Prije petnaest godina u rudniku zlata i bakra "San Hose", blizu grada Kopijapo na sjeveru Čilea, desila se nesreća. Trideset četiri rudara petog su augusta ušla, a trideset trojica se nisu vratila iz rudarskog mraka. Njihove sudbine kratko su bile u fokusu svjetskih medija. Prije nego što je priča o uspješnom spašavanju rudara nakon šezdeset i devet dana dobila svoj sretan kraj, postojao je period od sedamnaest dana tokom kojeg nije bilo poznato da li je iko od njih uopće ostao živ; sve dok nisu od rudara dobili prvu poruku okačenu na bušilicu: "Estamos bien en el Refugio, los 33" – Dobro smo i u skloništu, trideset trojica. Ova poruka najviše je obradovala njihove porodice koje su na površini pored ulaza u rudnik već napravile šatorsko naselje i nazvale ga "Campamento Esperanza" – Kamp Nada; a nada je jedina hrana očajnika. Bez nje je postojanje nepodnošljivo. Nije slučajno genije iz Firence na ulazu u pakao zamislio natpis "Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate!" – Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite! Drugim riječima, život bez nade je ravan paklu. Zbog čega je onda ljudski samorazumljivo osjećati oprez pred nadom? Ako je nada lice, razočarenje je naličje. Gubitak nade može biti do te mjere bolan da samo nadanje predstavlja opasnost.

Od trenutka kada je tadašnja Šestorka (SDP, DF, Naša stranka, SBB, NiP, NBL) uspjela u Kantonu Sarajevo "skinuti" SDA, glasači ljevice počeli su stidljivo i oprezno osjećati nadu, sjećajući se još razočarenja pred politikom Zlatka Lagumdžije. Prešutjeli su i konzervativni NiP, i SBB, i prevrtljivi DF, jer su silno željeli osloboditi se jarma korupcije i bahatosti vladajuće SDA. Nakon što su SBB i DF vratili SDA na vlast godinu dana kasnije, gnjev glasača bio je toliko vidljiv, a poraz na idućim izborima neminovan da su pojedini poslanici Skupštine Kantona Sarajevo promijenili stranačke dresove i omogućili rađanje Trojke kao političkog projekta. Taj je projekat prije svega bio stvoren kao odgovor na zahtjev glasača da se formira politička opcija koja će što više stajati suprotno svemu onome što je za njih predstavljala politika SDA. Ako su mrzili korupciju, zahtijevali su transparentnost. Ako su mrzili klijentizam i nepotizam, zahtijevali su stručnost. Ako su mrzili licemjerje, zahtijevali su principijelnost. Ovakve zahtjeve su mogle, a samo da su htjele, zadovoljiti i liberalna (NS) i konzervativna (NiP) i socijaldemokratska stranka (SDP).

Sedam godina nakon formiranja Šestorke, a godinu dana pred naredne izbore, ovi zahtjevi nisu se promijenili, ali jeste političko djelovanje stranaka koje čine spomenuti "ménage à trois" – politički ljubavni trokut poznatiji kao Trojka.

Negdašnjeg premijera KS-a ispred SDA i današnjeg lidera NiP-a Elmedina Konakovića, od trenutka napuštanja SDA povezivalo se s narko-novcem kartela "Tito i Dino". S početka su se te optužbe mogle odbaciti i objasniti kao blaćenje kojim duboka država reaguje na promjenu vlasti. Međutim, čini se da one imaju ozbiljniji meritum otkako je nedavno SIPA potvrdila da je dobila naredbu od Tužilaštva Bosne i Hercegovine da u okviru istrage u predmetu "Black Tie" provjeri finansiranje političke partije NiP. Tužilaštvo BiH otvorilo je i finansijsku istragu protiv Dubravka Čampare, brata udarnika NiP-a Aljoše Čampare, koji je osumnjičen za zloupotrebu službenog položaja i ovlaštenja, a policijskim agencijama naređeno je da provjere imovinu porodice Čampara, kao i imovinu njihovih prijatelja i poslovnih saradnika. Otac i sin Ademovići ozbiljno su oslabili stranački rejting NiP-a i Trojke u Općini Centar, aktivno šireći radikalni bošnjački nacionalizam. Ministrica ispred ove stranke Hota-Muminović već godinama radi na jačanju konzervativne i nacionalističke ideologije u kantonalnom obrazovanju i provodi svoj amaterski izveden projekat "kurikularne reforme", na čiju evaluaciju rezultata, a time i svrsishodnost, još čekamo. Kako je moguće da stranke ljevice iz Trojke tolerišu njeno desničarenje? Odgovor je bolan, ali i jednostavan. Nakon početne euforije i vremena vođenja ili barem pokušaja vođenja zajedničkih politika, vlast je interesno podijeljena između stranaka Trojke, a pošto, primjerice, Ministarstvo obrazovanja pripada NiP-u, onda NS i SDP vjeruju da odsustvo lijevih ideja u obrazovanju mogu opravdati logikom podjele vlasti. Sigurno im se i suludo čini ideja da mogu pritisnuti koalicione partnere prijetnjama o razbijanju koalicije ili napuštanjem vlasti. Takve se ideje napuštaju u samom njihovom nastanku. Državna preduzeća su razdijeljena po principu – meni Autoceste, tebi Elektroprivreda. Od otkrivanja kriminala iz prethodnih upravnih struktura SDA zasad nema ništa. Da li je riječ o kriminalnom zataškavanju ili kriminala nije ni bilo, što je teško moguće? Iz dana u dan postaje sve jasnije da je povratkom na stari model dijeljenja kolača vlasti i nespremnošću da se integritet stavi ispred moći, Trojka obnovila vlast ala SDA.

Negdašnjem premijeru Federacije iz vremena neslavnog Lagumdžijinog SDP-a i današnjem premijeru Federacije ispred SDP-a i Trojke Nerminu Nikšiću, na posljednjem Kongresu ove stranke produžen je mandat do marta 2027. godine. Ostaje nejasno zašto SDP jednostavno ne ponudi Nikšiću doživotni mandat koji su očigledno spremni da mu bespogovorno daju, a on spreman da ga objeručke prihvati. Nakon izbornog debakla koji je uslijedio poslije Lagumdžijine vladavine, aktivno se radilo na spašavanju SDP-a kroz reformisanje ove stranke i jačanje unutarnje demokratizacije. Ona je trebala spriječiti novog Lagumdžiju, ali SDP nije naučio ništa iz učinjenih grešaka, nažalost. Strašnija od Nikšićevog "Après moi, le déluge" – Poslije mene potop, jeste činjenica da je kadar SDP-a bez ispaljenog metka prihvatio kongresnu farsu. Štete, Magode, Benjamine, Imamovići, Mašići svih stranački nivoa plješčući su demonstrirali šta znači biti ambiciozni SDP-ov karijerista-poslušnik. Nakon Kongresa je jasno da će se sutra teško moći u toj stranci naći ijedan dovoljno hrabar političar da povuče neki teži politički potez. Njihove politike dugoročno će odvesti stranku u polje militantnog nacionalističkog populizma, a Benjaminino postavljanje skulptura tenkova ispred gimnazija, Imamovićeva retrogradna mitomanija ostvarena kroz operu o kralju Tvrtku ili Bećirevićev isprazni patriotizam fraza, postat će pravilo njihovog političkog djelovanja. Da li je sutra SDP sigurniji u Magodinom toplom muškom zagrljaju ili igrajući kolo dok Helez pjeva borbene ideoloških (ne)prijatelja? Možda i ne, ali je Nikšić zagarantovao da ko god poslije njegove smrti dođe na čelo ove stranke, očekuje da će ostati na njenom čelu duže od jednog mandata.

Djelovanje Naše stranke usko je vezano za političke sudbine nekolicine ljudi: Edina Forte, Sabine Čudić, Peđe Kojevića i Nihada Uka. Forto nije ponudio ostavku nakon slučaja "Bošnjak" niti nakon što je procurio "interni dopis" kojim je stranka na čijem je čelu vršila pritisak na medije. Ćudić je osuđujuća presuda Dodiku spasila od činjenice da je u smjenu SNSD-ovih kadrova krenula bez jasne izlazne strategije. Premijer KS-a Uk je više puta podnio ostavku neuspješno pokušavajući da prestane biti premijer. Na njegovu žalost, ostavkama se može vjerovati samo onda kada bivaju prihvaćene. Pod njegovim vodstvom budžet KS-a je ušao, prema posljednjim medijskim pisanjima, u katastrofalan deficit. Kanton Sarajevo jeste politički kažnjen umanjenjem pondera, ali su premijer i Vlada znali za smanjenje pondera i troškove izgubljenih tužbi mnogo prije nego što su usvojili posljednji kantonalni budžet ili nedavno započeli mjere štednje. Potezi vlastodržaca iz Naše stranke ukazuju u najboljem slučaju na amaterizam i bahatost, u najgorem na kriminalnu neodgovornost.

Uzgred rečeno, niko od spomenutih političara nije imao ništa sem besprijekornog karijernog napredovanja, izuzev Nikšićevog osmogodišnjeg gubljenja fotelje federalnog premijera. Put je predvidiv i unutar stranaka i unutar državnog aparata: općinski vijećnik, pa kantonalni zastupnik, zatim premijer, ministar, predsjednik stranke… Ni za jednog od njih ne može se znati da li bi na gubitak vlasti reagovao učvršćivanjem svoje pozicije u oslabljenoj stranci ili bi jednostavno promijenio stranački dres. Ako bi ovo predviđanje pokušali zasnovati na dokazima njihovih snažnih ideoloških uvjerenja, bojim se da je druga opcija vjerovatnija. Za glasače ljevice eksperiment zvani "vladavina Trojke" vjerovatno će dovesti do dugoročnog razočarenja, potpunog beznađa i povratka izrazito poznatih i destruktivnih politika SDA. Da li je kadar Trojke svjestan izvjesnosti izbornog poraza? Moguće je i to da su potpuno odvojeni od boljki vlastitog glasačkog tijela, slijepo vjerujući da opravdane kritike nisu ništa drugo već PR problem. Ugodnije je vjerovati u ovo objašnjenje, nego u još bolniju mogućnost da razumiju izbornu opasnost, ali ih prosto nije briga jer će visoko rangirani na listama zadržati otvorena vrata za svoj politički život i ugodnu egzistenciju.

U političkim matematikama Trojke najgore će proći oni koji su u taj projekat, u silnoj želji za promjenama i pravdom, povjerovali. Već na idućim izborima pred njima će biti gadan izbor: da li da glasaju protiv SDA ili protiv Trojke koja pred njihovim očima postaje svakim danom sve više poput SDA? I šta da su čileanski rudari saznali da ih vani niko ne pokušava spasiti? Možda bi pomislili da je iz mraka okna bolje i ne izlaziti.

Kenan Muminagić, Prometej.ba