te vrijednosti održive isključivo ako su posljedica monopola umjesto utakmice ideja, ako se nameću kao dužnost umjesto kao izbor, ako proizlaze iz mentalne represije umjesto iz ljubavi i sućuti.
[...] Nesumnjivo je da je u posljednja dva stoljeća došlo do oseke religioznosti i crkvene moći. Ako je politička moć Crkve ugrožena, to je progresivan proces jer svaka moć, bila ona crkvena ili državna, treba biti sputana i kontrolirana. Što se oseke religioznosti tiče, držim da se Crkva nepotrebno brine jer ljudi će – neovisno o sekularizaciji i slobodi misli i izbora – uvijek imati potrebu za vjerom i transcendencijom. Štoviše, mislim da će u takvim, modernim i demokratskim uvjetima vjera postati još čišća. Tek kada nije nametnuta kao moralna i socijalna obveza, vjera stječe preduvjete i prigode da bude prepoznata kao genuina potreba. Onoliko koliko Crkva bude nezainteresirana za tu čistotu i onoliko koliko bude zainteresirana za svoju političku moć, toliko će i njezina budućnost biti neizvjesna.