„Zaštita“
Ova Harijeva deviza, koliko god nekima izgledala duhovita ili ispravna, samo je eksponent našeg političkog mentaliteta koji konstantno miješa teme i prebacuje kanale
Prije par dana, kao što su mnogi već pročitali i vidjeli, ćevabdžinica Hari iz Travnika izbacila je novi „reklamni“ slogan: „Zaštitimo žene, ćevapi su na sigurnom.“
Slogan je dočekan s oduševljenjem. Po fejsbucima i iksovima se množe lajkovi i pohvale autoru i vlasniku restorana. Razni portali pišu o tome kako je poslije prvog njihovog plakata („Jedina zaslužena desetka u Travniku.“) kojeg su proglasili kontroverznim, ovaj prihvaćen od strane sviju.
Šta se ovdje tačno desilo? Travnički ćevabdžija se odlučio nasmijati inicijativi sarajevske gradonačelnice da „zaštiti sarajevski ćevap kao autohtoni bh. brend“. Misli da ćevape ne treba uopšte štititi te tako ni sarajevski ćevap. Misli da se umjesto toga trebaju štititi ugrožene žene koje svako malo bivaju premlaćivane ili ubijane.
Da ostavimo po strani pitanje da li sarajevski ćevap ima pravo na zaštitu ili ne te da li je inicijativa glupa sama po sebi, hajde da za početak vidimo ko su ljudi kojima se slogan svidio. Pozitivna reakcija vezana je za mnoge individue i udruge koji inače ističu brutalnost nad ženama i svakomjesečna ubistva žena od strane njihovih muških partnera u BiH. Njihova podrška je očekivana i prirodna. Ipak, pored njih postoji jedna druga, mnogo veća grupacija koja je također podržala slogan – očigledno je pogođen sentiment mnogih koji, iz ovih ili onih razloga, gaje animozitet prema glavnom gradu BiH. Slogan je reakcija koja rezonira sa stavovima mnogih Travničana, Tuzlaka, Zeničana... (u drugom krugu i na drukčiji način to rezonira i sa stavovima Banjalučana i prekoriječnih Mostaraca). Slogan se igra sa postojećim emocijama cijele grupacije koja baš i ne voli Sarajevo. Ćevabdžinica sebe ističe kao perjanicu takve borbe i na taj način se reklamira.
Da li je problem što se ljudi tako osjećaju i što slogan podržava takve osjećaje? Nije. Ništa od ovoga što sam prethodno napisao ne predstavlja problem. To je sve prihvatljivo – ljudi imaju svoje stavove koji su kreirani na dinamici relacije centar-periferija i oni ne zavise suviše od konkretnih akcija pojedinaca. Takvi su kakvi jesu. Ima ipak par stvari koje nisu prihvatljive a tiču se konkretnih pojedinaca – u ovom slučaju naručioca i kreatora slogana.
Najprije, žene koje se trebaju „zaštititi“ u priču su unesene kao instrument dosjetke. Radi se o istoj riječi koja se koristila u vezi incijative po pitanju sarajevskih ćevapa pa je kreatoru devize upala u oči. Ovo najvjerovatnije nema veze sa samim ugroženim ženama i njihovim pravima niti vlasnici ćevabdžinice uopšte razmišljaju o njima. Ugrožene žene su ovdje kao usputan simbol iskorištene u komercijalne svrhe, a famozna savremena ideja o pravima je istaknuta kao politički korektna te je u tom smislu „naša“ i voljena.
Šta je problem sa isticanjem ženskih prava u ovom kontekstu?
Najprije, prebacivanje akcenta sa „zaštite“ ćevapa na „zaštitu“ žena vrhunac je lošeg ukusa. Nema se tu šta dodati – oni koji ne osjećaju nelagodu u vezi ovakve rabote trebali bi se propitati.
Drugo, vjerovatno važnije, mijenjanje tretiranog subjekta neodoljivo podsjeća na još jednu devizu: što gradite džamije, gradite fabrike. Ili na kritiku uperenu protiv jedne sarajevske partije: oni se bave macama i cukama, a ne rješavaju prave probleme. Ili pak na nedavni facebook status jednog sarajevskog efendije: organizujete SFF, a oni u Banja Luci i Mostaru prave četničke i ustaške navijačke orgije. Ova Harijeva deviza, koliko god nekima izgledala duhovita ili ispravna, samo je eksponent našeg političkog mentaliteta koji konstantno miješa teme i prebacuje kanale. Uvijek postoji nešto drugo što treba raditi i tome svi jedinstveno i kao cjelina trebamo stremiti. Nikako se ne može desiti da jedni rade jedno a drugi drugo. (Pomalo ova situacija podsjeća na ratno stanje, je li tako?)
Ovo itekako ima veze sa integralnim shvatanjem politike kod nas, u kojem se uvijek ima u vidu samo jedinstveni državni račun i interes i jedino pitanje koje je važno je ono raspodjele sredstava i resursa. Iz toga i izlazi stav da se ne treba trošiti vrijeme i novac na „zaštitu“ ćevapa nego treba sve napore preusmjeriti na zaštitu ugroženih žena. (Ako bismo htjeli praviti daljnu ekstenziju, to znači da treba uposliti policiju i druge elemente represivnog aparata da se nešto spriječi a ne upošljavati (privatne) agencije za certifikaciju hrane zarad bolje prodaje i zarade. – Ovo ima i druge konotacije vezane za prošla ideološko-politička opredjeljenja pored pogrešno postavljene bazne logičke dileme.)
Cijela ova situacija ima malo veze sa liberalnom demokratijom u kojoj (eto) živimo. Borba za prava žena ili bilo koje druge grupacije ne treba se ovako voditi. Ugrožene žene od ovoga neće imati velike koristi.
Da na kraju spomenem još jedan aspekt ovog slogana, možda manje važan – dosjetka koja se ističe je loša. Nije dovoljno uočiti identične riječi u dvije situacije i povezati ih da bi dosjetka bila dobra. (Za razliku od prve Harijeve devize u kojoj se spominje „desetka“ u dvosmislu univerzitetske ocjene te standardnog broja porcije ćevapa – ta formulacija je bila uspješna pošto se naširoko priča o niskim kriterijumima ocjenjavanja na fakultetima u Travniku.) Činjenica da se mnogima aktuelna dosjetka dopala govori o raširenosti lošeg humora kod nas – kvalitetnim humorom se inače kao narod hvalimo i po tome se kao prepoznajemo. Napraviću jednu naizgled diskriminatorsku opasku: razumio bih da je ovo smiješno širokim narodnim masama, ali slogan je u istom duhu prenijelo mnogo „urbanih“ portala i mnogo „urbanih“ pojedinaca.
Faris Čengić, Prometej.ba