Stoljećima su svoju vlastitu povijest, tj. historiju mitizirali, a svoje mitove historizirali, stvarajući mitove o vlastitoj veličini i mitove o zloj naravi svojih neprijatelja, a sada se u razgovorima s predstavnicima Europske Unije pozivaju na mišljenje svoga vlastitog naroda kome su zabranili misliti, praveći se tako demokratima. Narod zapravo ima ono mišljenje koje su mu oni tijekom stoljetnoga zaglupljivanja nametnuli. Zaboravljaju ili svjesno to skrivaju da je samo slobodan narod sposoban za demokraciju, a pod slobodnim narodom mislimo na slobodne ljude, na slobodne građane, a ne na skupinu pukih sljedbenika. Pozivaju se, dakle, na narod kome su uskratili slobodu misli i govora i tako ga pretvorili u bezobličnu masu. Kad im radi njihovih interesa zatreba, pozivaju se na taj izvarani i potčinjeni narod kao na navodno  neovisan izvor njihova legitimiteta. To je potpuna perverzija. Ne može laž biti izvor ničijega legitimiteta. Slobodni ljudi mogu biti izvor legitimiteta svojih predstavnika, a ne nosioci laži, ne članovi naroda kojima su njihovi predstavnici stoljećima glavu punili lažima, a ne istinom.


Iz dana u dan čujemo i vidimo očiti primjer manipulacije. Svi oni koji su na vlast došli izborima kažu da su to učinili radi općega dobra, a to je velika većina učinila radi svoga vlastitog dobra. Oni koji se hvale nesebičnim zalaganjem za opće dobro ustvari se zalažu za svoje dobro. To se zove manipulacija ili svjesno varanje svoga naroda. Znanstvenici koji se bave navedenim pojavama to nazivaju populizmom (lat. populus = narod). Najgore je kod populizma to što njegovi nosioci proizvode manihejsku sliku svijeta. Oni zapravo svijet dijele na dobre (to su navodno naši) i na zle (to su navodno njihovi). Tako se u multireligioznoj i multinacionalnoj i multikulturnoj zemlji Bosni i Hercegovini proizvodi mržnja na individualan i institucionalan način. Kad oni koji su na vlasti svoj interes proglase najvišim dobrom kojem moraju služiti i kultura i religija i politika i ekonomija, onda je to vrhunac idolatrije, pretvaranja samoga sebe u idola, u božanstvo laži i smrti koje ljude poziva na uzajamnu mržnju i ubijanje.


Sve dosad rečeno vrijedi  kako za korumpiranu politiku tako i za instrumentaliziranu religiju, koje su ogrezle u volji za uvećanjem svoje moći nad čovjekom, što je u proturječju s njihovom vlastitom biti. Za politiku i religiju ljudsko je dostojanstvo najviša vrijednost, jer ljudi žive u polisu, u političkoj zajednici da bi ostvarili svoje dostojanstvo i u religioznoj zajednici jer Bog želi spasiti svakoga čovjeka. Smisao je politike i religije da svaki čovjek postigne puni život u polisu i vječni život u zajednici ljubavi s Bogom.


Je li moguća reforma politike i religije, njihovo vraćanje izvorima, svojoj biti? Moguća je promjena nabolje ako smo svi svjesni svoje odgovornosti. Pet je stvari važno za reformu Katoličke crkve, ističe najpoznatiji katolički teolog Hans Küng. Te su stvari važne za ozdravljenje politike i religije: 1. Ne smije se šutjeti. Svaki čovjek u politici i religiji ima pravo i dužnost reći što misli i što smatra važnim za popravljanje stanja; 2. U politici i religiji svaki čovjek ima obvezu djelovanja, da svojim djelovanjem mijenja postojeće stanje nabolje; 3. Treba zajednički djelovati. Svi koji žele reforme trebaju se udružiti i zajednički djelovati; 4. Nekad je potrebno oduprijeti se pritisku vlasti i to u ime savjesti; 5. Nada je moć koja nosi ljude. Beznađe onemogućuje reformsko djelovanje. Nada u dobro je mjerodavna za uspjeh reforme.


Poticaje za reformsko djelovanje trebamo tražiti najprije u samima sebi, ne očekujući kao dosad da ti poticaji dođu od drugih. Kako bilo, inicijativu valja tražiti u sebi.


*Tekst, uz dopuštenje autora, prenosimo iz Svjetla riječi, br. 352/353, srpanj-kolovoz 2012.